Srednjoškolska lektira engleskog spisatelja Georgea Orwella, čuvena Životinjska farma, danas je prihvaćena unutar obrazovnih kurikuluma mnogih zemalja, uključujući i Lijepu Našu. Djelo je objavljeno 1945. godine nakon završetka Drugog svjetskog rata na europskom kontinentu. Izuzevši nedržavne aktore poput partizana, europski su fašizam porazile sile Saveznika koje su činili SAD, Velika Britanija i SSSR. Upravo je trijumfalni SSSR u središtu Orwellove kritike. Naime, premda je komunistička Oktobarska revolucija 1917. pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina uspjela u tome da svrgne feudalno Rusko Carstvo, zakazala je u aktualizaciji, održavanju i obrani svojih ideala i skrenula je k politici državne sile – tzv. “crvenom teroru”.
Nema pljeska za antitotalitarizam
Najvrednija pouka ove lektire jest ona koja nam je bila oduzeta prije nego što je uopće bila objavljena. Ona se nalazi u autorovu predgovoru njegove alegorijske basne, a tiče se onoga što je najveća glavobolja svakome tko je ikada išta pisao – recepciji čitatelja. Kritizirajući propast idealističke vizije Oktobarske revolucije i njezino smjenjivanje totalitarizmom, pisac se susreo s problemom koji bi danas malo tko očekivao za knjigu tog sadržaja u Zapadnoj Europi – postala je izuzetno kontroverzna.
Štoviše, intelektualna norma u Ujedinjenom Kraljevstvu za vrijeme rata bila je “nekritičko divljenje” prema SSSR-u, ona je proizašla iz savezništva dviju zemalja kada su one bile jedine preostale sile u europskom teatru. Naravno, engleska je ljevica bila impresionirana revolucionarnom državom, ali je odbijala tolerirati ikakvu kritiku njihova djelovanja, čak i nauštrb ideala slobode misli koja je inače toliko cijenjena u zapadnjačkoj književnoj tradiciji.
Koliko ja znam, do trenutka objavljivanja ove knjige moj pogled na sovjetski režim mogao bi biti onaj koji je općeprihvaćen. Ali kakva bi to korist bilo samo po sebi? Zamjena jedne ortodoksije za drugu nije nužno napredak. Neprijatelj je gramofonski um, bez obzira slažete li se s pločom koja se trenutačno pušta ili ne.
George Orwell, Sloboda tiska, predloženi i cenzurirani predgovor Životinjske farme, objavljen 1972. u The Timesu; preuzeto s orwell.ru
Orwella niti jedna izdavačka kuća nije htjela tiskati, a jedina koja je bila voljna, kasnije mu se javila, uslijed savjetovanja s Ministarstvom informacija, rabeći bolni jezik intelektualnog kukavičluka koji zvuči onako kako zamišljam da zvuči redakcija New York Timesa iza zatvorenih vrata. “Moram priznati da me njihovo mišljenje navelo da ozbiljno promislim… sada mogu vidjeti da bi se to [kasnije] moglo smatrati nečime što je bilo vrlo nepromišljeno [izvorno: highly ill-advised] objaviti u trenutačnim okolnostima. Da se bajka općenito tiče diktatora i diktatura onda bi to još moglo proći, ali bajka prati, kako mi je sada jasno, toliko doslovno povijest ruskih sovjeta i njihovu dvojicu diktatora, da se to može ticati samo Rusije, izuzevši pritom druge diktature.”
“U svakom danom trenutku postoji ortodoksija, skup ideja za koje se znade da će ih svi ispravno misleći ljudi prihvatiti bez propitkivanja. Svatko tko se suprotstavi prevladavajućoj ortodoksiji, nađe se ušutkan s iznenađujućom učinkovitošću. Doista nepopularno mišljenje gotovo nikada nije iskreno saslušano, ni u popularnom tisku, ni u akademskim listovima.” Orwell mudro bira riječi, najčešće opisujući tu ortodoksiju kao trenutačnu ili prevladavajuću, osvrćući se na to kako se taj corpus istina izmjenjuje ovisno o potrebama intelektualne elite, odnosno “intelligentsije.” Unutar ove oskudice prave diskusije za koju su krivi sami akademici koji se ne usuđuju iskreno izgovarati svoja mišljenja, odnosno uopće sagledati te problematične avenije uma koje, kad bi si i dopustili da se njima i upute, bili bi prisiljeni suočiti se s neugodnim istinama kao što je britanskoj intelektualnoj eliti tada bio totalitarizam SSSR-a. Ovaj mehanizam tvori klasu kukavica s diplomama koje svojevoljno biraju “podupirati režim”, strahujući za svoje pozicije u obrazovnim i općenito akademskim ustanovama, odnosno za svoj posao, ugled i karijeru.
Kontrola misli u demokratskim društvima: Proizvodnja pristanka (1988.)
Slična je teza Noama Chomskoga u brojnim esejima, govorima, čak i filmu. U knjizi Mediji, propaganda, sistem on postavlja opsežniju teoriju sistematične, namjerne i nenamjerne, izričite i prikrivene cenzure unutar medijskog ekosustava. Jedna od glavnih zadaća masovnih medija je «proizvodnja pristanka» raznim metodama koje Noam Chomsky naziva «tehnike discipliniranja umova». Medije prvo treba razumjeti funkcionalistički kao posrednike između političke klase i naroda, to su institucije koje drže narod informiranim o djelovanju svoje vlasti.
Ovo je apsolutno užasno za bilo koga tko je na vlasti. Tako su barem smatrali aristokrati Britanije u 17. st. kada su kretale moderne ideje uključenja građanstva u politiku.
Jedan tadašnji povjesničar, Clement Walker, upozorio je da ti ‘momci’ koji su trčali – izdavali brošure na svojim malim tiskarskim strojevima, dijelili ih, i agitirali u vojsci, i, znate, govorili ljudima kako sustav stvarno funkcionira, imaju iznimno opasan učinak. Otkrivali su misterije vlade. I rekao je da je to opasno, jer će, citiram ga, učiniti ljude toliko znatiželjnima i toliko arogantnima da nikada neće pronaći dovoljno poniznosti da se podvrgnu građanskoj vladavini [izvorno: civil rule]. I to je problem.
Proizvodnja pristanka (govor na sveučilištu), Noam Chomsky, link
Ličnost koju se često spominje na nastavi etike i filozofije engleski je filozof i politički pisac John Locke koji je također smatrao da se svakidašnje ljude treba držati u neznanju, odnosno ciljano uputiti na krivi trag misli.
John Locke, nekoliko godina kasnije, objasnio je u čemu je problem. Rekao je, sezonskim radnicima i obrtnicima, tkalcima i sluškinjama treba reći u što da vjeruju; veći dio [ljudi*] ne smije znati, i stoga moraju vjerovati. I naravno, netko im mora reći u što da vjeruju.
Proizvodnja pristanka (govor na sveučilištu), Noam Chomsky, link; *moja napomena
Ovaj uređeni medijski ekosustav djeluje nad narodima Zapada radi održavanja uspostavljene strukture moći u našim društvima. Njegovo središte pronaći ćete lako i predvidljivo slijedeći trag (ili smrad) novca sve do New Yorka i Washingtona, s presjedanjem u Londonu. Chomsky piše u 80-ima i opisuje preddigitalnu eru i fokusira se na sami centar ekosustava, a to je SAD. Ipak, sami se modus operandi reformirao i prilagodio vremenima, više nije do toga da se nameće primjereniji ton u članku o nekoj osjetljivoj temi, već se samo algoritam prilagodi kako bi prikazivao nekoliko manje problematičnih tema naprimjer na Instagramu. Također, premda se Chomsky fokusirao na SAD, vidljiva je ekspanzija američkog utjecaja nad našim prostorima, odnosno onoga što se u geopolitici naziva meka moć, sile kojom država raspolaže pri nametanju svoje volje – pritom razlikovana od tvrde moći, konkretne vojne, ekonomske sposobnosti države da sili svoju volju na drugoga. Meka je moć ono čime SAD raspolaže kada očekuje naklonost i suradnju od Europske unije u samome počelu neke polemike, ona je društveni i kulturni utjecaj, utjecaj koji nosi sama težina fraze poput “Amerika to želi.”
Pet filtara masovnih medija
U suvremenom društvu utjecaj je masovnih medija sve veći. Chomsky razlikuje pet filtara masovnih medija. Al Jazeera je napravila sjajan crtić u trajanju od 5 minuta koji ih opisuje, dostupan je ovdje.
- Prvi jest najočitiji i odnosi se na vlasništvo. Unutar kapitalizma skup vlasnika dijele udio vlasništva metodom proizvodnje (zarade, profita), pri čemu svatko ima određeni udio, odnosno dionice. Jedini uvjet kojim se rukovodi njihova metoda proizvodnje (korporacija) jest profit. Upamtite pritom da je svaki medij pod kapitalizmom i zato je iznad svega ponajprije metoda zarade. Profit je bog kapitalizma. Naravno da nećete pročitati članak u Washington Postu, čiji je vlasnik Jeff Bezos, o nejednakosti i previsokim troškovima života. Barem ne članak koji će prozvati upravo kapitalizam.
- Drugi mu argument direktno odgovara na pitanje “Otkud novac?”. U posljednjih 40-ak godina tiskano novinarstvo polagano je propadalo, budući da se nije moglo natjecati s bržim, digitalno objavljenim listovima. Međutim, u ovoj eri digitalnih vijesti (“Pa sve imaš na Internetu!” – znaju nam reći roditelji) sama je kvaliteta tradicionalnih (novinskih) sadržaja doživjela užasno osakaćenje, budući da su potrošači, odnosno čitatelji, postali korisnici, a istina nešto nadomak par klikova – i to besplatno! Kako Youtube, Facebook, Tiktok, Instagram i sve naše ostale voljene aplikacije (danas je najsigurnija tema za razgovor s nepoznatom osobom to kako ste oboje previše na mobitelu) uopće zarađuju? Ono malo reklama što ih vidimo samo su djelić problema. Moderni film o društvenim mrežama i njihovom osakaćenju društva – The Social Dilemma kaže: “Ako ne plaćaš proizvod, onda si ti proizvod.” Jedan drugi računalni znanstvenik i pionir tehnologije virtualne stvarnosti o tomu je rekao: “Ta postupna, blaga i neprimjetna promjena u tvom vlastitom ponašanju i percepciji je proizvod.” Pritom je kupac proizvoda kojagod korporacija koja daje najviše novca, odnosno investira najviše u oblikovanje tvoje percepcije. Manipulaciju našim percepcijama možemo jednostavno osvijestiti na primjeru Mondeleza, proizvođača popularne čokolade Toblerone koji će zamijeniti prepoznatljive kvalitetne sastojke s jeftinijima (ne nužno zdravijima) radi veće prodaje i maksimalne zarade – budući da je upravo takva kalibracija proizvodnog lanca univerzalna unutar kapitalizma – tako će i naklonost prema svojim klijentima oglašivačima preduhitriti novinarske dužnosti objektivnosti unutar korporacije koja jest medijska kuća, a iznad nje je profit prije svega. Zato će se neke događaje zanemariti, neke činjenice prešutjeti, a one ljude koji ne drže do partijske linije prekrižiti, ostracirati i diskreditirati.
- Upravo zato javlja se mehanizam kompliciteta unutar ekosustava koji je Chomskom treći argument. Budući da su vlasti u našim državama nepristupačne, zatvorene iza vrata parlamenta i predsjedničkih rezidencija; a po gradu putuju u terencima sa zatamnjenim staklima i policijskom pratnjom – teško je do njih doći! Potreban je pristup, pristup je najvrjedniji alat u karijeri svakoga novinara. Pristup je skup, pristupom se nagrađuje pristojne novinare, novinare koji postavljaju prihvatljiva i ozbiljna pitanja. Ono što odgovara takvom opisu zavisi od presice do presice, države do države. Primjer mogu navesti iz vjerojatno najbitnijeg teatra za ovaj navodni mehanizam demokracije, gdje vjerni novinari tragaju za istinom od naših vlasti, tzv. keeping a check on power, a to su presice Bijele kuće. Vidimo upravo tako jedan izuzetni primjer “orgije prodanih duša” kako se hrvaju u tome tko će brže omalovažiti jednog kamerunškog novinara koji se žalio što ga glasnogovornica Bijele kuće već sedam mjeseci nije niti jednom prozvala da postavi svoje pitanje, niti mu odgovorila na e-mailove. Nakon toga se jedan novinar ispričao u ime svih glasnogovornici za njegovo ponašanje. Ovo je vrlo nasilni primjer, budući da je diskretnost preferirani oblik djelovanja mehanizma.
- Četvrti je filter prikrivena cenzura zamaskirana u obliku kritike. Novinar koji odstupi od ortodoksije neispravnim pogledom, neprimjerenim vokabularom ili nedoličnim izvorom izložen je kritici. Ovakve se novinare zato ne shvaća ozbiljno. Ovo je najsličnije onomu što Orwell opisuje, a proizvod je cenzura samoga sebe pri pisanju radi stvaranja sadržaja koji “može proći.“
- Peti je filter zajednički neprijatelj. Svijet je velik i strašan! Prijetnje su svuda oko nas! Mediji proizvode umjetne prijetnje protiv svoje čitateljske, odnosno gledateljske i slušateljske populacije. Čuveni “us versus them”. Za vrijeme Hladnoga rata to su naročito bili komunisti, a bojaznost od komunizma danas američkom mekom moći truje i naš puk. Od napada 11. rujna 2001. ta su prijetnja postali teroristi. Američka interventna politika u Srednjoj i Južnoj Americi destabilizirala je i ogorčila tamošnje zemlje, no Donald Trump to nije spominjao ni u jednoj od svojih predsjedničkih kampanja – kojima je nosilac upravo bio strah te strane prijetnje dolaska imigranata. U ovome su ga poduprli američki mediji među kojima je nemoguće čuti išta o tome zašto ti ljudi zapravo napuštaju svoje domove. U kontekstu islamofobije i orijentalizma, i naša kultura sadrži elemente djelovanja središnjeg mehanizma ovoga filtra. Riječ je o kolektivnoj percepciji osmanlijske prisutnosti na našim prostorima. Dok su nam svima usađeni pojmovi turskog prodora, turske okupacije i popratne kršćanske mobilizacije i ujedinjenja protiv te strane prijetnje, ipak, konkretno znanje o prirodi te prisutnosti šokantno je površno. U vrijeme feudalizma naši su preci bili kmetovi vezani za komad zemlje i plaćali su visoke poreze vlastelinu i Crkvi. Matija Gubec je vodio urotu protiv ovoga sustava u želji za postizanjem veće kvalitete života za seljake kakvu su im plemići uskraćivali, a za to je bio okrunjen krunom od usijanog željeza i potom raščetvoren – dakle, bio je podvrgnut teatralnom, političkom ubojstvu. Ne braneći i ne veličajući tu vlast, ipak stoji da je na drugoj obali Save postojalo drugačije društveno i političko uređenje koje je podrazumijevalo vjersku toleranciju, široka prava žena; plaćeno služenje vojske (na našim je prostorima služenje vojske ovisilo o zapovjedi feudalca, odnosno bila je neplaćena obvezna, ako on to traži). Poglavito je zato zanimljivo što, dok u Puli stoji amfiteatar star 2000 godina, svaka je od 60-ak džamija s područja Požeške kotline uništena, kao i svaka turska kupka koja je nekoć postojala na našem teritoriju. U Hrvatskoj ne preostaje materijalni trag prisutnosti jednog od najmoćnijeg Carstva u povijesti. Kako je rekao Ciceron Senatu, cui bono? U čijoj je koristi bilo da se demonizira tu vlast i uništi svaki njen trag iz fizičkog i kulturnog sjećanja?
Kako stvari stoje
Pesimizam je kobni otrov duše koji ide u korist upravo onih koji su na vrhu trenutačnog ustroja moći. Naše vrijeme karakteriziraju klimatske promjene koje su nusproizvod kapitalističkog sustava koji je nauštrb svega što jest na Zemlji maksimalizirao svoj profit. Taj golemi profit, rekordne prihode Fortune 500 kompanija plaćaju glađu ljudi Sahela tako što ih njihova polja više ne uspijevaju hraniti, prepuštena desertifikaciji. Čitava sela nestaju u odronima i poplavama u Monsunskoj Aziji, a nedavno se nešto slično dogodilo i u Španjolskoj. Projicirane su stotine milijuna, ako ne i preko milijarda klimatskih izbjeglica. Klimatska katastrofa bila je svjesna (čak i priznata) odluka industrije fosilnih goriva, kao i proizvodnja pristanka provedena upravo po Chomskovom modelu. British Petroleum skovao je pojam ugljičnog otiska, koji se sada, kao uvreda školstvu, provukao i u naše udžbenike. Individualistički pojam prebacuje krivnju za posljedice energenata koji napajaju čitavu našu civilizaciju na pojedinca, a prebacuje i novce u džepove petrokemijske industrije, odnosno kapitalistima na njenom čelu. No, umjesto da su ti ljudi kažnjeni za svoje zločine protiv čovječanstva, oni danas drže neke od najvrjednijih uzda moći na svijetu. Svraćajući fokus konkretno na tvoj i moj život – je li on onoliko lijep koliko bi mogao biti – misliš li da te čeka sretan provod na Zemlji? Kao srednjoškolcima i studentima naš izostanak iz tržišta rada dočekat će svoj kraj, pred nama leži život gotovo svakodnevnog rada nakon kojeg jedino imamo snage omamiti svoje umove pred televizorom lišenim ljudskošću (to je bila fora naših roditelja, mi sada imamo i mobitele – hura!), ali zato možemo ići na godišnji tjedan-dva u godini i za nedjeljnim se ručkom šaliti o tome kako mrzimo svoj posao, ili barem šefa koji utjelovljava autoritet kapitala. Ali zato ne brinite, jer možete svake četiri godine glasati za nekog političara koji će suzbiti pedere, imigrante, radikalnu ljevicu i sva ta slična zla koja su očito kriva za našu nedaću – živjela demokracija! Neka vam je utjeha koja je pružana pri napadima na rodnu ideologiju jednaka onoj pružanoj američkoj radničkoj klasi napadima na Critical race theory prije nekoliko godina. Panem et circenses. Naravno, sve se ovo zbiva u vrijeme gdje postoji rekordna efikasnost u proizvodnji koja bi u idealnom uređenju uvjetovala obilje dobara i samim time rekordno lagane i divne, rasterećene živote.
U ovoj prekretnoj točki čovječanstva nužno je lišiti se nerazumijevanja i njegova sina mržnje, i naoružati se razumijevanjem i njegovom kćeri ljubavlju. U riječima nepokolebljivog Chea Guevarae: “Znajući da bih mogao ispasti sulud, dopustite mi da kažem da je pravi revolucionar navođen golemim osjećajem ljubavi.” Upravo je duh ove naše civilizacije, premda je ona osakaćenje toga nauka, ono učenje Isusa Krista kao Božjeg poslanika temeljeno na ljubavi. Taj je nauk bio institucionaliziran i deradikaliziran, transformiran u korumpiranu ustanovu Crkve. S pravom je ruski filmski redatelj Andrej Tarkovskij kazao: “Da se Isus vrati na Zemlju, opet bi ga krusificirali.”
U svojim Poslanicama iz birminghamškog zatvora Martin Luther King Jr. zadivljuje svojim riječima o međuovisnosti svake borbe: “U pravome smislu sav je život međusobno povezan. Nepravda bilo gdje je prijetnja pravdi svugdje. Uhvaćeni smo u neizbježnoj mreži uzajamnosti, vezani u jedno ruho sudbine. Što god izravno utječe na jednog, utječe neizravno na sve.”
Vanessa Redgrave: Palestinac (1977.)
Dok je narodima Zapada lagano lažima i pojedinci razvijaju tupu apatiju, siloviti bjesi kapitalizma opetuju svoje karakteristične zločine. Postoji sklonost mišljenju da je sada to drugačije jer imamo tehnologiju, ništa se ne može sakrivati, ali stroj kojega su Chomsky i Orwell uhvatili na djelovanju detaljno ga opisujući u svojim djelima i dalje hara javnim mnijenjem.
Zato ne mogu pisati o ovim mehanizmima, a da se ne osvrnem na jedan od najaktualnijih primjera kontrole misli u demokratskim društvima, a to je naravno percepcija Države Izrael i njezina režima starog 76 godina, izgrađene etničkim čišćenjem i osnažene oblikom aparthejda koji je okrutniji i od onoga po kojemu je taj pojam stvoren. Ideologija židovskog nacionalizma, stvorena iz radikalnih protestantskih interpretacija Svetog pisma, uspostavljena unutar židovskih krugova zahvaljujući antisemitizmu, a aktualizirana alatima imperijalizma i kolonizacije, značila je prekrajanje židovskog identiteta tako da se centrira po drevnoj pradomovini – bez obzira na golemi otpor Židova, kao i na realne okolnosti na tlu. Te su okolnosti kapitalističke sile Velike Britanije, a od 1950-ih i SAD, svojom šakom razbile, asistirajući cionistima u uništenju autohtonog društva. Prošle godine jedan od mnogih palestinskih ustanaka 7. je listopada pružio moralno opravdanje Izraelu da se prepusti neobuzdanom genocidu nad Gazom, gusto naseljenim dijelom zemlje koji broji 2,1 milijuna stanovnika, ali na teritoriju veličine otoka Brača.
Pretpostavljam da vas je prethodni odlomak ostavio s daleko više pitanja nego li odgovora, a za to se zahvalite propagandnom modelu koji je kreator vašega postojećeg mišljenja, premda se on, naravno, ne potpisuje. Potpis mu možete, ipak, vidjeti u strahovitim profitima američke ratne industrije, kao i na benzinskoj pumpi Chevrona koji će vam po povoljnoj cijeni prodavati palestinsku krv naftu, svježu s obale Gaze!
Golemi šok propagandnom sustavu izazvala je engleska glumica Vanessa Redgrave 1977. godine time što je snimila niskobudžetni dokumentarac u Libanonu s ondašnjim palestinskim izbjeglicama, nazvavši ga The Palestinian. Hollywood i općenita zapadnjačka televizija pomno prate pravila što ih je popisao Chomsky, a gospođa Redgrave sve ih je odbacila. Film se sastoji od niza intervjua s relevantnim ljudima na tlu, kao što su ravnatelj bolnice, medicinsko osoblje, palestinski političar Yasser Arafat, ali i najbitnije – svakidašnji ljudi. Roditelji i njihova djeca, od najmlađih do najstarijih, u iskrenoj su intimi, ali i nepokolebljivom optimizmu njenoj kameri rekli što im je učinjeno. Neuređeni oblik filma dostupan je ovdje. On uključuje i intervjue s djecom koja su pritom naoružana kalašnjikovima: “Moja je sestrična bila ubijena u zračnom napadu, ona nije znala ništa o oružju. Ja sam naoružana kako bih štitila svoju braću i sestre.” Druga je upitana “Tko je tvoj neprijatelj?” na što je ona odgovorila s “Cionisti, ne Židovi, cionisti su nas protjerali iz naše zemlje.” Redgrave intervjuira i izraelske saveznike, kršćanske fašiste – Zaštitare cedrova, čiji je tadašnji slogan bio “Dužnost je svakog Libanonca ubiti jednog Palestinca.”
Za svoj iskorak iz propagandnog modela Redgrave je privukla kritiku čitavog cionističkog lobija u Americi, a prvo prikazivanje filma u Los Angelesu podvrgnuto je terorističkom napadu cionista iz Židovske obrambene lige u kojemu je bomba detonirana ispred hotela u kojem se prikazivanje odvijalo.
“U posljednjih nekoliko tjedana bili ste čvrsti,” rekla je Redgrave publici tijekom svog govora na dodjeli Oskara 1978., “i odbili ste se zastrašiti prijetnjom male skupine cionističkih huligana, čije je ponašanje uvreda za staturu Židova diljem svijeta i na njihovu veliku i junačku povijest borbe protiv fašizma i ugnjetavanja.”
Jeruzalem post, 2018.
Čto delat?
Pitanje “Što treba činiti?” često se rabilo kao naslov kojekakvih političkih brošura i eseja. Premda tako ne piše na njihovim vlasničkim listovima, ovaj svijet pripada svima nama na način koji kapitalizam nikada ne bi mogao materijalno kvantificirati. Sudbina našega roda leži u razumijevanju našega jedinstva jednih s drugima, kao i s planetom. Ova sloga nadilazi nacionalne granice iscrtane u 19. st. u Europi i imperijalizmom prošarane po ostatku svijeta, kao i vjersko-etničke karakteristike raznih ljudi. Na nama je raditi prema svijetu u kojem su ove misli shvaćene, odnosno gdje su suprotne dogme i laži vladajućih anulirane, budući da su one intuitivne svakome tko diše i biva, tek nas kasnije uče da je djetinjasto i neispravno tako razmišljati (pa kada to izgubite nagrađuju vas epitetom zrelosti). Ovu reinterpretaciju stvarnosti nužno je činiti u čast oslobođenja svoga čovječanstva. Razumijte laži i kako one nastaju, iščitavajte ih kako nastaju pred vama, odnosno uvidite na večernjim vijestima kako drhti kemijska što piše povijest i tada im ne dopustite da budu pobjednici, neka je vaš carpe diem i to da im iščupate tu kemijsku iz ruke i podarite je narodu. Zauzimajte se za druge koliko i za sebe, ako ne i više, jer jedni smo drugima sve što zbilja imamo, a ubrzo ćete uočiti da je njihova borba ustvari vaša, odnosno vaša njihova. Uoči svake nepravde kojoj svjedočite, gdje god bila, shvatite zašto mislite o njoj ono što o njoj mislite, odnosno zbog koga i koja je njihova korist od toga, potom radite na uništenju te nepravde radi unaprjeđenja našega svijeta.
Strašno sam apstraktan, ali kako?! Što ja kao maleni čovjek mogu u svemu tome? Demokracija je bila laž od početka, ona je samo uređeni kanal za nezadovoljstvo puka koji ne vodi nigdje osim do razočaravajućih persona i ispraznih mandata. Vršite pravi pritisak na vlasti kroz organizirana politička tijela, radničke sindikate, kulturne udruge; odnosno bojkotima, štrajkovima i sličnim metodama. Također, budite svoji, kako je to divno savjetovao, odnosno opomenuo A. B. Šimić u Opomeni:
"...Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!"
Jedan je život vaš i jedina je vaša sloboda odrediti koliko će on vrijediti.
FOTO: https://youtu.be/tTBWfkE7BXU?si=sGFrO1YgRDrLXCVN
VIDEO: https://www.netflix.com/us/title/70039175?s=a&trkid=13747225&trg=cp&vlang=en
