Od 8. do 13. svibnja prof. Ariana Stepinac i ja provele smo u središnjem dijelu Italije na međunarodnome natjecanju iz latinskoga jezika Certamen Ciceronianum Arpinas 2024. koje se u čast Cicerona odvijalo u njegovom rodnom mjestu Arpinu.
Prvi dan, u srijedu, Flixbusom smo započele svoju odiseju. U četvrtak ujutro stigle smo u Rim gdje smo posjetile Karakaline terme i izložbu avangardnoga slikara, po skromnosti sličnoga rimskome caru, Giorgia de Chirica u njegovu stanu iznad Španjolskoga trga.
Zatim smo se žurno uputile prema mjestu gdje je sve natjecatelje trebao pokupiti autobus za hotel. Po talijanskoj navadi, autobus je kasnio, a kašnjenje će postati lajtmotiv našega putovanja. Ništa zato, imala sam više vremena za upoznavanje sa simpatičnim natjecateljima i profesorkama iz Beograda. Kasnije sam u hotelu upoznala i još simpatičnije učenice Karlovače gimnazije (iz Srijemskih Karlovaca).




Natjecanje i izležavanje
Treći dan ujutro, u petak, održalo se natjecanje koje je trajalo rekordnih 5 sati, a sastojalo se od prevođenja tri odlomka Ciceronova govora „Pro Archia poeta” i pisanja komentara o prevedenome tekstu. Poslije natjecanja bili smo odvezeni do jedne kamene kule iznad Arpina oko koje je bila prekrasna livada s pogledom na grad i okolne planine. Ondje je neka relevantna ličnost održala govor, no meni, kako ne znam talijanski, taj govor nije bio ništa zanimljiviji od Ciceronovih pa sam za to vrijeme uživala u idiličnim prizorima izležavajući se na travi. Spustili smo se i do Arpina te ga brzinski razgledali.



Visoke i niske strasti
Četvrti dan ujutro, u subotu, opet smo se okupili u Arpinu da bismo pogledali srednjoškolsku adaptaciju Shakespeareova „Julija Cezara”. Nažalost, tamo je bilo prevruće i gužvovito pa smo se sklonili u hlad gdje nismo vidjeli predstavu, ali smo se zato bolje upoznali i raspravljali o razlikama i sličnostima naših slavenskih jezika i školskih sustava te me zadivilo da se u srpskim filološkim školama nudi mogućnost učenja staroslavenskoga.
Nakon toga smo se uputili u znameniti samostan Montecassino koji je u 6. st. podigao sv. Benedikt, osnivač benediktinaca. Ondje su neke visoke ličnosti opet održale govor, a mi smo se povukli kako bismo stigli razgledati tamošnju prekrasnu crkvu. Većina crkve i samostana morala je biti obnovljena nakon bombardiranja tijekom Drugoga svjetskoga rata, ali je srednjovjekovna kripta ispunjena zlatnim mozaicima ostala netaknuta.



Navečer smo se vratili u Arpino gdje je u čast natjecatelja priređena Grande festa na Piazzi Municipio, glavnome gradskom trgu. Dobro smo se proveli, a u jednom smo trenutku naišli na veseli ljubavni par Australke i Šveđanina koji su gledali Euroviziju. Australki je bilo važno obznaniti nam da joj kći živi u Veneciji pa je to ponovila nemali broj puta, a Šveđaninu se pak jako dojmio nastup Baby Lasagne pa smo se i o tome naslušali. Nažalost, naše druženje s ekscentričnim parom bilo je kratko jer smo se morali vratiti do busa za hotel (krenuo je sat vremena nakon što je bilo dogovoreno).
Tέλος…?
Zadnji dan s jutra, u nedjelju, održalo se svečano proglašenje pobjednika na Piazzi Municipio u Arpinu gdje su nas čuvali Carabinieri, ali i rimska straža!
Najviša mjesta očekivano su zauzeli Talijani, izuzev jednoga Mađara koji se plasirao na 9. mjestu. Čestitam! Zasluženo su osvojili svoja mjesta te izuzetno poštujem Talijane jer potiču poznavanja svojega prajezika. Mislim da bismo i mi mogli održavati takve skupove u čast staroslavenskome jeziku, ali smo svoje jezično bogatstvo navikli ignorirati.


Poslijepodne smo se vratili tamo gdje svi putevi vode i ondje se rastale od istočnih komšija. Nasreću, ostali smo u kontaktu i nadamo se sastati ovoga ljeta.
Kružna kompozicija
Kako je počelo, tako je i završilo. Nakon rastanka opet smo se bacile na razgledavanje Rima. Prošle smo kroz filmski slavnu Via Veneto te smo tamo zastale u čuvenom Harry’s Baru u kojemu je snimljeno nekoliko scena Fellinijeva filma „La dolce vita”. Prošetale smo Villom Borghese (rimskim Maksimirom) gdje smo vidjele umjetni Asklepijev hram na otočiću nasred jezera te smo posjetile Muzej Carlo Bilotti u kojemu smo, na naše iznenađenje, opet vidjele de Chiricove slike.



Navečer smo se vratile do autobusnoga kolodvora odakle je u 21 sat kretao bus za Itaku.
FOTO: Lara Pipinić, Ariana Stepinac, prof.