Borba za ljudska prava ili nepotrebno krvave pobune

Posljednjih mjeseci na ulicama Irana ljudi se složno i glasno bune protiv fundamentalizma i patrijarhata, a Kurdi brane prostor Rožave u civilnom ratu u Siriji te uspostavljaju zajednicu temeljenu na jednakosti. Javnost se uglavnom slaže oko toga da svakom čovjeku trebaju biti omogućena temeljna ljudska prava, no podijeljena je kad se radi o opravdanosti sredstava kojima se ta prava ostvaruju.

Snaga je u masama

U iranskom gradu Teheranu 13. rujna 2022. policija za moral uhitila je dvadesetdvogodišnju Kurtkinju Jinu Mahsu Amini te ju je izbatinala jer nije ispravno nosila hidžab. Al-Jazeera navodi kako je ona tri dana kasnije umrla od ozljeda, a vlasti su tvrdile da je uzrok smrti srčani udar. Laži su dodatno razbjesnile već ionako bijesne Iranke i Irance koji su se okupili ispred bolnice i pobunili se. Sutradan, 14. rujna, u svom rodnom gradu Sakezu pokopana je Mahsa Amini. Njen je pogreb, prepun tuge i bijesa, ubrzo prerastao u prosvjed koji je zbog svoje emocionalne težine izašao izvan granica onoga što je država Iran smatrala dopustivim. Prosvjed se proširio cijelim gradom, a policija je na prosvjednike otvorila vatru. Prosvjedi su 18. rujna zahvatili glavni grad Kurdistanske pokrajine Sanandadž, u kojemu su žene u znak pobune skidale i palile hidžabe te si rezale kosu. Sljedećih dana vlasti su zahtijevale da se prosvjedi, koji su se proširili na desetke gradova, obustave. Unatoč tomu krajem mjeseca organiziran je masovni prosvjed u Zahedanu gdje su ubijeni desetci ljudi, pa je 30. rujna prozvan Krvavim petkom. U Kurdistanskoj pokrajini 9. listopada prosvjedovali su i školarci te su uhićeni – i to unutar škole. Vlasti su kao odgovor na učenički prosvjed zatvorile škole i ustanove višeg obrazovanja u pokrajini. 40 dana nakon Aminine smrti, 26. listopada, Iran international navodi da prosvjedi ne jenjavaju te se usklik Ne trebamo promatrače – pridruži nam se! i dalje može čuti u 30 gradova diljem Irana.

Prosvjedi solidarnosti održavaju se od rujna i izvan Irana, a podršku Irankama iskazuju i politolozi i filozofi poput Slavoja Žižeka, Srećka Horvata i Yanisa Varoufakisa.

Požrtvovna solidarnost

Kako navodi IHRNGO (Iran Human Rights) u prosvjedima koji traju do danas ubijeno je najmanje 326 ljudi, uključujući i više od 40 djece. Solidarnost i požrtvovnost prosvjednika je, čini se, neiscrpna. Nepodijeljeni rasom, rodom, klasom ili etnicitetom, ljudi izlaze na ulice i bune se protiv države i patrijarhata koji je im je oduzeo bližnje te se pritom koriste silom. Prosvjednici se prije svega bore protiv iranske vlasti i teokracije, protiv iskrivljenog morala te rasne i spolne diskriminacije, no samim time bore se i za svakog čovjeka pojedinačno. Iako bi se lako moglo zaključiti da su prosvjednici u svojim nastojanjima prenasilni, mora se postaviti pitanje što je ikome od njih – bili oni Kurdi, žene ili drugi prosvjednici – točno preostalo. Njihov prosvjed ne smije biti shvaćen kao prosvjed na kakve su Europljani i Amerikanci naviknuli jer on to svakako nije. Iranski su prosvjedi iskrena reakcija na opresivan režim te su u početku izgledali kao početak pokušaja revolucije.

Upravo zbog strasti i brzine kojom su se prosvjedi razbuktali na interenetu su se još u rujnu mogli pročitati komentari prosvijetljenih moralista koji olako sude djelima prosvjednika. Iz udobnosti vlastitog doma lako je zaključiti da „nasilje nije način”. Nažalost, takve mudrosti neće nikoga spasiti od policijske brutalnosti ili bilo kakve forme sustavnog i organiziranog nasilja.

Oči zapada ostaju prekrivene

Manje poznati pokreti i gerilske organizacije kao IRPGF (Internacionalne revolucionarne narodne snage gerile) koje imaju, kako tvrdi Al-Jazeera, i feminističko-queer krilo zvano TQILA, PMOI (Narodna organizacija Mudžahedina Irana) i još mnoge druge i dalje djeluju na Bliskom istoku boreći se protiv fundamentalizma, kapitalizma i teokracije u ime jednakosti sviju. Bez obzira na to, česti su komentari zapadnjačkih parlamenataraca koji patroniziraju Arape i muslimane nazivajući ih nazadnim džihadistima i teroristima koje zapad treba dovesti u red. Primjerice, politico.eu još 2018. godine navodi kako premijer Mađarske, Victor Orban, tvrdi da Mađarska ne želi „muslimanske osvajače“. Ako osoba iz Irana pobjegne u Europu, izgledno je da će ga nacionalisti poput Orbana tretirati kao nametnika. S druge strane, ostane li u Iranu, mora se pomiriti s fundamentalističkim režimom ili umrijeti buneći se protiv njega. No, čak i kad se osoba pomiri sa sustavom u kojem je prisiljena živjeti, uvijek postoji opasnost sa zapada kao što je primjerice vojna industrija SAD-a koja u bilo kojem trenutku može postati ubilačko oružje u rukama moćnika.

Stanovnici Bliskog istoka žive u neredu koji su stvorili imperijalizam, fundamentalizam i unutarnji sukobi. Navedeni problemi zajedničkom silom godinama zemlje Bliskog istoka guraju unazad onemogućavajući razvoj jednakosti rodova, brigu za okoliš i sveopću jednakost za kakvu se primjerice zalaže Rožava, samoproglašena država na sjeveroistoku Sirije koja svojim stanovnicima osigurava etničku, rodnu i seksualnu toleranciju. Bez obzira na sve navedeno zapadni svijet predvođen NATO-om Stranku demokratskog jedinstva (PYD) i Radničku partiju Kurdistana (KPP) smatra isključivo terorističkim organizacijama zbog njihove vojne aktivnosti i aktivističke borbe. Ipak, treba imati na umu da većina zapadnjaka ne može shvatiti njihovu borbu jer se nisu našli u situaciji u kojoj se čovjek mora do smrti boriti za temeljna ljudska prava.

Sveopća površnost

Zapad je odijeljen od svijeta Bliskog istoka, pa ga stanovnici zapadnih država mogu interpretirati samo kroz filtere medija koji informacije uobičajeno navode vrlo šturo. Vijesti često sadrže tek ime države, broj stradalih i naziv pokreta okrivljenog za izazivanje nereda, a nedostaju informacije o dubljim uzrocima sukoba o kojemu se izvještava. Drugim riječima, zapadnjačkim medijima zavladala je sveopća površnost.

Zapadnjaci se moraju potruditi da bi saznali što se događa izvan Europe i Amerike jer su mediji zatrpani izvještajima o tome koliki se dekolte koja glumica usudila nositi ili koji će se milijarder sljedeći vinuti u svemir. Čini se da je čovjek modernog doba obuzet raznim spektaklima, odnosno trivijalnostima koje polako počinju oblikovati ne samo njegovu percepciju svijeta već i njega samog čineći ga površnim tragačem za zabavom. Portali kao što je net.hr, koji uz medijski senzacionalizam često reprezentira radikalno desne stavove, dobar su primjer takvog medijskog taloga. Uloga medija trebala bi biti autentično, nepristrano i bez cenzure prikazati važne svjetske događaje bez obzira na njihovu kontroverznost. Iako mediji poput New York Timesa ili The Guardiana prikazuju stvari objektivno, ipak ih često prikazuju samo površinski te čitatelju ne daju dovoljno konteksta koji je važan za bolje razumijevanje događaja o kojemu je riječ. Mediji najčešće, umjesto da potiču kritičko promišljanje o današnjici, čovjeka sve dublje guraju u banalnost koja rezultira krajnjom nezainteresiranošću za događaje u svijetu.