Tijekom ljetnih praznika profesorica Vukasović Korunda dala nam je zadatak pročitati knjigu koja je očito zaintrigirala velik dio hrvatske čitateljske publike. Riječ je o romanu Brod za Issu autora Roberta Perišića. Budući da smo klasičari, već smo od naslova mogli predvidjeti mjesto i vrijeme radnje u knjizi, zato što je Issa antički grčki naziv za otok Vis.
Naše pretpostavke bile su točne: priča ovoga romana odvija se tijekom antičkih dana spokoja i njime prevladava neka vrsta nostalgije na davno prošla vremena. Od početka susrećemo motive vezane uz mediteransko podneblje, pratimo dječaka Kaliju, roba koji se doseljava na Vis sa Sirakuze, važnoga grada kolonije Magne Graecije, moćne i utjecajne okoline, naprednije u odnosu na originalnu postojbinu Grka. Roman obilježava koncept kolonizacije, suživota čovjeka i životinja te pitanja ljudske slobode.
Mnogi su, uključujući i mene, pomalo otezali te čitanje knjige prebacili na početak nove školske godine kada smo već postali generacija drugog razreda. Knjigu smo pročitali ne samo kako bismo pametnije proveli slobodno vrijeme, nego kako bismo mogli sudjelovati u razgovoru sa samim autorom, što je privilegij koji si mnogi ne mogu priuštiti te iskustvo na kojemu smo zahvalni. Tako smo se jednog kišovitog dana u listopadu okupili u Vlaškoj ulici i uputili se prema Kulturnom centru Ribnjak na susret s autorom. Cilj druženja bio je otkriti odgovore na pitanja koja su nam pala na pamet tijekom čitanja i upoznati autorov kreativni proces.
Do tog trenutka nisam znao ništa o Robertu Perišiću pa sam se, za razliku od nekog tko bi ga prvotno istražio, s njim susreo licem u lice, bez ikakvog konteksta ili prethodnog znanja o njemu i njegovim prijašnjim djelima. Robert Perišić autor je nagrađivanih romana Naš čovjek na terenu i Područje bez signala. Zamišljao sam ga kao starijeg pisca, možda zbog teme koja bi, čini mi se, odgovarala iskusnim piscima s klasičnim obrazovanjem.
Iako smo bili znatiželjni, u publici je vladala neka vrsta sramežljivosti i neugode pred autorom, pa nije bilo toliko pitanja. Ipak, saznali smo zanimljive detalje, na primjer da se tijekom pisanja Isse odlučio za slobodniji proces pisanja, za razliku od prijašnjih romana. U daljnjem razgovoru Perišić se pokazao kao osoba koja o svom pisanju govori spontano i direktno, bez “filozofiranja”, iako u njegovom romanu ima puno filozofskih motiva.
Slušajući ga, zaključio sam da je Brod za Issu roman koji želi produbiti osviještenost ljudi o dubljim i svevremenskim filozofskim temama. Prije svega, čini mi se da je autor htio postaviti pitanje je li naša suvremena civilizacija zaista vrhunac ljudskoga razvoja? Odgovor na to pitanje za Perišića leži u opisanim vrijednostima antičkog svijeta koje kao da su danas zaboravljene: ljubav i poštovanje, skladan suživot s prirodom (naročito suživot ljudi i životinja, koji je lijepo prikazan kroz likove Kalije, magarca Mikra i mačke Miu), sloboda i pravednost među ljudima. Zapitao sam se kako bi izgledao današnji svijet da te vrijednosti i dalje žive.
Naravno, iz povijesti koju učimo u školi znamo da ni antičko društvo nije bilo idealno: i tada je bilo nejednakosti i nepravde zbog postojanja ropstva i statusa neslobodnih, drugačijih ljudi. Možda je u nekom trenutku povijesti sve pošlo u krivom smjeru, možda se to zaista dogodilo u antičkoj Grčkoj koja nam je ostavila temelje civilizacije, ali i u njima ugrađen “virus” koji im danas prijeti.
Mislim da je to osnovna vrijednost Broda za Issu — da kao čitatelji preispitamo svijet u kojem živimo i pokušamo izvući pouke iz povijesti.
Razgovor s autorom učvrstio je moj pozitivan dojam o romanu. Mislim da je knjiga dobra iako je možda kao mladi čitatelji nismo mogli do kraja shvatiti, no zaista smo mogli uživati u nekim njezinim dijelovima i zamisliti se nad pitanjima koja se u njoj postavljaju. Preporučam svima da ju pročitaju, jer ima više slojeva u kojima se može uživati (naročito netko tko je klasičar) i puno zanimljivih tema o kojima vrijedi razmišljati kad sklopimo njezine stranice.
FOTO: Anđela Vukasović Korunda, prof.
