Predrag Miki Manojlović živuća je glumačka legenda. Poznati glumac i redatelj surađivao je s glumcima i redateljima 20. i 21. stoljeća te iza sebe ima više od 70 projekata širom Europe. Danas živi i radi na relaciji Srbija – Francuska. Od djetinjstva sam često gledao njegove filmove i oduvijek sam se pitao otkud mu nadimak Miki. Upravo sam tim pitanjem odlučio započeti naš razgovor za koji mi se pružila prilika tijekom Manojlovićeva posljednjega boravka u Zagrebu u studenome 2023.
Oduvijek me zanimalo odakle Vam nadimak Miki jer je očito da nema veze s Vašim imenom ili s ulogama koje ste utjelovili.
Mama mi je dala nadimak Miki jer sam kao dijete imao debele obraze kao Disneyjev lik kad zviždi. Dakle, taj nadimak doista nema nikakve veze s mojim imenom, ali danas me nitko ne zove Predrag. Još od osnovne škole svi su me zvali Miki, a to se nastavilo i u gimnaziji i na fakultetu. Kad sam igrao u prvoj predstavi, a davno je to bilo, poznati redatelj Miroslav Belović odredio je da na materijalima za mene piše Miki.
Koliko su roditelji utjecali na vaš životni put? Jeste li zbog njih odlučili postati glumac?
Roditelji su ipak utjecali na mene, ali više od njih na mene je utjecalo okruženje u kojemu sam odrastao. Poslije Drugog svjetskog rata moji su roditelji dobili premještaj u kazalište u Nišu i tamo sam se prvi put susreo sa scenom. Često su me kao dijete čuvali po garderobama jer tada nije bilo vrtića, a moji su roditelji morali raditi. Kad sam 5. travnja 1955. navršio pet godina, prvi sam put stao na scenu, u predstavi koja se zvala Sedam godina iščekivanja. Taj nastup pamtim kao vrlo velik stres i nakon samo nekoliko izvedbi zaključio sam da to nije za mene. Život iza kulisa vrlo je stresan i buran, divan i grozan istovremeno. Do šesnaeste godine bilo mi je potpuno jasno da tzv. gluma, ja ne znam drugi izraz za tu pojavu, može biti jako složena i veoma ozbiljna stvar. Zato se nikad nisam amaterski bavio glumom, a onda sam ipak odlučio pokušati upisati glumu na akademiji. Roditelji su mi savjetovali da to ne radim, rekli su mi da je gluma krajnje neizvjestan i mučan životni put i da glumci često jako pate – što je uglavnom istina. Očito, nisam ih poslušao. (smijeh)
Što ste saznali o sebi, a da Vam nije bilo ugodno?
U sebi sam prepoznao destruktivne elemente koji nisu za hvaliti se. Oni zapravo u tebi tinjaju; samo ih treba potpaliti i onda postaješ… uglavnom, nisi dobar. Ali vrijedi i suprotno, otkriješ stvari koje su beskrajno dobre. Gluma je ozbiljno putovanje – govorim ti iskreno i duboko što mislim o tome.
Dugo ste vremena aktivni u kazalištu. Kakve su razlike između kazališta nekad i danas?
Surađivao sam s glumcima rođenima u 19. stoljeću, primjerice sa Zvonimirom Rogozom, a radio sam i s klincima rođenima u 21. stoljeću. Ono što prvo primjećujem je da se izgubila etika stare garde, a nije se izgradila nova. Zapravo, etika se nije promijenila, ona se izgubila, nema više nikakve etike, a to je rezultat snižavanja kriterija i rušenja uzora u svemu. Krug ljudi koji prepoznaju kvalitetu sve je manji, sve je postalo slično i podjednako važno. Vlada hiperprodukcija bez kritičnosti, a prije su urednici bili ljudi ozbiljnih gabarita. Osim toga, svatko tko se pojavi na ekranu, misli da je glumac. A nije. Zavladala je površnost, ukidanja autoriteta. Bivši nogometaš Eric Cantona postao je glumac, ali on je naturščik, a ne glumac. Njegova je gluma gluma ponašanja, a ne gluma postojanja.
Snimali ste film Stric u Zagrebu s debitantskim dvojcem režisera pa me zanimalo kakva je bila vaša suradnja?
Oni su za mene bili veliko iznenađenje, Kapac – Mardešić. Veliko iznenađenje. Ja sam prvo čitao scenarij i mislio da je to neka greška, tipfeler, šta je ovo. Oni su ozbiljni i daroviti ljudi i oni će tek raditi ozbiljne filmove.
Kako Vam se svidio njihov odnos prema filmskoj umjetnosti?
Oni sve znaju, oni su ono malo u toj generaciji koji znaju sve. Odnos prema filmu, prema životu, što žele i što ne žele, vrlo su određeni. Nema onog mladalačkog lutanja kao što je „Ma ne znam, možda, pa ne bih to, bolje ništa, pa ću onda nešto…“
Kad biste usporedili odnos ovog mladog režiserskog dvojca i odnos režisera prema umjetnosti kako bi to izgledalo?
Isto to, kad su dobri, oni su dobri. Svako ima svoj pogled na umjetnost, ali u samoj egzekuciji nema tu razlike. Recimo, oni su pravi.
Negdje sam pročitao da ste vi snimali VHS video u Stricu , kako je do toga došlo?
To je istina, ono što vidite da je VHS, ja snimam, zato što su shvatili da je u celom tom odnosu stric-majka ili stric-obitelj vektor mog oka, stričevog, ne Mikijevog, drugačiji jer sam ja, uslovno rečeno, snimao iz perspektive lika. Oni su mi stvarno dali VHS kameru i ja sam snimio te kadrove. Samo što to ne piše na špici, to sam im rekao (smijeh). To mi i nije prvi put da snimam zapravo. Dva kadra mi je dao da snimim Tomislav Pinter. To je bila kamera od 35mm i ja do tad nisam znao kako on to vidi. Gleda se kroz onaj sucher i kad krene kapija samo vidiš zapravo crtu koja se kreće brzo, on to sigurno ne percipira uopće više koliko je navikao. Tako da ovo sad snimanje s elektronikom je zezanje. Meni je Pinter dao kameru da snimam, tako da je ovo bilo ništa.
Ima li veze iskustvo u glumi ili snimanju ?
Iskustvo ti ništa ne vredi jer je moje jedino iskustvo i zaključak da ne znam ništa. Ozbiljno ti kažem, bez ikakve zezancije. Ako ti misliš da znaš kako će biti, ti si se zeznuo. Upravo zato što su procesi nepredvidivi. Oni imaju neku ideju, ali film uvijek, a tako i predstava isto, uvijek nađe neki svoj put. Svi misle “aha to će biti”, e pa ne. Nikad nije onako kako mislimo da će biti.
Dobili ste i jednu od mnogih nagrada za najbolju ulogu upravo za film Stric. Koliko Vam ona znači s obzirom da je riječ o debitantskom filmu?
Znači mi mnogo jer, koliko sam shvatio, glasala je publika, a ne pulski žiri ili bilo koji žiri. Ja sam i sam bio član nekih žirija na moju nesreću, što više nikada neću ni biti. To je jedna od vrlo neugodnih situacija. Ovo je izglasala publika, što bi rekli – narod, što mi znači mnogo.
Sad kad ste spomenuli žiri, Vi ste bili član žirija koji je često uvodio nagrade koje nisu postojale?
Nije to bio cilj sam po sebi. Prvo žiri ne pravi selekciju sam po sebi, nego postoji selektor koji je upitan ako nije Wim Wenders ili Peter Brook ili ako nije neko od najvećih europskih režisera, dramaturga i pisaca. A ako su to neki lokalni tipovi koji sebe pronalaze u tome što su došli u poziciju da budu selektori NEČEGA, oni prema sebi i biraju, nekad ne ubodu – nekad ubodu. Nekad naprave dobro, a nekad je to katastrofalna situacija. Možda i objektivno nema dobrog izbora. Ta količina festivala koja postoji je jednostavno…(uzdah)… oni jesu potrebni i nagrade jesu potrebne, ali sad postoji taj element tko ti ih dodeljuje, a ne kako se nagrada zove. Tko su ti ljudi koji ti dodjeljuju nagrade i što su ostavili iza sebe. Tako da nisam ja nikad imao ideju da se tu nešto mora, a inače sam dosta buntovan tip, nekonvencionalan, nazovimo to tako. Imao sam dosta neprilika zbog toga i pogrešnog tumačenja.
Kakva je razlika rada na našim prostorima i na zapadu?
Razlika je u radnom vremenu! Vani se radi najviše 9 sati, a na ovim prostorima ugovori su takvi da se radi 12 ili 14 sati. Druga stvar koja mi smeta na našim prostorima količina je galame na setu. Svatko tko nije glumac, a nešto radi, glasno objašnjava što radi samo da bi naglasio: „Evo, ja ću sad pomaknuti ovaj kabel, makni mi ovo…” Vani je sve posloženo i tiho, tako je sve brže. Osim toga, na zapadu je sve jako programirano i nema neisplaniranih dana u kojima se rješenja improviziraju.
Kad smo već kod zapada, negdje sam pročitao da ste odbili Spielberga.
Da, stvarno sam ga odbio. Ja nisam mogao taj film. Nijedan taj film nisam mogao snimiti. Ja sam snimio Rane koji u suštini govori o posljedicama rata. Ovaj film o ratu i o nekakvom gledanju na raspad Juge nisam mogao i ne mogu. Spielberg je bio producent filma The Peacemaker koji je zapravo propagandni film, a ja nisam mogao prihvatiti stereotipnu ulogu Balkanca. U trenu kad mi je uloga ponuđena, nalazio sam se u Skopju, snimao sam film Gypsy magic s Popovom, a budućnost je bila prilično neizvjesna. Ipak, odbio sam Spielbergovu ponudu jer mi je scenarij bio bezveze. Produkcija je mislila da hoću više novca. Producent me pitao bih li volio imati bankovni račun u Švicarskoj. Rekao sam mu: „Naravno, radim na tome.” Kad sam zbog znatiželje pitao koliko novca nude, rekao mi je da se radi o 1.0. Nije mi odmah bilo jasno čega, no ubrzo sam shvatio da se radi o milijun dolara. Ipak sam ih odbio jer ne mogu zarađivati na smrtima i patnjama ljudi. Rekao sam im: “I am not working on money, I am working on sense”. Zato kažem da iz Hollywooda nisam dobio ponudu koju ne bih mogao odbiti – nisu mi stavili konjsku glavu u krevet pa da kažem da to stvarno moram. Kao u Kumu. (smijeh)
U više od 60 filmova glumili ste jako raznolike uloge. Kako odabirete uloge?
Ja ne znam koliko filmova imam, kako ti znaš?
Piše na IMDb-u.
Zanimljivo… To je baza podataka na koju svi stavljaju fotošopirane fotografije, a ja nisam razmišljao o liftingu i photoshopu. Takav si kakav si! Recimo, ja na IMDb nisam unio ni jedan jedini podatak. Čemu to?
Što se tiče odabira uloga – prvo me mora privući priča i scenarij, a zatim i ljudi koji rade na njoj, ne tko su ti ljudi, već kakvi su oni kad se upoznamo i sretnemo prvi put. Igrao sam neke uloge i za lovu, kad mi je trebalo, ali to su minimalni kompromisi na koje pristaneš kad ti treba kinta, a poslije žališ.
Zadnja Vam je epizodna uloga u Čuvarima formule. Kako to da igrate tako malu ulogu?
To je, da tako kažem, moj poklon zanimljivoj ideji o vremenu u kojemu je rađena atomska bomba. Igram Pavla Savića koji je zapravo bio protiv stvaranja atomske bombe u Jugoslaviji. Film se ne bavi njime, nego ljudima koji su bili ozračeni, ali se on ipak mora pojaviti u filmu jer je nezaobilazan dio priče. Bjelogrlić zna da mu kao pojačanje treba ime i prezime, nemojte me pogrešno shvatiti. I to je bilo moje pojačanje na dvije minute – u filmu me ima skoro kao u traileru. Nemojte zbog mene gledati film, nego ga gledajte zbog zanimljive teme i humanosti ljudi o kojima govori. Francuski radnici dali su svoju koštanu srž i tako spasili ozračene. Njihova solidarnost pravi je razlog zašto pogledati film. Ja sam totalna margina i nije mi to teško, a nije ni prvi put.
Vezano uz Čuvare formule, znam da ste jednom rekli da režiser ne treba biti glumac u svom filmu, a Bjelogrlić često glumi, režira ili je producent u svojim projektima.
Potpuno je razumljivo da hoće biti i producent, i redatelj, i glumac, ali to je teško, pogotovo ako čovjek želi uspjeti u Cannesu ili na drugim a-festivalima. Mislim da glumci, pojedini, mogu biti izvrsni redatelji zato što na drugačiji način vidi što se događa. Recimo, Eastwood je bolji redatelj no glumac. S druge strane, redatelj skoro nikad ne može biti glumac zato što glumci u sebi imaju neobjašnjivi mehanizam zbog kojeg vide ono što nitko drugi ne vidi, ono što je oku nebitno. Moje prvo iskustvo je recimo kad sam radio predstavu Dok nas smrt ne razdvoji. Točno vidim šta se događa van likova, što se suštinski vidi s tom i tom glumicom. Tako da tu treba biti jako pažljiv i razumjeti sve. Glumci mogu biti režiseri, ali obrnuto ne. Potajni san svih kazališnih režisera je da budu glumci. E, onda kada to znaju, ne mogu onda da budu strogi, onda imaju koncept. To je sve pogrešno zato što je ljudsko biće potpuno nepredvidivo i njegovo tumačenje, ma koliko čvrst bio Shakespeare ili bilo koja drama velikih pisaca, pokreću u svima druge mehanizme. Ako ste duboko unutra. Ja sam imao jednu ideju napraviti predstavu s redateljima. Pa to bi bila komedija parekselans. Čak su neki i prihvatili, ali nisam je napravio. Napravio sam tri predstave, film nisam nijedan snimio, a mogao sam. Možda i hoću, možda i neću, kad nemam potrebu, kad imam to i uradim.
Što sad radite i pripremate?
Ništa, trenutno ništa. Ponovno čitam Bulgakova, neka su tri moguća filmska scenarija za iduću godinu, Bulgakov je možda za kazalište. Održavam brvnaru i ništa, to je to. Eto.
Imate li poruku za mlade glumce?
Imam! Nemojte se baviti glumom jer je to ozbiljno doživotno preispitivanje. Teško se stalno preispitivati. Budite sretni stalno, a ne kao mi, samo ponekad.
