PREDSTAVLJAMO LIDRANOVCE
Podrum sam po sebi nije strašno mjesto, ali njegova zatvorenost uvijek stvara nelagodu. Češki redatelj Jan Švankmajer pokazao je u svojim filmovima da u tom mračnom prostoru ljudsko oko svašta vidi.
Stube su široke, visoke i hladne. Možda zbog onih goblina koji žive u njima i nazivaju Dostojevskog idiotom ili možda zato što ste bili previše lijeni uzeti papuče i sada, samo u bakinim čarapama, stupate u tu nedođiju. Police su obične i drvene. I one se tresu u ovoj utrobi. Jedini izvor svjetlosti je prozor na vrhu zida. Na njemu stoji kip. Uvijek ga pokušavaju skriti iza okna, ali Sunce na kraju obasjava granitni sivi nos. Zbog toga susjedi šapuću. Luster na stropu nema oklop. Zato je i tako uništen. Dočepali su ga se goblini – isti oni koji su odgovorni za sve rupe na stropu. Tavan je puno ljepše mjesto. Toplije. Vjerojatno zato što se gore osjećaš višim i bliži si Suncu. Podrum je samo tamnica gdje te stalno kude. No, ne treba se previše zadržavati ovdje. Kada te postave u samu srž tla, na stup srama, gdje sve miriše po žuči, ne treba mnogo mućkati glavom. Samo pokupi onu kaznu, ono po što si se spustio, u mom slučaju korumpirani krumpir, i iziđi van.
U kartonskoj kutiji stoje koliko-toliko ravnomjerno raspoređeni krumpiri. Oni svojim sjenama kao jagnjad prkose vučjim očnjacima podzemne svakonoći. U njima se nalaze klice. Oduvijek sam mrzila klice. Bile one sinonim za život ili bljutave zmije koje su trolovi postavili pod tvrdu krumpirsku kožu, ne želim ih dodirivati. Velikim nezgrapnim rukavicama hvatam krumpire i ubacujem ih u posudu.
Posuda je ona najobičnija. Zelena, plastična s krugom na dnu. Uzela sam onih sedam patuljaka, istrčavam kao antilopa u bijegu od divlje mačke. Zatvaram tamna vrata pakla. Euridika se spasila.
TEKST: Sofija Lalić, 1.f
ILUSTRACIJA: Bruna Studen, 2.c
