Slavna spisateljica

“Svi bi trebali čitati sve na čemu piše ime Elene Ferrante.” -The Boston Globe

Ovakve izjave svijetom haraju već desetak godina. Elena Ferrante, koju je časopis Foreign Policy i Time proglasio jednom od najutjecajnijih osoba suvremene književnosti, žena je koja je izazvala groznicu pod imenom “Ferrante fever”. No, samo ime zapravo je izmišljeno – Elena Ferrante umjetničko je ime talijanske spisateljice, koja opravdava svoju odluku da piše pod pseudonimom riječima: “Tekst kad je jednom napisan nema potrebe za autorom”, pa zato njezin identitet ostaje skriven svijetu.

Elenin kvartet, odnosno Napuljska saga o neobičnim prijateljicama (Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju i Priča o izgubljenoj djevojčici), zapanjio je svjetsku publiku i prikupio mnogo prestižnih nagrada.

Radnja koja je osvojila srca

Misteriozna Ferrante predstavlja priču o prijateljstvu dviju djevojčica, Raffaelle Cerullo, odnosno Lile, i Elene Greco. Vrijeme i mjesto radnje obilježile su pedesete godine prošloga stoljeća na ulicama siromašnog predgrađa u Napulju. Djevojčice se upoznaju u prvom razredu osnovne škole gdje su obje postizale izvrstan uspjeh. Lila, žestoka i neumorna u potrazi za uspjehom te mirna i pristojna Elena, koja žudi za priznanjem ljudi koji je okružuju, nalaze zajedničku točku preko svojih lutaka i tako uspostavljaju hirovito i kompleksno prijateljstvo.

Uvijek su bile kompetitivne i odlučne da završe školu sa što boljim ocjenama. No završetkom osnove škole Lilini roditelji odbili su platiti nastavak kćerina obrazovanja smatrajući da će se uspjeti prehraniti jedino ako bude radila. Elenini roditelji s druge strane pristaju na profesoričine molbe, koja je ustrajna u tome da Elenu dovede do vrha. Lila tako propušta životnu priliku i počinje pomagati svojoj obitelji u poslu, dok Elena odlazi u gimnaziju. Budući da se sada sve rjeđe viđaju, njihovo prijateljstvo se mijenja i dolazi do iskušenja, no i dalje uspijevaju ostati bliske. Je li to prijateljstvo iskreno ili umjetno, prošarano karakteristikama zavidnosti i ljubomore, Ferrante je ostavila publici da odluči.

U djelu, osim Lile i Elene, postoji i mnogo drugih likova koji svaki na svoj način pridodaju radnji. Spominje se osam obitelji (zajedno s učiteljima i profesorima); obitelj Cerullo, obitelj Greco, obitelj Carracci, obitelj Peluso, obitelj Cappuccio, obitelj Sarratore, obitelj Scanno, obitelj Solara i obitelj Spagnuolo. Svaka od obitelji ima posebnu ulogu u knjizi i pridonosi opsežnosti radnje.

Bildungsroman i kunstlerroman

Ovaj se roman može promatrati kao bildungsroman – roman kojem je glavna tema odgoj i formiranje sposobnosti, to jest odrastanje i uspostavljanje odnosa s drugima. Ovakvom tipu romana pripadaju i svima poznat Sallingerov Lovca u žitu, Twainov Hucklebery Finn te od novije književnosti Acimanov Zovi me svojim imenom.

Također, roman se može promatrati i kao kunstlerroman, koji bi bio potkategorija bildungsromana, odnosno priča o umjetnikovu rastu do zrelosti, iliti punoljetnosti. U romane ove kategorije spada Portret umjetnika u mladosti Jamesa Joyca i Agonija i ekstaza Irvinga Stona.

Djelo sadrži bitne feminističke elemente koji se očituju u načinu na koji istražuje avanture Elene i Lile, koji su nažalost određeni njihovim spolom. Pritom treba prepoznati i istaknuti strašne načine na koje su bile tretirane žene u poslijeratnom razdoblju prošloga stoljeća u Italiji te njihov odnos prema patrijarhalnom društvu.

Kazališna adaptacija prvog romana Napuljske sage

U glavnoj ulozi Elene našla se mlada i elegantna Iva Mihalić. Lik Elene nježan je i zahtjevan jer je ona ujedno i pripovjedač. Elena je gotovo uvijek prisutna na pozornici bjer se iz njene perspektive doznaje sve što se događa – da nje nema, publici ne bi tko imao prepričati radnju. Iva Mihalić utjelovila je Elenu na posve blag i smiren način s dozom surovosti, predstavila je dražesnu djevojčicu koja je posve zbunjena svojim odnosom s Lilom koji si u cijeloj predstavi pokušava predočiti i objasniti.

Naravno, zbog golemog uspjeha djela HNK je odlučio uprizoriti radnju i oživiti dvije djevojčice na svoj način. Tako su dramatizaciju romana izveli sjajni Filip Jurjević i Nina Pavlović uz redateljsku pomoć Marine Pejnović, dok je Josip Maršić bio zadužen za uglazbljivanje, koji su svoj rad publici prvi put prikazali 30. prosinca 2021. godine.

Jadranka Đokić, koja je u Idiotu sjajno utjelovila divnu Natasju Filipovnu, još je jednom pokazala svoje impresivne glumačke vještine pokazavši kako ona doživljava Lilu. Najznačajnija izvedba u ovoj predstavi definitivno je nagnala mnoge ljubitelje ovog romana da se nanovo zaljube u karizmatični Lilin lik, koji uistinu zahtjeva mnogo posvećenosti i truda. Đokić je Lili pružila određenu dubinu i arogantnost, od djevojčice do djevojke briljantno je uprizorila Liline pokrete te prezentirala sliku mlade samosvjesne Talijanke, koju je Ferrante prvo prikazala na papiru.

Izvedbe koje su se također istaknule bile su poznate Ksenije Marinković u ulozi stroge i nepopustljive učiteljice Oliviero, koja je Elenu i Lilu učila cijelu osnovnu školu i pripremala ih za suočavanje sa svijetom, Ane Begić Tahiri u ulozi Lidie Sarratore, žene Donata Sarratora, kojeg glumi Milan Pleština. Begić je još jednom iznijela svoju simpatičnu razuzdanost putem lika sumnjičave žene i majke koja laže sama sebi da je njen brak savršen, dok je muž vara s udovicom Melinom Cappuccio, Ivanom Boban.

Ujedno treba spomenuti i Mirtu Zečević u ulozi Elenine majke Immacolate Greco, koja je svako malo uspjela nasmijati publiku svojim pomno promišljenim gestama, te Dušana Bućana u ulozi Marcella Solara, odbojnog i antipatičnog mafijaša koji se konstantno bio nametao Lili s namjerom da se njome oženi. Bućan, inače upravo karakterno suprotan od ovog lika; simpatičan, veseo i duhovit, uspio je na šokantan način predočiti sliku nemilosrdnog mafijaša.

Fascinantan prikaz obitelji

Budući da se u knjizi spominje velik broj likova te bi se katkad mogli i izgubiti u svima njima, Marina Pejnović smislila je genijalan koncept, koji je i realizirala na pozornici.

Naime, svaka obitelj predstavlja je jednu boju kako se gledatelji ne bi pogubili u masi ljudi na pozornici. Npr., obitelj Greco bila je nježna bijela/bež boja, dok je obitelj Cerullo bila obučena u tamnoplavu, obitelj Solara u zelenu, a obitelj Carracci odjenula je crnu boju,…

Ovakav pojednostavljeni izgled likova ne samo da je olakšao snalaženje u predstavi za one koji nisu (a i za one koji jesu) pročitali djelo nego je i vizualno uljepšao pozornicu HNK-a.

Predstava je isijavala sjajnim glumačkim vještinama i dobro baratala pozadinskim efektima u kojima je vidljiva promjena u dosadašnjem načinu rada HNK-a, gdje kao glavno sredstvo komentiranja radnje koristi malo ukošeni stražnji videozid, koji prikazuje problematizaciju teksta i odnosa likova i njihovu unutrašnjost (osjećaje). Publika je dobila priliku ponovno si predočiti radnju i vizualizirati si pojedine likove što se može pripisati dobro obavljenom poslu svih koji su sudjelovali u stvaranju predstave.

FOTO: Mara Bratoš