Vrijeme Oscara
Bliži se vrijeme Oscara te su nominacije za prestižnu nagradu već objavljenje. Uz japanski Drive my Car, danski Flee, norveški The Worst Person in the World i butanski A Yak in the Classroom, za nagradu za najbolji strani filma nominiran je i talijanski film redatelja Paola Sorrentina The Hand of God (È stata la mano di Dio) iliti po hrvatskom prijevodu, Bila je to Božja ruka.
Paolo Sorrentino već je poznato lice talijanske, pa tako i svjetske filmske scene. Svojim je filmom iz 2013. godine Velika ljepota (La Grande bellezza) već osvojio Oscara za najbolji strani film. Također se proslavio dramskom televizijskom serijom pod nazivom Mladi papa iz 2016. godine. Ovoga puta Sorrentino nije snimio film o ekstravagantnom životu rimske elite ni o životu prvog američkog pape, već je odlučio na filmskome platnu prikazati ono što nikada nije – samoga sebe.
Tako je 24. studenoga na Netflixu izašao È stata la mano di Dio, Sorrentinova nostalgična, autobiografska posveta njegovoj mladosti, Napulju 80-ih i vremenu slavnoga Maradone kada je u napuljskom nogometnom timu osvajao prvenstva.
Oda Felliniju
Protagonist filma jest sedamnaestogodišnji mladić Fabietto Shiesi kojeg utjelovljuje Filippo Scotti, mladi talijanski glumac. Film prati njegove odnose s obitelji, ljubav, susret s tragedijom pa tako i pronalaženje samoga sebe i svojega životnoga puta. Film se jasno može podijeliti na dva dijela. Prvi dio filma živopisno prikazuje Napulj, sav njegov život i kaos. Sorrentino stvara karikaturne likove važne za Fabiettov život kao što je susjeda obitelji, barunica Focale (Betti Pedrazzi), starija, mrzovoljna, osebujna godpođa koja živi kat iznad Fabiettove obitelji. Tu je i Patrizia (Luisa Ranieri), Fabiettova mentalno nestabilna teta, ali i njegov predmet požude od samog početka filma kada se pojavljuje u prozirno-bijeloj haljini. Prvi je dio filma komičan, u njemu je jasno vidljiv utjecaj velikog talijanskog redatelja Federica Fellinija koji je Sorrentinu često i u ranijim filmovima bio inspiracija. Naglašenost boja, neobičnost likova i ludost mediteranskog života klasični su „Fellini“. Kako piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju : „Ako je “Velika ljepota” bila Sorrentinov “Slatki život”, “The Hand Of God” je njegov “Amarcord”. U tom bi se slučaju teta Patrizia mogla usporediti sa slavnom Gradiscom iz Amarcorda. Fellini se u filmu čak i spominje kada Fabbietov stariji brat odlazi na audiciju za jedan od njegovih filmova.
Maradonina „božja ruka“
Nezaobilazna stavka filma jest i Maradona koji je tada iz velike Barcelone, neočekivano, došao igrati za siromašni jug Italije, za Napoli. Fabietto te cijela njegova familija veliki su fanovi Maradone te strastveni navijači. Na taj je način Sorrentino prikazao zlatno razdoblje Napulja i Maradone čiji su čak i gol rukom Napuljci proglasili božjim. Upravo ta „božja ruka“ spasila je i mladog Fabietta od smrti kad, umjesto da ode s roditeljima u vikendicu u planine, on ostane kako bi gledao utakmicu Napoli – Empoli. Da nije bilo Diega Maradone i Napolija, i on bi, zajedno s roditeljima, umro od trovanja ugljičnim monoksidom. Nakon tragične smrti Fabiettovih roditelja mijenja se cijela dinamika filma te počinje drugi dio, puno mračniji i udaljeniji od felinijevskih sjetnih kadrova. Fabietto se sada gubi po Napulju, primoran naglo odrasti. Tada se počinje zanimati za profesiju filmskog redatelja.
Fabietto u velikoj mjeri jest Paolo Sorrentino, a film je većinski utemeljen na njegovu odrastanju. Da nije bilo tragedije, Maradone i njegove „božje ruke“ koja je nagnala Sorrentina da se uopće počne zanimati za filmsku režiju, sada ne bismo svjedočili stvaralaštvu jednog od najpoznatijih talijanskih redatelja 21. stoljeća, oskarovcu i duplom dobitniku EFA-e. Sorrentino ovoga puta donosi osobnu priču o odrastanju i mladosti, životnu priču od koje će toplo oko srca biti svim filmofilima, ali i onima koji u film toliko zainteresirani nisu.
