Predstavljamo literarni rad učenice prvoga razreda Maje Skribe.
Iznad svemira
Prilazim ogradi šljapkajući po mokroj travi i sjedam tik do žice koja glasno zazvecka. S druge strane čujem komešanje i ne moram ni okrenuti glavu da bih znala da se malo pridigao, kao da leži na plaži.
„Hej! Kakav ti je bio dan?“ reče neumoljivo vedrim glasom.
„Ne baš dobar“, odvratim gledajući u magličasto crnilo pred sobom.
„Zašto? Što se dogodilo?“ zabrinuto će. Cijelim mi tijelom prođe drhtaj kad se sjetim prizora praznog papira pa privučem koljena bradi skupivši se u malu izgubljenu loptu. Njegove oči svijetle u mraku dok me promatra. Gotovo, gotovo mogu osjetiti kada shvati.
Tišina. Preglasna je. Molim te, reci nešto, panično pomislim.
„Pa, dobro. Zaboravit ćeš. Sjećanja su poput perja, jedan slabašan vjetrić i već ih nema…“
„Znaš, nikada uopće nisam ni pomislila da u mojoj glavi može postojati ovako… ovako mračno mjesto“, prekinem ga s naporom izgovorivši zadnje dvije riječi.
„Mrak je samo…“, započne gorljivo.
„Nedostatak svjetla. Znam.“ Osmjehne se. Zubi mu svijetle u mraku.
„Izgledaš kao Cerigradski mačak“, izjavim i tiho otpuhnem, najbliže smijehu što sam mogla. Njegov smijeh prigušuje buku, sladak je, topi se. Draži me. Smeta mi.
Priljubim se uz ogradu kako bih što bolje osjetila njegovu toplinu. On čini isto, a žica izdajnički zvecka dok pokušava gurnuti ruku kroz nju. U mraku pronalazi moj dlan.
„Pričaj mi. Čega ima tamo?“
Osjetim kako mu ruka vibrira od energije; voli pričati o svojemu mjestu. Zatvaram oči i slušam.
Riječi samo provaljuju iz njega, kao da su oduvijek bile na vrhu njegova jezika, spremne izaći baš u pravom trenu. Jednostavno su se rodile u trenutku kada ih je izrekao. Želim biti ljubomorna na njega. Tako žarko želim ljubomoru!
Odjednom ušuti i tama je opet prebučna.
„Oh, kad bi barem to mogla vidjeti!“ reče, a želja mu je u glasu toliko izražena da sam skoro zaplakala.
„Pokušavam. Mutno je, ali vjerujem ti da je predivno.“
Naglo se uspravim, sjedam na koljena i povučem mu ruku obuhvativši je obama dlanovima. Jezik mi se grči i boli me od neizgovorenih riječi. Glasnice se muče da ih oblikuju, cijela mi ušna šupljina pulsira od bolova. Na kraju se gotovo ugušim pa počnem manično kašljati, a on gura i drugu ruku i čvrsto mi stišće dlanove.
„Stvarno se trudim. Stvarno…“, odvratim izgrebenoga grla i suznih očiju.
„Jaka si ti. Moraš pronaći to u sebi“, reče toliko uvjereno, s tolikom nadom. U daljini čujem tihe korake, osjećam otiske na mokroj travi.
„Dolazi“, kažem drhtavo. „Ne želim ići… ne mogu više… Tako je glasno!“
Osjećam hladnoću na kosi, a tople me sigurne ruke s druge strane ograde miluju po obrazima, njegove mi ohrabrujuće riječi odzvanjaju u glavi.
Vjerujem u tebe…
* * *
Koraci su mi odlučni, glasno odjekuju Zemljom. Umjesto pozdrava izjavljujem glasno i jasno: „Penjat ću se.“
„Ali, mogla bi…“
„Da, znam! Znam! Ali, zar ne razumiješ, ne mogu više ovako živjeti! Moram moći reći, moram se pokrenuti. Moram doživjeti!
„A što je s njim?“
„Njega nije briga. Zna on dobro da ćemo na kraju ionako svi otići. On samo odrađuje svoju dužnost i brine se da smo uvijek siti, ali uvijek na rubu, točno na onoj tankoj granici koju nam neće dopustiti prijeći.“
„Dobro,“ reče naposljetku, „imaš pravo. Imaš pravo u svemu.“ Zazvučao je tako ponosno, a osmijeh mu je ohrabrujuće lebdio u prostoru.
„Dobro. Odlično. Idem!“ odvratim još odlučnija, a ograda se zatrese kad proturim vrh stopala kroz jednu rupu.
„Čekaj! Ako se više ne vidimo…“
„Vidjet ćemo se“, prekinem ga i blago izvijem kut usana. Podignem pogled, ali sablastan prizor beskrajne žice koja nestaje u oblacima uopće mi nije poljuljao volju. Prerasla sam strah. Osjetila sam ga duboko, doživjela ga i previše. Vrijeme je da se vratim.
Pažljivo se odižem od tla, jedna noga iznad druge. Ograda se opasno ljulja, vjetar mi šiba lice, kosa mi divlja. Grmi i hladno je, koža mi se na prstima bora, žuljevi pucaju čim se pojave. Mišići mi bruje, napinju se i opuštaju, napinju i opuštaju. Napor mi se uvlači u kosti, u glavu, plačem i vičem iz očaja, želim odustati, želim se pustiti, samo da bol nestane. Nadam se da je druga strana vrijedna ovoga.
Vjetar me počinje gurati prema dolje, njegove snažne nemilosrdne ruke protiv mojih krvavih, očajnih, upornih, on i ja, dvije odlučne nepokolebljive sile spremne uništiti sve. Ali, nekako mi se čini da što se ja više penjem, njegova snaga slabi i tako se opirem, guram ga, bijesna sam na njega dok ne nestane zajedno sa zrakom, svim plinovima, svom materijom, sve dok ne ostanemo samo ja i vrh ograde.
Stojim na vrhu. Stojim na vrhu! Ne dišem. Nemam što udahnuti. Jesam li ipak mrtva? Je li ovo ipak kraj?
Na trenutak je sve crno, a zatim se pojavljuje svemir. Stojim na vrhu, čekam da se odluči o mojoj sudbini, ali pitam se je li bitno, je li zaista bitno što će sada biti? Gledam u ono što nikad nitko nije ni sanjao da će vidjeti, stojim na samom vrhu svega i gledam u istinu, u odgovor, u sebe i u tebe i u sve nas. Umjesto krvi žilama mi kola pobjeda, snaga, ponos, čudesna opijajuća mješavina svega onoga što sam htjela reći, ali nisam mogla. Je li bitno što će sada biti, ako samo ovaj jedan jedini trenutak u ovom bezvremenskom stanju mogu biti iznad svemira? Moje oči napokon više nisu slijepe, sjaje poput ovih zvijezda koje mi se smiju, vide da nije bitno, da odluka nije na nekom drugom jer ja sada mogu odabrati.
I s osmijehom na licu širim ruke i puštam da me umjetnost privuče u zagrljaj, a papir napokon više nije prazan.
