CERN (Europsko vijeće za nuklearna istraživanja) svim je fizičarima hit destinacija, nešto što moraju posjetiti barem jedanput u životu (ako su dovoljno entuzijastični), pa se tako krajem prošle školske godine i u našoj humanističkoj gimnaziji poznatoj i po prirodoslovnim znanostima pojavila ideja za posjet toj instituciji. Naše profesorice fizike i kemije Dora Plavčić i Vanja Flegar uspjele su tu početnu ideju pretvoriti u stvarnost svojom povezanošću sa strukom i odličnim planiranjem.

Skupilo nas se dosta u generaciji te se vrlo brzo odlučilo tko ide, kad idemo, što sve želimo vidjeti. Svi smo bili prilično uzbuđeni, naravno, pa ne putuje se samo tako u CERN!!!
Put je trajao od 16. do 21. rujna, a započeo je kao i puno naših putovanja, ispred zgrade Gradskog poglavarstva. Malo smo bili budni, malo spavali i to se tako izmjenjivalo, remetili smo si cirkadijski ritam stojeći na raznim benzinskim postajama za WC brejk.

Milano, grad mode i najveće gotičke crkve

Vizura sjeverne Italije vrlo je industrijska, ali ubrzo smo se približili prvom cilju, gradu Milanu. Milano je, koliko ja znam, prijestolnica mode. Mene, nažalost, ne zanima moda, tako da ne mogu dati svoj izvještaj o tome, no vjerujem da su mnogi naši suputnici ovaj posjet iskoristili kao priliku da se stilski preobraze. Dolaskom u grad osjetili smo tmurno vrijeme, kao da je reflektiralo naše unutarnje, umorno stanje. Prva destinacija unutar grada bila je palača Sforza, srednjovjekovni dvorac s dvanaest bastiona i pokretnim mostovima koji potječe iz 14. stoljeća. Nismo ju pretjerano razgledavali, nego smo samo prošli kroz nju, a izlaskom kroz glavni ulaz dospjeli smo na veliko otvoreno područje s kipom Giuseppea Garibaldija, talijanskog borca za jedinstvo i slobodu Italije, u sredini. Nastavili smo ravno do katedrale. Milanska katedrala (Duomo di Milano) jedna je od najvećih gotičkih crkvi u svijetu, izgrađena na ostacima antičke crkve uistinu je impresivna, no iznenađujuće je kičasta, ajme! Zgrada ima 3400 statua svetaca, likova iz Biblije i anđela, a građena je 600 godina. Milanska katedrala i Zagrebačka katedrala u mojemu pogledu dva su upitna projekta s gotičkim elementima u doba arhitektonskog historicizma. Popeli smo se na njezin krov i uživali u pogledu na Unicredit Bank nebodere. Iako se nismo dugo zadržali unutar katedrale, njezin interijer stvarno je potvrdio onu izreku “Ne sudi knjigu po koricama” ili “Ono što je unutra, najvažnije je” ili “Srce je iskrenije od jezika” (neke od ovih izreka izmislio za potrebu ovog članka); naime, kad ogulimo bijeli čipkasti kič njezine vanjštine, unutra smo očarani jednostavnošću, srednjovjekovnom konstrukcijom i divnim prozorima i oltarima koji svi na nekakav skladan način očaraju srce (dragi Talijani, nemojte se ljutiti, volimo vas).

Izašli smo iz katedrale u svoje slobodno vrijeme gdje nam je glavno pitanje bilo: “No, što jesti?” Neki bi ljudi bili mudri i otišli u neki hidden gem u potrazi za lokalnom hranom koju lokalni stanovnici plaćaju povoljnije, tako ezoteričnu i skrivenu od slaboumnih turista… No neki od nas otišli su u egzotične restorančiće u potrazi za fusion foodom, kao što je sve popularniji filipinski franšizni restoran brze hrane Jollybee čija ponuda uključuje sočnu mariniranu piletinu i hamburgere klasičnih okusa. Mmmmmm! Hvala vam, Filipinci! Filipincima, Talijanima i Hrvatima zajednička je rimokatolička vjera (ako niste već znali, a vjerujem da jeste), pa smo se u ovim okružjima osjećali kao kod kuće. Ipak je meni, skromnom čovjeku, u Milanu puno toga bilo previše. Previše ljudi koji se oblače za Vogue, previše brokera, previše ljudi općenito, no slijedi još puno toga.

Torinski MAUTO

Sljedeća postaja na putu bio je grad Torino, iako je na ovom putovanju to bilo samo njegovo predgrađe, predgrađa nisu nužno lošija od centra. To nam je dokazao Nacionalni muzej automobila u Torinu (MAUTO) u čijoj se kolekciji nalazi više od 200 cestovnih vozila, sve od najstarijih primjeraka pa do najmodernijih izuma. Penjući se s s jednog kata na sljedeći (ima ih ukupno tri), postupno svjedočimo evoluciji u dizajnu i inženjerstvu automobila, a pritom ne možemo ne spomenuti tvrtku FIAT (Fabbrica Italiana Automobili Torino – Talijanska tvornica automobila u Torinu) koja se među prvima plasirala na europskom tržištu već početkom 20. stoljeća, čiji su eksponati velik dio muzejske kolekcije. Sva ova vozila osvojila su naša srca (pogotovo srca ljubitelja Formule 1).

AUTOR: Maks Poturić

Aoste i CERN

Iz Torina smo se uputili u Aoste, središnji grad Doline Aosta, planinske regije u sjeverozapadnoj Italiji,  gdje smo se raskomotili, družili i najbitnije od svega naspavali. Ujutro smo obukli svoje „I <3 CERN majice“ i nerado zamijenili udobne hotelske krevete za autobusna sjedala. Čeka nas vožnja preko alpskih prijevoja i unutar cestovnih tunela do Švicarske. 

Nakon još jedne mukotrpne vožnje autobusom ublažene jedino predivnim pejzažima koje smo gledali kroz prozore, stigli smo do švicarske granice. Po izlasku iz tunela osjetilo se uzbuđenje u zraku, bili smo sve bliže i bliže svojoj destinaciji. Prvi pogled na Švicarsku oduzimao je dah i dok smo upijali njezin krajolik, slušali smo kratko predavanje o povijesti te divne zemlje. 

Ono što mi se najviše dojmilo i o čemu do tad nisam razmišljao je kako Švicarska održava svoju neutralnost: svaki stanovnik je naoružan, svaki tunel spreman da bude srušen u roku od par sekundi i svaka planina posuta je bunkerima i gnijezdima za artiljeriju. Dok smo mi uživali u idiličnom krajoliku, oko nas je bila nevidljiva tvrđava spremna da zaštiti čitavu državu ako je potrebno. 

Uskoro smo ugledali nevjerojatnu zgradu CERN-ova Science Gatewaya, koja izgleda kao komad ISS-a sa svojim cilindričnim oblikom i staklenim zidovima te smo odmah započeli svoj obilazak.  

Najprije smo posjetili CERN-ov prvi akcelerator Syncrocyclotron i vidjeli kako se njegovo nastajanje uklapa u povijest CERN-a kao instituta te uvod u modernu fiziku čestica kroz projekciju koja je osvjetljavala prostoriju i objašnjavala funkciju svakog dijela akceleratora. Onda smo se uputili prema detektoru „Atlas“, to jest prema zgradi sto metara iznad njega u kojoj smo pogledali predavanje o otkrivanju Higgsovog Bozona, vidjeli model „Atlasa“ od Lego kocaka i, najvažnije od svega, vidjeli kontrolnu sobu u kojoj se analiziraju podatci i nadzire eksperiment. Bez predaha otišli smo 100 metara ispod zemlje do detektora „CMS“ koji nismo vidjeli, ali oduševljeno smo gledali samu infrastrukturu oko njega.

Završili smo svoj prvi dan obilaska sa šetnjom po Ženevi u kojoj smo se još malo upoznali s poviješću grada i napravili mentalne zabilješke mjesta za izlaske idući dan. 

Dan nakon nije bio ništa blaži s količinom objekata koje je trebalo obići i vidjeti. Započeli smo s izložbama u „Science Gatewayu“, svaka je bila kao vlastiti muzej znanosti, jedna o astronomiji, s projekcijama zvijezda na stropu, jedna o fizici čestica (tamo smo vidjeli funkcionalni akcelerator) i jedna o kvantnoj teoriji. Nakon tog zabavnog obilaska (i manje zabavnog radnog lista koji je trebalo ispuniti!) krenuli smo prema sjedištu UN-a.  

U Ženevi se nalazi jedan od četiri glavna ureda Ujedinjenih naroda, u nevjerojatnoj zgradi koju su naslijedili od Lige naroda i ukrasili poklonima ambasadora. U njoj se svakodnevno održavaju sastanci o bitnim međunarodnim pitanjima.   

Tamo smo prošli kroz hodnike ukrašene raznim umjetninama koje su donirane UN-u te smo svjedočili sastanku koji se održavao u tom trenutku. Upoznali smo se s misijama UN-a, načinom na koji funkcionira i tehnologijama koje koriste kako bi olakšali procese unutar organizacije. Nakon zgrade UN-a dobili smo slobodno vrijeme za obilazak Ženeve koje smo proveli vozeći se po Ženevskom jezeru, obilazeći lokalitete, zamke za turiste i buvljake gdje smo se nakrcali suvenirima za ostatak putovanja. Svi smo čuvali apetit za tradicionalnu večeru koja nas je čekala, još jednom smo imali scensku vožnju autobusom do Le Refuge de Florimonta gdje smo jeli fondue i meso moje smo sami pekli. Sve oko te večere bilo je nevjerojatno, hrana je bila ukusna, prizori nevjerojatni i naravno najdraži dio, druženje s prijateljima nakon svega. Siti i izmoreni od još jednog dana krcatog viđenim i proživljenim, krenuli smo natrag do hotela gdje smo se probali što više naspavati znajući da nas sutradan čeka zadnja avantura ovog nezaboravnog putovanja. 

Mont Blanc, najviši vrh Europe

Ujutro nitko nije htio ustati i oprostiti se od hotelskih kreveta, ali nekako, korak po korak, izašli smo iz hotela i ukrcali se na bus za zadnji dio obilaska CERN-a. Nakon što smo prošli kratku turu obilaska objekata koje nismo detaljno vidjeli u prva dva dana, oprostili smo se s tim nevjerojatnim institutom i sa Švicarskom te smo se uputili prema našoj završnoj destinaciji, Mont Blancu.  

Žičara koja vodi do vrha Europe nalazi se u malom francuskom gradu Chamonixu u kojem smo proveli malo vremena istražujući njegove čarobne ulice. Gradić je izgledao netaknuto, kao iz nekog filma, obišli smo crkvu i poznati most, još malo pogledali grad i trgovine te započeli putovanje žičarom prema Mont Blancu. 

Prije nego što nastavim o tome koliko je bilo nevjerojatno na najvišem vrhu Europe, moram napomenuti kako je dio nas imao problema s prilagođavanjem tlaku stigavši gore tako da nam je u trenutku kad smo stigli bilo grozno, od vrtlogavica do mučnina. Sam doživljaj najvišeg vrha Savojskih Alpa i pogleda koji se pruža u okolinu, spektakularan je. Mogu reći kako je to bila jedna od najljepših stvari koje sam vidio u svom životu, ali to je zato što sad mogu ignorirati koliko je mukotrpno bilo mučiti se s tlakovima tih nekoliko sati. Nakon što smo sjeli i popili kavu uz najbolji pogled “od milijun dolara”, slikali smo se, kupili suvenire i brže bolje spustili se prema autobusu.  

Vožnja natrag bila je živahna do sitnih sati. Umor prijašnjih dana nestao je i svi su pričali o svojim doživljajima. Vidjeli smo neke od najnevjerojatnijih prizora Europe na putovanju u kojemu je sve bilo NAJ: najveća gotička katedralu, najveći svjetski znanstveni laboratorij CERN, najveće europsko središte međunarodnih organizacija uključujući i UN Ženevu i najveći europski vrh Mont Blanc. Ovo NAJ putovanje ostvarili smo u svega tri dana i sve to zbog nevjerojatnog angažmana naših profesorica i profesora koji zaslužuju svaku pohvalu za osmišljavanje i provođenje ove izvanučioničke avanture te se osjećam počašćeno što sam imao priliku sudjelovati u njoj. 

AUTOR: Lav Borucinsky

FOTO: Vanja Flegar, prof.