Ljudi se oduvijek sele. Migracija je ljudima prirodna, gotovo urođena, još otkad su kao nomadi tragali za mjestom gdje se mogu nahraniti i naspavati. I dan danas ljudi migriraju u potrazi za sigurnijim svijetom, plaćom, obrazovanjem… Cilj je drugačiji, ali sredstva su ostala ista; migracija je još uvijek jedna od načina kojim si ljudi pokušavaju osigurati bolji život.

Ali, ljudi oduvijek i pričaju priče. Oni pišu. Radi se o isto tako prirodnom procesu, toj potrebi koju ljudski rod osjeća za pričanjem, dijeljenjem svoje priče sa svijetom. U književnosti, u pisanju, u pripovijedanju ljudi od davnina nalaze mir, ili, ako ništa drugo, način da umire nemir.

Dakle, kako je prirodno da ljudi pišu isto kao što je prirodno da se ljudi sele, prirodno je da o svojoj selidbi ljudi pišu: a o tome su uistinu napisana mnogobrojna djela.

Vječni san o “vani”

Malo bi bilo reći da je migracija učestala tema hrvatske književnosti. Vječna, sveprisutna, ona o kojoj svi zapravo nešto žele reći, a nitko ne može. Sanjati o inozemstvu, o nekom boljem životu, o toj misterioznoj ideji “vani” postao je gotovo osnovni dio hrvatskoga identiteta, u tolikoj mjeri da prožima i našu književnost. Poznatom rečenicom još nas je 1978. godine Hrvoje Hitrec s malo riječi uveo u suštinu života glavnih likova svog omladinskog romana Smogovci: “Mama je u Njemačkoj, a tata na Mirogoju.” Gradeći identitet naroda vječnih gastarbajtera, ovakve pomalo tužne, pomalo smiješne i iznad svega jednostavne istine postaju sve prisutniji motiv naše suvremene književnosti, iako je to oduvijek i bio.

Dino Pešut, mladi hrvatski dramaturg i književnik, u svom debitantskom romanu Poderana koljena bavi se sličnim temama proučavajući razloge i profile ljudi koji napuštaju domovinu iz različitih razloga. Protagonist romana mladi je hrvatski glumac Dane Draženović koji Hrvatsku napušta tragajući za srećom u Berlinu. Dane predstavlja jednu specifičnu generaciju, upravo onu koju političari na televiziji suptilno ili nešto manje suptilno mole da se vrati, da rodi mnogo djece majčici domovini i da se ovdje naposljetku i umirovi. Generacija koja od diploma u Hrvatskoj u biti nema ništa, ali to nije razlog njihova odlaska: osjećajući da ih rodna zemlja na ovaj ili onaj način guši, oduzima im slobodu ili ju jednostavno nikad ni ne pruža, oni ne odlaze u Njemačku raditi na gradilištu ili u bolnicama; oni u te strane, daleke, hladne zemlje odlaze biti moderni metropolitanci, doživjeti velegrad koji im njihova država jednostavno ne može pružiti, oni odlaze biti pisci, glumci, umjetnici, generacija koja sanja upravo zato što su im kao djeci pokušali ubiti svaki san o sretnoj budućnosti. No u romanu se pojavljuje i lik žene koja već godinama zarađuje za život čisteći noćne klubove. Istjerana ratom puno prije nego što je Dane uopće mogao na karti pokazati Njemačku, ona nije imala priliku zemlju napustiti da bude umjetnica. Unatoč tomu, opetovani odabir što mladih, što starijih ljudi da napuste zemlju i sreću potraže u Njemačkoj, Švicarskoj, Irskoj, Americi, Australiji potvrđuje da je san o “vani” ponekad življi od hrvatskog naroda. Iako to nije osobito teško.

A oni drugi?

Prihvatiti činjenicu da “naši” napuštaju svoj rodni kraj postalo je lako. Nema se tu što reći osim teško uzdahnuti i slegnuti ramenima. Prihvatiti činjenicu da će “oni drugi” isto tako napustiti svoju domovinu u potrazi za srećom i popuniti opustošena mjesta koja ostaju iza “naših” već je malo teže. Tabu tema u pravom smislu jer koliko god Hrvati opušteno, s podsmijehom i pomalo rezignirano razgovaraju o svojim pothvatima u Irskoj i Njemačkoj, svi se ugrizu za jezik kad se razgovara o onima koji u našu zemlju tek dolaze. Malo tko o tome progovara, malo tko se usudi, tema je još svježa, a narod na razgovor u potpunosti nespreman. Kristian Novak u svom univerzalno poznatom romanu Ciganin, ali najljepši uvodi lik Nuzata, Kurda koji svoju zemlju napušta kao izbjeglica i pokušava naći siguran (ili što sigurniji) put do Europe, usput prolazeći preko Hrvatske. Razgovarajući o onima koji traže put prema našoj zemlji, kao što smo mi nekoć tražili put prema perspektivnijim dijelovima Europe i kao što ih tražimo i sad, dajemo si priliku biti suosjećajni, razumni, spremni razmišljati o tome zašto bi netko došao ovdje pa se ponovno zapitati zašto bi netko i otišao.

Ali o tome pišu i “oni drugi”. Khaled Hosseini u romanu Gonič zmajeva predstavlja lik koji Afganistan napušta kao mladić te se kasnije vraća ispraviti pogreške koje je učinio kao mladić. Živjeti krivnju odlaska odluka je koju mnogi donesu u zamjenu za tobožnju sreću ili zadovoljstvo nađeno u stranoj zemlji. O tome također progovara i Chimamanda Ngozi Adichie u svom već kultnom romanu Amerikana. Redovito uvrštavan na popise najznačajnijih djela 21. stoljeća, roman povlači sve te istančane paralele života u rodnoj zemlji i napuštanja iste u potrazi za snom, američkim snom koji pola svijeta još uvijek uzalud sanja. Glavna junakinja romana Ifemela, perspektivna je mlada žena koja svoju sreću odlučuje potražiti u Americi. Uskoro spoznaje da ona nije ista osoba koja je bila u rodnoj Nigeriji. Polako se prilagođavajući Americi i američkom načinu razmišljanja, Ifemela postaje svjesna svega onoga što ju u Americi čini drukčijom, naposljetku, ona tek u Americi po prvi puta postaje svjesna svoje rase. Povratak u Nigeriju bolna je točka, a ostanak u Americi ne dolazi u obzir: i tada se Ifemela susreće sa sudbinom mnogih imigranata, a to je gubitak identiteta, svjetonazora ili ideja koje je njegovala kao Nigerijka.

Nasljedstvo neviđene domovine

U razgovoru o imigrantima, u nekom trenutku postaje nužno podijeliti ih na neke skupine. Laički, činimo to ovako: oni koji dolaze u zemlju raditi i naposljetku se vratiti kući te oni koji u zemlju dolaze živjeti do smrti. Upravo ta druga skupina odgaja te famozne second-gen immigrants, to jest imigrante druge generacije. Kad govorimo o nekom gubitku identiteta imigranata koji napuste dom mladi, taj fenomen još je izraženiji kod onih koji domovinu u životu nisu ni vidjeli, ali ju osjećaju gdje god se okrenu, u svojoj obitelji, u sobi u kojoj spavaju, u hrani koju jedu, u jeziku koji govore ili ne govore.

Neku sličnu temu otvara Ocean Vuong u svom romanu Na zemlji smo nakratko predivni. Gotovo su nepremostive barijere koje osjećaju majka odrasla u Vijetnamu i sin odrastao u Americi. To je jedna od stvari s kojom se oni koji imigriraju moraju pomiriti: djeca im neće razmišljati kao oni, djeca im neće govoriti isti jezik kao i oni, djeca im neće izgledati kao oni. Radi se o zapravo dosta čestom motivu neke novije američke književnosti. Korijene koje mladi sinovi i kćeri nekadašnjih došljaka u tu novu zemlju vuku još iz zemlje svojega podrijetla u isti mah žele zaboraviti i još čvršće prisvojiti. Živjeti kao vječni autsajder sudbina je koja dočeka velik broj imigranata i njihovih potomaka.

A što još pametno reći?

Ljudi se oduvijek sele i selit će se dok je svijeta. Iz ovog ili onog razloga ograničiti migracije ljudi još se nije pokazalo osobito dobrom idejom. Ljudi pišu o apsolutno svemu što osjećaju, a migracija je nešto što osjećaju dubinski, istinski, nešto što čovjeku preokrene život naglavačke i što od njega učini nered. I ne radi se o novoj pojavi; ta i Vergilije je Eneidu još prije Krista napisao o čovjeku koji napušta rodni kraj i osniva novi život daleko od domovine. Kad pišemo, svijetu pokušavamo ispričati nešto o sebi, nešto što ne možemo izustiti bez posrednosti papira i olovke.

Velik dio nas tu će migraciju doživjeti jer će se odseliti oni, njihovi prijatelji, djeca, braće, sestre, netko njima blizak i važan. I boljet će. Velik dio nas neće ju doživjeti, nego će samo na vijestima slušati o njoj i dizati nos svaki put kada prođu pokraj nekoga tko se na to preseljenje odlučio. I što pametno reći ikome od nas o migraciji osim da o njoj čitaju i na taj način dobiju širu sliku o onima koji su dio migracijskih ruta i sudbina.

FOTO: https://fraktura.hr/poderana-koljena.html, https://hena-com.hr/knjige/cijena/na-zemlji-smo-nakratko-predivni, https://www.vbz.hr/book/amerikana/, https://oceanmore.hr/hr/knjige/proza/kristian-novak-ciganin-ali-najljepsi