Komemoracija u spomen legendarnoj profesorici Vesni Lopini
Ako nisi posve mlad klasičar, onda ti ime Vesne Lopine nije nepoznato. Žena koja je u Klasičnoj radila od 1970. sve do 1995. mnogim učenicima i kolegama ostala je duboko urezana u srca zbog svojeg zapanjujućeg sjećanja, dobre volje i humora kojim je isijavala.
Povodom njezina 90. rođendana ne tako davne 2019. godine Društvo zagrebačke Klasične gimnazije organiziralo je druženje u knjižnici Augusta Cesarca gdje je profesorica dala i intervju za naš časopis. Nažalost, nepune dvije godine kasnije profesorica Lopina umire 1. svibnja 2021. godine.
Okupljanje starih klasičara
Iako je Lopina na zadnjem druženju izjavila da se za nju ne treba raditi komemoracije, njezini kolege i učenici nisu mogli odoljeti a da ne organiziraju događanje u njezinu čast. Tako je okupljanje 2. travnja u multimedijskoj dvorani Klasične započela ravnateljica Zdravka Martinić Jerčić. Naša ravnateljica Lopinu je upoznala u prvom razredu srednje škole – iako joj Lopina nije predavala, pomagala joj je u učenju klasičnih jezika i tako u njoj probudila želju za daljnjim studiranjem. Spomenula je i riječi kolegice Tvrtković iz njezina osvrta u časopisu Latina et Graeca:
Postoje profesori i profesori, oni obični i oni koji postaju legendom za života. takva je bila naša profesorica.
Ravnateljica je svoj uvod završila stihovima kojima smo se na stranici Klasične prošle godine oprostili od Lopine, a to su, naravno, stihovi njezina najdražeg Homera.
δαιμονίη μή μοί τι λίην ἀκαχίζεο θυμῷ·
οὐ γάρ τίς μ’ ὑπὲρ αἶσαν ἀνὴρ Ἄϊδι προϊάψει·
μοῖραν δ’ οὔ τινά φημι πεφυγμένον ἔμμεναι ἀνδρῶν,
οὐ κακὸν οὐδὲ μὲν ἐσθλόν, ἐπὴν τὰ πρῶτα γένηται.
Nemoj se, neboga ženo, žalostiti odveć u duši,
Jerbo me preko sudbine k Aidu poslati neće
Nitko, a smrti, mislim, da čovjek, kada se rodi,
Uteko dosad nije ni jedan, ni rđa ni junak.
(Rastanak Andromahe i Hektora)
Profesorica koja je živjela za svoje učenike
Nakon ravnateljice nekoliko riječi rekla je i predsjednica Društva zagrebačke Klasične gimnazije Mira Hercigonja-Szekeres. S gostima je podijelila mnogo simpatičnih anegdota koje je proživjela s profesoricom, izjave s raznih proslava, izleta i bezbroj ostalih druženja uz nostalgičnu projekciju slika koja je bila puštena na velikom platnu u dvorani, ali i s predivnim izloženim portretom profesorice, koji je naslikao akademski slikar i dekan Akademije likovne umjetnosti Tomislav Buntak.
Također je priliku dobila govoriti i kći profesorice Lopine, Mirjam Lopina. “Mama je živjela za svoje đake” kaže, “Znala je sve i svakoga, što koga muči, kako da mu pomogne u školi…”. Prisjeća se i legendarnog grafita koji je osvanuo na zidovima Klasične 1995. kada je Lopina otišla u mirovinu – “Lopinu iz penzije!”
Na kraju druženja i sami gosti dobili su priliku prisjetiti se starih trenutaka i podijeliti ih s okupljenima. Tako su se redom javljali Lopinini stari učenici i kolege, koji su s njom dijelili prostorije Klasične godinama.
Si vis amari, ama!
Profesorica Lopina najviše od svega voljela je svoj posao i svoju struku te to dandanas potvrđuju svi njezini poznanici. Svojim voljenim učenicima usađivala je ljubav prema klasičnim jezicima i klasičnoj kulturi te se brinula da se uvijek zapute pravim putom.
“Si vis amari, ama” riječi su koje su se mogle čuti na njezinim satima. Lopina je doista živjela po riječima koje je govorila na čemu joj se mnogi i dalje dive. U videu (s proslave njezina 90. rođendana) koji je bio pušten na kraju komemoracije Lopina govori kako očekuje da će na drugoj strani, odnosno u Hadu, doživjeti puno toga novoga. Nadamo se da naša profesorica sada sjedi u Hadu negdje pored Sokrata i Homera i s njima i dalje neumorno komentira Ilijadu i Odiseju na grčkom. Ili možda na latinskom…
FOTO: Tara Duralija
