Posljednjih nekoliko mjeseci učenici, polaznici Novinarske skupine naše škole, u pratnji svoje mentorice Sanje Vlahović-Trninić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti, posjećivali su u zagrebačkim Dugavama ured udruge Borders: none. Organizacija se bavi advociranjem za prava migranata kao i pružanjem korisnih usluga ljudima u kretnji. Našim smo posjetima, na poziv bivšeg učenika naše škole Erika Lipovčana, prošlogodišnjega maturanta, prisustvovali njegovim satovima hrvatskoga jezika na kojima je pridošlice iz raznih zemalja podučavao našem jeziku.

Migrant ili izbjeglica?
Premda pitanje jezika često biva zanemareno prilikom razgovora o ovoj temi, ipak predstavlja bitnu kariku unutar šire sfere političkog djelovanja po ovome pitanju. Riječima se značenje mijenja kako ih koristimo, a politički termini posebice su skloni ovakvoj transformaciji, zato se moramo osvrnuti na povijest pojmovnika migracija.
Donedavno je najuspostavljeniji pojam koji opisuje osobu koja je prisiljena napustiti svoj dom, ili čak domovinu, uoči političkih, ekonomskih ili klimatskih pritisaka bila riječ izbjeglica, engl. refugee. Ovim su se pojmom mediji najčešće služili prije desetak godina pri izvještavanju o migracijama 2015. godine za vrijeme teškog poglavlja Sirijskoga građanskog rata. Kako se taj pojam sve više koristio, njegova interpretacija odmaknula se od njegova početnog razumijevanja i poprimila je arhetipske konotacije, odnosno, uspostavila se određena slika u mislima ljudi kako to izgleda i kakva je to osoba izbjeglica. Budući da se rabio za vrijeme iseljavanja s područja Jugozapadne Azije, pojam se počeo vezati uz pripadnike islamske vjere, odnosno muslimane, kao što je i počeo biti de facto sinonim za osobu koja je “izgubila sve“. Također, reakcionarni elementi zapadnjačkih društava vezali su svoje predrasude uz ovaj pojam, odnosno, smatrali bi da je taj pojam samo upristojena oznaka za nekakvu prijetnju njihovim društvima, zasnivajući često svoje argumente na islamofobiji i rasizmu.
Iz ovih razloga javio se odmak od toga pojma i sklonost pojmu migrant. Ovime se otvara svojevrsni svjež početak koji je neovisan o postojećim konotacijama. Druga je prednost pojma što ne nosi izravnu konotaciju bijega, odnosno zadržava više dostojanstva osobe koju opisuje. Ipak, s vremenom će i ovaj pojam poprimiti slične konotacije kao što je i onaj prethodni pa se sada ljudi koji se bave zauzimanjem za prava onih u ovakvim životnim situacijama, zalažu za primjenu najopćenitijeg pojma – ljudi u pokretu, engl. people on the move. Pojam ima jasne prednosti jer nam svojom bazičnom konkretnošću ne dopušta otuđivanje od ljudi u takvim situacijama, odnosno teže je stvoriti predrasude prema onima koje se tim pojmom opisuje, poglavito kad uzmemo u obzir to što oni označuju ljude koji će vjerojatno prolaziti kroz zakonski postupak traženja azila u zemlji u koju su stigli, odnosno da će postati tražitelji azila. Prethodni pojmovi stavljaju naglasak i na države i njihove neprobojne granice dok sintagma ljudi u pokretu vraća dostojanstvo pojedincima i zasnivana je na kozmopolitskoj solidarnosti, naglašavajući pravo na kretnju našim planetom.
Svaki ponedjeljak u 15 sati
U Dugavama se nalazi ured zagrebačkog ogranka Borders: none. Ondje se timovi volontera trude pružati podršku pristiglim ljudima u pokretu. Naime, Hrvatska se nalazi na Balkanskoj migrantskoj ruti, jednom od tri puta iz Afrike i Jugozapadne Azije prema Europi. Također predstavlja i vrata Europske unije, odnosno Schengen zone.
Volonteri su u udruzi specijalizirani za određene potrebe pridošlica. Neki pravnici pružaju zakonsko-savjetodavne usluge dok drugi drže tečajeve engleskoga i hrvatskoga jezika. Drži se čak i tečaj programiranja. Uz ove aktivnosti održalo se i predavanje o hrvatskoj kulturnoj baštini, predavanje o hrvatskom tržištu rada, pa čak i jedno predavanje o arapskom jeziku.
Ovdje naš bivši učenik Erik Lipovčan svakim ponedjeljkom od 15 do 17 sati drži sate hrvatskoga jezika skupini pridošlica. Oni dolaze iz raznih zemalja, neki su ovdje došli sami, a drugi s članom ili članovima obitelji, ali svatko ima jedinstvenu i drugačiju priču.



Jesmo za kavu?
Radno vrijeme udruge jest do 17 sati, do kada i traju Erikovi sati. Ne želeći ometati nastavu, ali želeći porazgovarati s njima o njihovim životima i iskustvima, po završetku nastave otišli bismo svi zajedno u obližnji kafić. Ondje smo čuli dojmljive i jedinstvene priče svakojakih ljudi, a bome smo se i sprijateljili.
Istaknuo bih među njima gospodina Muhameda, čovjeka u 60-im godinama, koji je sa svojom ženom došao iz kurdskog dijela Sirije. Vrlo šarmantan i pričljiv, premda je postojao problem u komunikaciji, budući da on govori kurdski i arapski i nešto malo hrvatskog. Ipak, to ga nije sputavalo u tome da nam se obraća na tim jezicima. Kada na našim izrazima lica, usprkos njegovu trudu, i dalje ne bi bilo znaka razumijevanja, izvadio bi svoj mobitel i uključio program za prevođenje – na taj smo se alat često oslanjali prilikom komunikacije i s drugima. Minutica koju bismo pričekali da gospodin u mobitel izgovori ono što nam želi reći, uvijek bi bila vrijedna, jer kada bi nam pružio, s osmijehom na licu, mobitel u ruku, dočekao bi nas tekst pun ljubaznosti i blagonaklonosti karakterističnih za govornike njegova podneblja. Obraćajući nam se s brate, odnosno sestro, izražavajući zahvalnost što smo njega, kao i ostale, željni upoznati i naravno želeći nam mir, zdravlje, sreću i svo dobro mnogo češće no što to čine govornici našega jezika. Po ovome nas je pomalo i podsjećao na uljudnost malih sredina naše domovine, neka toplina nalik onoj kod bake na selu. Upravo nas je tako, posljednjeg puta kada smo se vidjeli, pozvao i na ručak kako bismo upoznali i njegovu ženu.
Razgovarali smo i s Cherifom, 29-ogodišnjim profesorom povijesti i francuskoga jezika iz Obale Bjelokosti, koji je ovdje doputovao sam. Svojevrsni poliglot, govornik pet jezika – uz francuski, govori četiri tamošnja jezika, a poznaje i osnovni engleski. Njegovoj jezičnoj stručnosti nismo bili ravni, budući da nitko od nas nije znao ni francuski, pa smo se i s njim morali oslanjati na prevoditelja. U svojoj je domovini podučavao francuski, a u Hrvatskoj je rekao da je sada voljan raditi štogod, ali da nema radnu dozvolu. S njime sam razgovarao o povijesti francuske kolonizacije njegove zemlje i njezinim posljedicama, kao i o široj politici naših vremena, komentirajući međusobno povezani realitet nepravdi u svijetu. Bilo mu je drago što smo mi kao mladi politički i društveno angažirani na taj način, pogotovo kada uzmemo u obzir to što smo na moćnijoj poziciji političkog djelovanja kao državljani RH, ali i Europske unije, u odnosu na državu subsaharske Afrike.
Jedna naša učenica, gledateljica turskih dramskih serija, uspjela se na turskom sporazumjeti s 27-ogodišnjim Nezirom, pridošlicom iz istočnih krajeva Turske gdje prevladavaju Kurdi. Nezir se bavi informacijskim tehnologijama (IT-jem), jedan je od najboljih polaznika tečaja hrvatskoga jezika koji treba uskoro polagati. Njegov učitelj Erik naglasio je kako je siguran da će Nezir uspješno položiti A1 i A2 razinu te uskoro pronaći i posao u Hrvatskoj što iskreno priželjkuje.
Naposljetku bih istaknuo Jordana, poslovnjaka iz Kabula u 50-ima. U svojoj je domovini imao vlastito poduzeće, a pohvalio se time što je imao i veliku kuću i BMW (pokazao nam je i slike). Kći mu studira medicinu kako bi jednoga dana postala liječnica. Čovjek krupne građe, izrazito ponosna držanja. Ne boji se izazova, kaže, dok ima zdrave ruke i snažno srce. Spreman je svoje znanje u graditeljstvu uložiti u novi početak, nada se u Hrvatskoj. Jedino smo se s njim sporazumijevali izravno engleskim jezikom kojim se služi jednako dobro – ako ne i bolje od većine Hrvata. Pokazivao nam je fotografije sa svoga vjenčanja na kojemu je bilo više od tisuću ljudi, što je ondje uobičajeno. Zanimljivo nam je bilo slušati kako se mladenka na svadbi tri puta mora preodjenuti i kako se biraju najljepše haljine za tu prigodu. Divili smo se fotografijama hrane sa svadbenih stolova kao i živopisnosti odjeće uzvanika. Neki su odjeveni u tradicionalnu narodnu nošnju dok su drugi u elegantnim i svečanim kombinacijama. Mladenka također treba biti tijekom ceremonije vjenčanja u tradicionalnoj nošnji koja je izrazito raskošna. S radošću, ali i bolom ponosno nam priča i pokazuje Jordan s naglaskom kako svega toga više nema i kako je novi radikalni politički sustav nametnuo stroge zakone i time promijenio ili ugasio mnoge živote.



Šira slika
Koliko god nam bilo lijepo u njihovu društvu, nelagodna pravna situacija u kojoj se nalaze, čitavo nam je vrijeme bila na umu. Hrvatska se prije malo više od dvije godine, 1. siječnja 2023. g., priključila Schengen zoni. Dok za nas građane Republike Hrvatske to znači slobodu kretanja preko granica, za ljude koji nemaju državljanstvo države članice EU, Schengen zona predstavlja neprobojnu tvrđavu. Fortress Europe, kako aktivisti za prava ljudi u pokretu ponekad nazivaju ovaj teritoriji, sačinjen je od niza nemoralnih, protuzakonitih i zločinačkih sustava koji svojim međudjelovanjem izuzetno otežavaju dolazak ljudima u pokretu.
Frontex – Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu čiji je zadatak upravljati vanjskim granicama Bloka, godinama se optužuje za stravične prijestupe. Jedna od najopremljenijih agencija Unije, s budžetom od skoro milijardu eura godišnje, svoje ruke drži koliko-toliko čistima tako što surađuje s vanjskim sigurnosnim suradnicima u državama poput Libije. Frontex redovito prijavljuje libijskoj obalnoj straži, umjesto spasilačkim službama, geolokacije izbjegličkih brodica i gumenjaka, rabeći naprednu tehnologiju, a onda ih prepušta svojim suradnicima da preuzmu te ljude i zadrže ih u Libiji kako im se ne bi trebao dati azil. Ondje je, kako kaže nevladina organizacija front-Lex, od 2016. godine preko 160 000 ljudi, uključujući tisuće djece, završilo u migracijskim kampovima gdje su trpjeli strašna kršenja ljudskih prava u obliku “sistematičnog silovanja, mučenja i porobljavanja”. U Grčkoj je pak uspostavljena praksa Frontexa ljude poslati na pučinu u gumenjacima bez dokumenta, hrane i vode i tamo ih prepustiti uvjetima. O svemu se ovome ne priča.
U obližnjoj se Bugarskoj vlasti također redovito optužuje za politiku okrutnosti i nasilja prema ljudima u pokretu, zapljenjivanja njihovih dokumenta, kao i puštanje pasa na njih. Bugarska je jedna od najopasnijih država na Balkanskom koridoru. Nažalost, slične se politike nastavljaju i u Srbiji, BiH, ali i u našoj zemlji. Hrvatska je posljednja granica koju se treba prijeći kako bi se ušlo na teritoriji Europske unije, a u tome ih sprječava neobuzdano nasilje naše policije. O tome su pisale udruge za ljudska prava poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha, kao i mediji poput The Guardiana i Al Jazeere.
Stigli smo?
Oni koji uspješno dođu u Hrvatsku, kao što su polaznici Erikova tečaja hrvatskoga, moraju se suočiti sa sustavom koji nije napravljen kako bi im osigurao nov život kakav zaslužuju. U Zagrebu ih se smješta u hotel Porin, prihvatilište za azilante, gdje čekaju mjesecima u neznanju hoće li ili ne dobiti azil. Radne se dozvole čekaju tri mjeseca od prijave azila, a smještaj koji im je dan, minimalne je kvalitete.
Pridošlice su s nama podijelili još žalosniju politiku s kojom se suočavaju, a to su jednostavno rascjepkavanja obitelji i deportacije. Naime, države imaju pravo poslati ljude nazad ondje gdje su prvotno tražili azil, tako nam je jedan od njih, kojega neću imenovati i koji nije nužno ni spomenut dosad u ovome tekstu, kazao kako su njegova djeca u Austriji i da je s njima ondje živio četiri mjeseca, ali je onda deportiran u Hrvatsku zajedno sa svojom suprugom gdje sada čekaju u neizvjesnosti dok se “njihov zahtjev ne obradi”. Naveo nam je kako je imao sastanak sa službenicima u ožujku prošle godine i da su mu rekli da će se ponovno s njime naći – od tada – ništa. Pitao je i mene, 18-ogodišnjeg učenika srednje škole, mogu li mu pomoći.
Birokracija s kojom se ljudi u pokretu suočavaju, namjerno je dizajnirana tako da im otežava put na svaki mogući način. Ako su preživjeli strahote puta, nasilje graničnih policija i kriminala, tek onda se suočavaju sa zakonskim sustavom koji ne pruži azil na temelju siromaštva ili gladi, a čak i u slučajevima gdje ga pruži, to nije zajamčeno, a i zahtijeva dugi period čekanja u legalnom limbu.
Prisjetimo se naših gasterbajtera koji su još od 70-ih išli radi viših plaća u države Zapadne Europe, poglavito Njemačku, kako bi uzdržavali sebe i svoje obitelji. Iz tih nam je priča, već kao narodu, dobro poznata težina donošenja takve odluke – poći u stranu zemlju ne bi li pomogao svojoj obitelji time što se od njih, među ostalom, odvajaš. Ne smijemo zaboraviti ni ratne migracije hrvatskoga naroda devedesetih godina prošloga stoljeća izazvane agresijom i ratnim razaranjima njihovih domova, a time i života. Tako i danas ovi ljudi u pokretu, iz svih sektora svojih društava, napuštaju svoje domovine u iskrenoj nadi za boljim životom u našoj – i tko smo mi da im to uskraćujemo?
Uzmemo li u obzir brzinu integracije ukrajinskih izbjeglica posljednjih nekoliko godina u naša društva, valja se zapitati je li uistinu problem u tome što se ovim ljudima ne može pomoći, ili se jednostavno ne želi?
Kada me onaj čovjek molio za pomoć, samo sam ga zatečeno gledao pa uguglao: “Kako tražiti azil?” i potom, nakon 15-ak minuta naprijed-nazad besmislenog navigiranja po raznim stranicama Vlade, stekao blagi dojam kako je to biti na njegovom mjestu, premda on ne poznaje jezik niti ima zakonsko savjetništvo, a te su stranice većinski dostupne samo na hrvatskom jeziku. Čak nam nije znao ni reći, ili se barem nismo uspjeli sporazumjeti o tome, koja je to državna institucija s kojom je imao prvi sastanak, odnosno s kojom bi trebao imati drugi.
Vjerujem da mu ipak mogu pomoći, odnosno možemo, ako dignemo svijest o ovoj temi i o iskustvima ljudi u pokretu u našoj državi, ne bismo li tražili od naših vlasti, kao i od onih EU-a, promjenu politike kako bi ona odražavala humanost. Svatko, nažalost, izborom nesređenih političkih okolnosti, ratnim prijetnjama ili agresijama, gospodarskim i ekonomskim prilikama u kojima živi, može postati migrant i naći se u situaciji u kojoj mu je potrebna pomoć strane zemlje. Zato imamo moralnu obvezu prema svim ljudima omogućiti im takvu humanu pomoć.
FOTO: privatna arhiva autora