Svaka je ustanova i zajednica koja postoji oko nje podložna razvitku osjećaja zajedništva među svojim pripadnicima. Naravno, oblik tih osjećaja, odnosno mentalitet koji iz njih proizlazi, ovisi o kakvoj se instituciji radi. Naša je škola posebno istaknuti primjer ovoga fenomena, čemu svjedoči to što čak i imamo pojam koji ga opisuje, mens classicum – klasičarski duh!

Mens classicum?

Pohađati Klasičnu gimnaziju podrazumijeva izloženost jedinstvenoj atmosferi koja je posebice istaknuta unutar usporedivih ustanova u Zagrebu, Hrvatskoj, ali i regiji. Vječito pitanje toga po čemu je to naša škola jedinstvena i po čemu zaslužuje biti voljena sveo bih na nekolicinu ključnih karakteristika nje same.

Ne pridodajući ikakvu bit poretku, započeo bih s najopćenitijim, a to jest lokacija. Naša se škola nalazi tik do Trga žrtava fašizma s jedne strane, s druge Hotela Sheratona, a s treće Trga Petra Krešimira IV. što joj daje poprilično privilegiran položaj po pitanju učeničke populacije koju može služiti zbog svoje središnje pozicije u gradu.

Iduće bih istaknuo niski bodovni prag pri upisu. Legende kažu kako Klasična ima niski prag zbog toga što školski kurikulum uključuje četiri pune godine nastave Latinskog i Grčkog jezika, što se vjeruje da obeshrabruje osmaše pri upisu.

Naposljetku valja istaknuti da je škola najstarija srednja škola u Hrvatskoj što povlači bogatu povijest i pozadinu.

Utjelovivši ove tri karakteristike u jednu zgradu, dobijemo mjesto nalik rijetko kojem drugom. Klasična se oduvijek dvoji između raznih identiteta, škole gradske elite u koju zagrebački liječnici, pravnici, doktori i političari šalju svoju djecu, ali i škole koja zbog svoga niskoga bodovnoga praga pruži prilike i onima koje je osnovnoškolsko obrazovanje propustilo, odnosno kojima ondje nisu bili pogodni uvjeti da bi se ostvarili.

Uzmemo li u obzir to što je većinska populacija Škole adolescentne dobi, dobi u kojoj se, u sklopu procesa oblikovanja osobnosti i istraživanja svoga samoizražavanja, pokazuje veća sklonost isprobavanju raznih modnih stilova i karakternih crta te ponašanja, ali i redovitom retrospektivnom i introspektivnom promišljanju i samounapređenju, takvim je procesima onda nužno osigurati plodno tlo. Ovo su, naravno, ponašanja koja su zasnovana na krhkim i neizmjerno važnim psihičkim procesima samoga odrastanja.

Mens classicum!

Prvoga dana škole u prvome razredu tadašnja nam je pedagoginja na nekom uvodnom satu s osmijehom na licu, pred ravnateljicom Škole i našom razrednicom, navodila kako bi mogle izgledati naše četiri godine. Navodila je kako bismo se, uz praćenje redovne nastave, mogli ostvariti kao složni razred u kojemu se svi međusobno druže ili kako bi se poneki od nas mogli sprijateljiti i s mnogima iz drugih razreda i generacija, a da će se neki možda i zaljubiti pa više pažnje posvetiti tome nego knjigama – i da je to sasvim u redu.

Ali ono što tek sada razumijem, pri kraju svoga obrazovanja ovdje, jest to što kada nam je pedagoginja, poput nekog prometnog policajca, isticala te moguće avenije koje bi naši životi mogli uzeti, ona to nije radila s pozicije autoriteta, već gotovo kao vanjski promatrač, jednako kao što i ja sada gledam unazad na svoje iskustvo u ovoj školi.

Ovako bih, dakle, objedinio svoju tezu prirode naše škole i toga duha koji ga prožima. Središnja lokacija u centru grada omogućava najraznolikiju učeničku populaciju po pitanju mjesta stanovanja i vezanih karakteristika poput imetka i obiteljske pozadine. Ovo je afirmirano lakoćom upisa zbog niskoga bodovnoga praga zbog čega u istim klupama pod normalno do djece bogatih i moćnih sjede i oni iz socijalno ugroženih pozadina. Ovdje se iz nekakve inherentne dobronamjernosti ili svijesti da se valja pristojno odnositi prema drugima, javlja izuzetna razina tolerancije u obliku prijateljstva između naizgled dijametralno oprečnih ljudi, odnosno u obliku atmosfere u kojoj je svatko dobrodošao i u njoj je samoostvariv.

Ovo jest utvrđeno i time što se škola kao ustanova rijetko pozicionira kao središnji akter u očima učenika, njen se autoritet ne iskazuje redovito u djelovanju profesora i drugoga školskog osoblja (nemamo profesore zadužene za “red” na hodniku, nitko nije zadužen stajati na ulaznim vratima i sl.), osim kada su uspostavljena pravila i norme pristojnog ponašanja vidno prekršena, tek tada Škola intervenira pedagoškim mjerama. Jedinstvo individualnog ponašanja s uspostavljenim normama osigurano je time što se učenici i međusobno opominju prilikom njihova kršenja kako bi se izbjegla stroža intervencija same Škole (međusobno opominjanje da bude tišina na satu, savjetovanje protiv unošenja problematičnih predmeta u školu, dijeljenje znanja o praktičnoj realnosti i normama Škole).

Znano je u područjima pedagogije, psihologije i sociologije koja se bave upravo prosvjetom da ovakav funkcionalni karakter škole pruži učenicima konkretne odgojne prednosti nad onima koji pohađaju drugačije škole. Osnažuju se osjećaji nezavisnosti i odgovornosti, budući da učeniku nitko “ne diše za vratom”, kao što se razvijaju i osjećaji zajedništva i osnovni oblici uzajamne podrške u obliku pomaganja pri svladavanju školskih obveza.

Napad u OŠ Prečko

Posljednji dan prošlog polugodišta, 20. 12. 2024., obilježio je napad 19-godišnjeg mladića na svoju bivšu osnovnu školu u kojemu je ubijeno jedno dijete i ozlijeđeno petero ljudi. Mediji su se brzo primili obavještavati o svakom iscrpnom detalju, a javno se mnijenje tako preusmjerilo na diskusiju o sigurnosti naših škola.

Pitanja kako je napadač mogao tako lagano ući u školu, a da ga nitko nije zaustavio i ispitao, ubrzo su postale najviše točke dnevnog reda. Hajdemo zato ipak otići korak unazad i pogledati što je još potrebno sagledati ako bismo željeli razumjeti situaciju u kojoj se nalazimo.

Već prva naznaka jedne drugačije diskusije bila je izjava majke napadača, koja je navela da je njen sin već dugo bio znan primjerenim medicinskim ustanovama koje su odgovorne Ministarstvu zdravstva i kako je molila njegova liječnika da ga ne pušta van iz bolnice jer “nije za van”. Nadodala je kako joj sin ima emocionalnu nestabilnu ličnost i dvije dijagnoze povrh toga te da se samoozljeđuje. Istaknula je da je u napadu ozlijedio i samoga sebe.

Nelagoda i strah prirodni su i razumljivi osjećaji koji se imaju pravo javiti u ovakvim okolnostima, postaje jasno da su u Hrvatskoj škole vrlo pristupačne ustanove s minimalnim mjerama zaštite u obliku zaštitara ili neke slične mjere koja bi garantirala sigurnost. Međutim, potrebno je razlučiti imparcijalni i odgovorni akter države i osjećaje u narodu. Ako ne pazimo i ne promišljamo, već sudjelujemo u procesu političkog djelovanja navođeni našim strahom za svoju, kao i tuđu sigurnost, pogotovo za sigurnost djece – otvaramo vrata dugoročno štetnoj državnoj politici, budući da ta politika nije zasnivana na pravim temeljima, odnosno ne adresira ključne probleme.

Uzmemo li u obzir i širi politički kontekst, točnije Beroš aferu u kojoj je sam Ministar zdravstva bio uhićen za korupciju samo mjesec dana ranije i dobio otpust od premijera Andreja Plenkovića, ulazimo u svojevrsno prapočelo napada na OŠ Prečko. Ovakvo vodstvo na samome vrhu Ministarstva razotkriva kulturu korupcije koja nanosi štetu sustavu kao i društvu kojemu služi. Ne želim hraniti vječiti hrvatski pesimizam, naprotiv, vjerujem kako imamo izuzetno zdravstvo, uzevši u obzir to što znamo da ga muči, a vjerujem da bi lišen toga bio još bolji.

Ali problemi u zdravstvu, pogotovo po pitanju usluga za mentalno zdravlje, znani su upravo nama adolescentima jako dobro. Svatko poznaje nekoga tko je navigirao taj sustav ili je sam morao prolaziti kroz to i prepreke su enorme. Duge liste čekanja, prenapučene poliklinike za adolescensku psihologiju, nepristupačnost liječnika, nezainteresiranost i naprosto bezobraznost mnogih psihologa, a pogotovo psihijatara, neprofesionalni pristupi poslu općenito i drugi razlozi, nešto su s čime se mnogi naši ugroženi vršnjaci susreću. Rezultat jest propuštanje mnogih slučajeva i inadekvatno zbrinjavanje pacijenta, što dovodi do kontinuiranog mučenja s ozbiljnim problemima u vrlo osjetljivoj dobi, a adolescentni suicid nije nepostojeći fenomen u Hrvatskoj, naprotiv.

Pristup zasnivan na sigurnosti zanemaruje i ne odgovara na početne probleme, odnosno kako sam ih opisao, svojevrsna prapočela koji dovode do kriznih situacija u kojoj je sigurnost učenika, profesora i drugog školskog osoblja ugrožena. Prioritet ovakva pristupa nauštrb reforme političke kulture omogućava našim političarima i odgovornim službenicima da prebace pažnju sa sebe i svojih propusta na taj elementarniji pojam sigurnosti. Ovako krv OŠ Prečko koja jest na rukama onih koji su krali iz našega Zdravstva i koji su ga doveli do stanja da se takvog pojedinca pušta kući neće biti posljednja.

Učeničko vijeće

Na pohvalu administraciji i stručnoj službi Škole već je prvi dan polugodišta održano Učeničko vijeće na kojemu nam je bio dan isprintani primjerak sigurnosnog protokola koji je Ministarstvo, uoči pritiska roditelja za sigurnošću u školama, izdalo.

Predsjednik vijeća iščitao je niz realnih i pragmatičnih pitanja o provedbi protokola što ga je izdalo Ministarstvo u našoj školi. Pitanja vezana za ulaženje u školu na 2. sat ako nemate 1. sat po redovitom rasporedu ili zbog izvanrednih razloga nije održan kao i to kako će Božićni sajam biti održan ostala su ključna i otvorena. Ove stvari, naravno, protokol nije adresirao.

Sigurnost koju on navodno uspostavlja uzima oblik neviđenog svojatanja našim pravima kao što je dosadašnja de facto sloboda kretanja kako i po školskom hodniku, tako i u okolici škole za vrijeme odmora. Ovo je sada oduzeto zabranom izlaska i ulaska pod malim odmorom. Ravnateljica nam je prenijela kako su ona i drugi ravnatelji morali tražiti Ministarstvo da škole budu otvorene pod velikim odmorom, budući da nisu sve škole opremljene kako bi prehranile učenike. U osnovnim školama na snazi je zabrana ulaženja i izlaženja iz škole za vrijeme čitave nastave.

Također smo obaviješteni o tome kako Škola namjerava zaposliti zaštitara, premda se još ne zna ništa konkretno o tome. Takva bi osoba, prema protokolu, bila ovlaštena vršiti preglede učenika i njihovih stvari. Također su profesori sada ovlašteni tim pravom.

Zapošljavanje zaštitara ravnateljica je branila time da bismo imali pravo odbiti pregled i samim time ne bismo smjeli ući u školu. S druge strane, navela je da se ne moramo bojati ako nemamo što skrivati.

Ugrožen osnovni karakter škole

Premda je mišljenje mnogih da će se mjere koje je protokol nanio ublažiti i s vremenom zanemariti, ipak valja sagledati širu sliku. Prethodne je godine početak drugog polugodišta obilježilo uvođenje pravilnika odijevanja, odnosno dorađivanje dotadašnjeg pravilnika kako bi on uključio i izričite propisane standarde prihvatljivog odijevanja.

Sada smo u situaciji gdje se za propuste državnih službenika s pravom nezadovoljnim roditeljima i javnosti prodaje lažna nada sigurnosti koju se nikada neće moći doista garantirati. Problemima se liječe uzroci, a ne simptomi. A ovaj se problem trenutačno liječi tako što se oduzima naša uspostavljena sloboda.

Na praktičnoj razini, klasičarima prijeti trajni gubitak izlaženja iz škole pod malim odmorima, kako na prednji tako i na stražnji ulaz u školu. Za vrijeme malih odmora na stražnjem se ulazu na pet minuta nađu pripadnici svakog razreda i svake generacije, bili pušači ili ne – ondje provode to vrijeme. Odmor nam svima služi kao prilika za zaletjeti se do obližnjih pekara i/ili popričati s onima izvan vlastitog razreda koje se inače rijetko susretne u ostatku škole zbog prostornog razmještaja koji, osim ograničenih kauča, koji su obično zauzeti, nema nekakav ugodni prostor za druženje učenika, pa tu funkciju ispunjavaju ulazi.

Ako se ova škola hvali svojom posebnošću i očekuje to od svojih učenika, mora barem u svome djelovanju poštovati to zbog čega ima takav karakter, a ako će uoči političkih pritisaka nastaviti narušavati temelje toga karaktera, ne može očekivati ni opstanak zajednice kao takve.

FOTO: kigo.hr