PREDSTAVLJAMO LIDRANOVCE
Vidio sam ga kako stoji u mraku, na stanici i gleda u oblacima zaklonjen Mjesec. Činio se viši nego što se dalo pretpostaviti iz opisa drugih. Bio je previše zaokupljen svojim problemom da bi me vidio. Sitna je kiša padala i odzvanjala na njegovoj dugačkoj poliesterskoj jakni. Čekao je kao ukopan i grčevito križao ruke.
Kiša se slijevala niz teške vojničke čizme. Kvalitetne, ali vrlo iznošene. Kopča na desnoj nozi bila je otkvačena i podvučena pod cipelu. Znam da je toga bio svjestan jer je namjerno udarao metalnim krajem po grubom betonu. Čizme su bile napola prekrivene tamnim hlačama, skoro prevelikim, što je neobično za čovjeka takve visine. Mnogo džepova srebrenih otvora bilo je ušiveno duž nogavica, koji su, sudeći po nabubrenosti, bili puni stvari. U najviši je naglo zabio ruku da provjeri jesu li mu sve stvari na broju i nastavio premetati nešto što je neugodno zveketalo, vjerojatno kovanice. Jakna mu je sezala sve do vrata i povelikim ovratnikom obrubljivala potiljak. Zbog toga je pomalo izgledao kao pas vraćen na ulicu nakon nekoga kirurškog zahvata. Očigledno je da nije dostigao punoljetnost, ali rubni dijelovi visokog čela preuzeli su kožu na kojoj je trebalo biti kose i polako klizili dublje prema središtu glave. Neprimjetno podigne desnu ruku. Kažiprstom je raskopavao ranu na pregibu palca. Ogulio je krastu i mlaz svijetle krvi zasvjetluca na mjesečini prije nego ga obriše. Tada pridigne lice zureći tupo ispred sebe i prvi put ga te večeri u potpunosti ugledam. Plošno, s izraženom vilicom koja se nadimala i zatezala kožu kada je stiskao zube. Usne su mu bile sitne i napućene, nadražene zbog hladnoće pa zato crvenije od vlastite krvi. Nehotice je grizao isušenu i mrtvu kožu koja se zadržala na donjoj usnici. Nos mu je bio začepljen pa je stalno dizao obrve i zatvarao oči u pokušaju da spriječi neželjeno curenje. Velike, ali svijetle podočnjake šarale su sitne kapilare i izbočene pjegice. Mišić ispod jednog oka popustio je i nekontrolirano podrhtavao. Oči su mu bile toliko mutne, možda i suzne, da se boje nije vidjelo. Vrlo sitne, ali širom otvorene, raskolačene. U bilo kojoj drugoj prilici bio bi to naizgled komičan prizor. Odjednom mu suze poteknu i iskoči žila na vratu, oči se skupe i vratni mišići napnu, pa stade histerično kašljati i, donekle, uživati u svojoj nevolji. Jasno je bilo da je čovjek napola lud, pod velikim stresom i utjecajem neprospavanih noći. Da nisam znao što je napravio tri sata prije, bilo bi mi ga gotovo žao. Pretpostaviti se dalo da je pred njim velika životna odluka, skupljao je bore na čelu, mrštio se, pa se osmjehnuo ili možda samo progutao bolnu knedlu u grlu. Mogao je postati sve ili ništa. Sve ili ništa, zato je pažljivo birao.
Naglo se uspravi u punoj visini i pogleda ravno iznad sebe, u noć bez zvijezda koja je stigla. Zagrcne se pa se nasmije sebi u bradu. Nastavi se smijati, prvo tiho pa sve glasnije, postupno pretvarajući cijeli ambijent u hipnotički prostor kojim su odzvanjali glasovi. Tada se okrene i pogleda me u oči.
TEKST: Vili Utješanović, 1.e
ILUSTRACIJA: Bruna Studen, 2.c
