Mlađe zagrebačke generacije zasigurno ne znaju puno o zagrebačkoj industriji. To ponajviše proizlazi iz činjenice kako je prestiž zagrebačkih tvornica ostao negdje u povijesti te su mnoge, nažalost, zatvorene, ali zato ostaju u sjećanjima starijih te povijesnim arhivama.
SREDNJI VIJEK – KORIJENI BUDUĆEG NAPRETKA
Ukoliko se vratimo u vrijeme srednjeg vijeka, u vrijeme puno prije postojanja tvornica kao mjesta s mehaniziranim metodama proizvodnje, vidjet ćemo kako je Zagreb bio manje više obilježen kao točka važna zbog svoje nadbiskupije čime nije, kao ni cijeli prostor Hrvatske, bio izložen nekim značajnim proizvodnjama izuzevši crkvene i druge važne dokumente. Možemo reći da se to promijenilo sredinom 13. st. Naime, u Pakrecu je u istom tom stoljeću postojala kovnica novca, dakle za vrijeme personalnije unije Ugarskog i Hrvatskog kraljevstva. Ondje se kovao novac zvan banovci ili dobri denari. Od 1260. Zagreb dobiva tu čast kovanja novca zbog njezina premještanja. Tom prigodom novac dobiva ime denarii zagrabiensis. Kovnica se nalazila na adresi Markov trg 9. Kazne za krivotvorenje novca bile su visoke. Krivotvoritelji bi, nakon što bi im užarenim novčićem ižigosali čelo, bili prošetani po Gradecu te zatim živi spaljeni na Zvezdišću – mjesto susreta Streljačke ulice i Tuškanca. S jedne strane kovanica nalazila se kuna u trku nalijevo te ispod i iznad nje po jedna šesterokraka zvijezda. Na rubu kovanice oko kune stajao je natpis ,,Moneta regis pro Sclavonia” – kraljevski novac za Hrvatsku. S druge strane nalazio se ugarski patrijarhalni križ, u gronjem desnom kutu nalazila se šesterokraka zvijezda, a u gornjem lijevom polumjesec. U donjem lijevom kutu nalazila se glava kralja, a u donjem desnom glava kraljice. Mnogi od spomenutih simbola itekako su i danas vidljivi u Hrvatskoj u raznim aspektima. Kuna je vidljiva na grbu Slavonije kao što je i donedavno služila kao hrvatska službena valuta ili na primjer šesterokraka zvijezda i polumjesec koji su vidljivi i danas na zagrebačkome grbu.
Dolazak isusovaca obilježio je Zagreb u 17. stoljeću. S ciljem da održe kršćanstvo u Hrvatskoj, davali su velik značaj i obrazovanju. Tako je nastala i naša škola – zagrebačka Klasična gimnazija 1607. godine. Naime, kako bi obrazovali ljude, bilo je potrebno tiskati i određenu knjišku građu. Hrvatski plemić Petar Bošnjak, tajnik ugarskog palatina Franje Vesselényija, umro je 1660. te je dio svoje ostavštine odlučio ostaviti za gradnju tiskare. U patronizaciji za tiskaru pomogao je i protonotar Ivan Zakmardi Dijankovečki koji je isusovcima pridao 1600 forinti pro erigendo typo publico – za izgradnju javne tiskare. Tiskara je tako bila kupljena i prenesena iz Ljubljane u Zagreb. Doduše nije, kao ni u Ljubljani, ušla u uporabu, točan razlog nije poznat. Tiskara je počela djelovati tek 1694. pod okriljem Pavla Rittera Vitezovića koji je zbog svoga utjecaja uspio doći do starog tiskarskog pribora odložena u biskupovu dvoru. Vitezović preuzima tiskaru 11. studenog iste godine odlukom Sabora iako je ona zapravo bila uvijek u vlasništvu Kraljevine Hrvatske.
INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA
Izumom James Wattova parnog stroja kreće nova revolucija, novi uzlet, novo vrijeme koje je itekako utjecalo na nastanak mnogo toga što mi imamo i danas, a izaziva razne reakcije. Kao po običaju industrijska je revolucija kasnije došla u Hrvatsku, ali općenito i na prostor Balkana, otprilike sredinom 19. stoljeća. Naravno, proces industrijalizacije u Hrvatskoj bio je spor zbog toga što je većina ljudi živjela na selu. Tijekom 18. stoljeća u Zagrebu kao i drugim gradovima sjeverne Hrvatske, bile su uglavnom prisutne manufakturne radnje. Uglavnom se radilo o obrtima ili uslužnim djelatnostima te su se prema zajedničkoj struci stvarala manufakturna udruženja zvana cehovi koji su bili pod nadzorom gradskih vlasti te su na njihovo odobrenje i zahtjeve bila stvarana. Često su u cehove znali biti pozvani i obrtnici sa sela. Cilj osnivanja bio je upotpunjavanje proizvodnje za potrebe grada te bi obrtnici imali zagarantirane uvjete rada i smještaj. Trgovina je bila orijentirana isključivo prema kupcima s gradskog područja, ali rjeđe i plemićima. Promjena se dogodila kada je dopušteno trgovcima sjeverne Hrvatske da osnuju vlastita manufakturna poduzeća, što nije bio slučaj u vrijeme cehova. Tako se i polako ulaže u industrijsku proizvodnju. Počeli su se stvarati novi obrti, neki od njih su: tokarska radionica Josipa Gmaza 1840. u Ilici koja je prerasla u industriju i veletrgovinu, Drvarsko poduzeće braće S. Deutsch itd. 1862. Zagreb dobiva i svoju tvornicu likera ,,Franjo Pokorny” nazvanu po vlastitom osnivaču, Pokornyjeve poduzetničke sposobnosti pomogle su mu da se plasira ne samo na europsko, nego i na tržište Sjeverne i Južne Amerike.
Tijekom dužeg niza godina tvornica postaje kakvu mi danas znamo kao “Badel”. Prvi parni stroj dolazi u Zagreb 1863. To dovodi do stvaranja ,,Kraljevskog povlaštenog paromlina” Tako se iste godine otvara i plinara pod nazivom ,,Plinara slobodnog i kraljevskog grada Zagreba“. To je bilo ključno da se iste godine uvede i plinska rasvjeta koja se sastojala od ukupno 312 svjetiljaka. Tvornica kože osnovana je 1865., a smješta se na Medveščak 1869. nakon izgradnje zgrade na adresi Medvedgradska 2., međutim 1926. bila je žrtvom požara te 1940.-ih nastaje ideja o smještanju Gliptoteke HAZU-a u obnovljenu zgradu tvornice. Obližnja Kožarska ulica dobiva ime u čast koži koja se u tvornici proizvodila. Slomom burze u Beču 1873. godine osnivaju se dionička društva i pokušava se potaknuti industrijska proizvodnja. Mađari od 1881. neka industrijska postrojenja oslobađaju poreza i davanja na neko vrijeme. U Zagrebu se u tome razdoblju osnivaju pojedine tvornice, ali uveliko manji broj nego u prošla dva desetljeća. Jedan je primjer nova pivovara 1892. koje je predstavljala veliko unaprjeđenje u usporedbi sa starom pivovarom osnovanom na Gornjem gradu 1721. Ova nova pivovara bila je smještena na Ilici 224. Pivovara je sadržavala sustav za hlađenje, veće spremnike nego prije, električni generator te vrt s električnom rasvjetom te se tamo moglo skupiti i preko tisuću ljudi. Poznata piva ,,Ožujsko” i ,,Tomislav” upravo su proizvodi Zagrebačke pivovare. Zagrebačka pivovara 2012. postala je članicom ,,Molson Coors Brewing Company”. Također, 1892. dogodila se još jedna ključna stvar vezana uz zagrebačka uživanja u piću – njemačka kompanija ,,Heinrich Franck Söhne”, poznatija kao ,,Franck”, otvara podružnicu u Zagrebu na adresi Vodovodna ulica 12 gdje je i danas sjedište kompanije. Na početku se proizvodila kavovina, napitak kao zamjena za u to vrijeme vrlo skupu kavu, na temelju biljke cikorije, dok je proizvodnja kave započela tek 1960. Kroz povijest je Franck kompanija sve više povećavala svoj asortiman bilo da se radi o kavama ili o kojekakvoj hrani. Zanimljivo je i kako je između dva svjetska rata na tržištu sve više cvjetala kavovina od ječma zbog čega je tadašnja povezanost između ,,Francka” i Zagrebačke pivovare bila prisutna.
20. STOLJEĆE – VRIJEME USPONA I PADOVA
Dvadeseto stoljeće bilo je u najmanju ruku veliki ,,rolllercoaster” za politiku i gospodarstvo cijeloga svijeta zbog svih nemilih događaja koji su se tada dogodili. Kako bi države izašle iz uzrokovane Prvim svjetskim ratom krize, pokušavale su se postići razne mjere kako bi se nadomjestili dugovi, jedna od njih bio je i kliring – međusobna razmjena robe umjesto novca pod ugovorom. Iako je tada manji dio populacije u Hrvatskoj živio u gradovima i bio u doticaju s tvorničkim poslovima, populacija Zagreba naglo je rasla između dva svjetska rata, upravo zbog pojave novih tvornica. Proizvodi nekih od njih i dan danas su zastupljeni u našim životima. Jedna od njih je svakako ,,Kraš” koji je započeo s radom još i prije Prvog svjetskog rata, odnosno 1911. Pod vodstvom Julija Königa i Slavoljuba Deutscha stvara se ,,Kraš” pod tadašnjim imenom ,,Union” kao prvi proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi. Samo dvije godine kasnije dobivaju titulu kraljevskog dvorskog dobavljača za kraljevski dvor u Beču i Budimu. Između dva rata modernizira se proizvodnja te proširuju asortiman, dolaze novi proizvodi poput: škrobnog sirupa (1920.), Bronhi i Kiki bombona (1935.), te 505 bombona (1936.). Prije Drugog svjetskog rata, došlo je do raskida partnerstva 1938. te je König ostao jedini vlasnik, ali ubrzo ga njegovo posjedovanje židovskog porijekla potiče da pobjegne iz zemlje te za vrijeme NDH ,,Union” postaje državno vlasništvo. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata “Union” se sklapa s tvornicom keksa Josip Kraš 1950. te tako i ,,Kraš” dobiva današnje ime.
Asortiman se naravno i dalje povećava, Bajadera (1954.) i Domaćica (1957.) samo su neki od najpopulanijih i danas omiljenih proizvoda. 1999. sveukupna proizvodnja seli se u tvornicu na Ravnicama. Nažalost, nisu sve tvornice uspjele zadržati svoju slavu i poslovanje kakvo je bilo nekada. Tako na primjer zagrebačka tvornica olovaka, osnovana 1937. pod imenom ,,L. L. C. Hardmuth, Koh-i-Noor” pod vodstvom Roberta i Šandora Fürsta iz Zagreba, Franje Hardmutha i Friedricha Herringa Frankendsdorfa iz Čeških Budĕjovica i Maximiliana Lamezan-Salina iz Beča. Već je u prvoj godini zabilježeno 5,5 milijuna napravljenih olovaka i pastela u drvu. Pri kraju Drugog svjetskog rata obustavljen je rad zbog raketiranja zgrade tvornice (tvornica se tada nalazila u Prilazu baruna Filipovića 91). Tvornica 1946. mijenja ime u ,,Tvornica olovaka Koh-i-Noor Zagreb”. U prvim poslijeratnim godinama proizvedeno je 1,5 milijuna olovaka, a u 50-ima se znatno povećava asortiman tvornice: gumice za brisanje, voštane pastele, krede, nalivpera, školska plastična mjerila, kemijske olovke, tehničke olovke, kistovi. Sve je ovo pretvorilo tu tvornicu u vrlo važnog igrača na domaćem tržištu te će mnoge generacije osnovnoškolaca narednih desetljeća pohađati školu koristeći pribor Kooh-i-Noora. Tvornica 1960.-ih mijenja ime u Tvornicu olovaka Zagreb (TOZ). Također je u tome vremenu započelo i širenje proizvoda tvornice van granica SFRJ, prvo u Ujedinjeno Kraljevstvo, zatim i van Europe te tako 70-ih postaju jedna od najznačajnijih radnih organizacija u Zagrebu, ali i među najznačajnijima u Jugoslaviji. Nakon uspostave suverene parlamentarne Republike Hrvatske sprovedena je privatizacija te je od tada uslijedio polagani pad velike tvornice školskog i uredskog pribora. Godine 1998. tvornica je počela proizvoditi kemijske olovke i nalivpera Penkala, po uzoru na velikog Slavoljuba Penkalu. Zbog uspješne suradnje sa sinom Slavoljuba Penkale TOZ je u svoj naziv dodaje ime Penkala. Broj radnika tvornice u međuvremenu se smanjivao da bi 2015. došao na samo 50 radnika. Prošle godine, odnosno 2024., TOZ Penkala zatvara svoja vrata nakon što je zemljište tvornice prodano.
POSLIJERATNA NACIONALIZACIJA I IZGRADNJA NOVIH TVORNICA
Nakon Drugog svjetskog rata, uspostavom SFRJ, dolazi do nacionalizacije tvornica, sve već postojeće, od kojih naravno i sve spomenute, postaju državno vlasništvo. Nastaju i brojne nove tvornice koje su u najmanju ruku obilježile živote mnogih koji i dan danas žive. Tvornice su proizvodile sve i svašta te nije ni bilo prevelike potrebe za uvozom. Već 1946. nastaju nove tvornice kojima je osim proizvodnje cilj bio i zaposliti ljude. Ističu se ,,Prvomajska” – tvornica alatnih strojeva. Razvila se iz strojarske i mehaničarske radionice braće Jaroslava i Vladimira Ševčika. Neki od proizvoda Prvomajske bile su univerzalne tokarilice, univerzalne alatne glodalice, kratkohodne blanjalice i sl. I ,,Jedinstvo” – tvornica procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju, također je osnovana 1946. Asortiman se sastojao od raznih proizvoda: vinogradarske prskalice, cisterne, rakijski kotlovi, kuhinje, vakuumski isparivači, kasnije i pokretne kuhinje, praonice rublja, pumpne agregate, volumetrijske i kinetičke pumpe. Iako su nekada bile priznate tvornice na svjetskom tržištu, danas se radi samo o bijednim ostacima tvornica koje su otišle u stečaj te je broj radnika od tisuća i stotina spao na jedva dvoznamenkasti broj. “Prvomajska” i “Jedinstvo” samo su dva primjera toga, bilo ih je još: Rudar, Uljara, Naprijed, Lim, Gorcia, Nik itd. Osim američkog slijetanja na Mjesec, 1969. dogodilo se još nešto ključno, doduše za Hrvatsku u Jugoslaviji, a posebno Zagreb – ,,Pliva” stvara novi napitak – Cedevitu. Valja spomenuti kako je iste godine dio Plive postala i kompanija ,,Jugodijeteka” koja je i bila odgovorna z proizvodnju Cedevite u narednom razdoblju. Recepturu je 1969. izradio farmaceut Martin Stanković, a proizvodnja je započela 1970. Na svojim se počecima Cedevita prodavala u ljekarnama u staklenim bočicama. Od 1971. proizvode se i voćni vitaminski bomboni Cedevita. Pliva 2001. prodaje Cedevitu Atlantic grupi te se danas tvornica Cedevite nalazi na Peščenici.
GDJE SMO DANAS?
Kao što možemo i vidjeti u današnjem Zagrebu, neki od proizvoda kultne zagrebačke industrije i dan danas su nam vidljivi u svakodnevnom životu te su nam itekako dragi i važni, ali nažalost nisu na tržištu plasirani kako su nekada bili, dok se ostalih proizvoda zagrebačke industrije možemo samo prisjećati ili slušati priče naših roditelja, baki i djedova. Količine detalja i priča o industrijskoj povijesti Zagreba ima puno te se itekako mogu pokrenuti razne rasprave i dijalozi o prošlosti i sadašnjojsti. Što možemo naučiti iz vlastite prošlosti te kako u budućnosti postići unaprjeđenje, razvoj i rast, a ne samo prodavati, rušiti i sputavati vlastititi potencijal.
IZVORI: Hrvatska tehnička enciklopedija
FOTO: Kristijan Kuš (TOZ), Delicroat, Lice grada, https://www.enciklopedija.hr/clanak/banovac
