Migracija, diskriminacija i stigmatizacija kao izazov društvu

Pojam migracije u najširem se smislu definira kao prostorna pokretljivost stanovništva koja se prakticira još od doba najranijih civilizacija. Stanovništvo je oduvijek u pokretu, bilo to uzrokovano potrebom za hranom, strahom ili jednostavno željom za lagodnijim životom. U modernom dobu doseljenici iz zemalja različitih religijskih i tradicijskih povijesnih konstrukcija od onih zemalja domaćina, često su diskriminirani u društva kojemu se pokušavaju prilagoditi. Osim osjetnih razlika u mentalitetu koji oblikuju međuljudski odnosi specifični za neku zemlju u okviru religijskog i etničkog identiteta, jedan od čimbenika koji ima ogroman utjecaj na percipiranje doseljenika i njihovu asimilaciju u društvo je i rasa. Boja kože i tjelesne karakteristike koje dijeli svjetsko stanovništvo, uzrok su mnogih povijesnih sukoba, a rasizam i govori mržnje prisutni su i danas, u 21.stoljeću. Ni Republiku Hrvatsku ne zaobilazi takav oblik stigmatizacije migracija, pogotovo uzevši u obzir val doseljavanja stranih radnika u posljednjih nekoliko godina.

Feminizacija migracija

Statistički podaci UN-a pokazali su kako je porast feminizacije migracija u posljednja četiri desetljeća dvadesetog stoljeća postojan u samo nekim, većinom naprednijim dijelovima svijeta, a i ondje je poprilično postupan. No kasnije se broj migrantica povećava, a UN-ov podatak iz 2020.godine tvrdi da 48,1% ukupnog broja migranata u svijetu predstavljaju upravo žene što je svega nešto manje od pola. Iako se migracije s ciljem pronalaska bolje plaćenih poslova često povezuju s muškom populacijom, u zadnjih nekoliko godina došlo je do porasta ženskih migracija sa spomenutim ciljem dok su se u prošlosti migracije žena povezivale s obiteljskim razlozima, najčešće kao pratnje supruga koji bi odlazili u imućnije zemlje u potrazi za dovoljno unosnim poslom koji bi uzdržavao njihovu obitelj.

Filipini “izvoze” žensku radnu snagu

Filipini se ističu kao zemlja s velikim postotkom izvoza ženske radne snage u ostale zemlje te se čak obrazuju po američkim programima kako bi se kasnije mogle zaposliti u zdravstvenom sektoru u nekoj od američkih saveznih zemalja. Što se tiče Filipinaca u Hrvatskoj, mnogi se pitaju, otkuda baš oni? Naime, država Filipini vrlo učinkovito zakonski uređuje zapošljavanje svojih radnika u naprednijim državama zapadnog svijeta u čemu aktivno sudjeluju različite agencije za zapošljavanje koje sklapaju ugovore sa zemljama kojima je u interesu u kratkom vremenu pronaći što jeftiniju radnu snagu. Velik dio radnika s Filipina čine i žene koje se u Hrvatskoj zapošljavaju u ugostiteljstvu, pekarama, kao čistačice ili radnice u kućanstvu.

Osnovna prava za migrantice

Ako se razgovara o doseljenicima koji napuštaju svoje rodne zemlje u bijegu od sukoba, opasnosti ili iz nekog drugog razloga te pritom pokušavaju prijeći granice bez odgovarajućih dokumenata, pogotovo žene i djeca, često se susreću s odgovornim tijelima koji im odbijaju obznaniti koja su to njihova prava nakon ulaska u državu, imaju li mogućnost zatražiti azil ili bilo kakvu pravnu pomoć. Po nizu preporuka koje je usvojio Odbor ministara Vijeća Europe 20.svibnja 2022. godine prava žena i djevojčica migrantica, izbjeglica i tražiteljica azila trebala bi biti zaštićena i bez iznimke poštivana. U dodatku preporuci navode se osnovna prava koja bi svaka migrantica trebala imati, a u slučaju da ih nije svjesna, nadležna bi ju tijela o njima trebala informirati. Neka od tih osnovnih prava pravo je na traženje azila, pravo na osnovnu zdravstvenu i socijalnu pomoć, pravo na obrazovanje te na pristup informacijama o pravnim, upravnim te kaznenim sredstvima.

Migrantice u Hrvatskoj

Različiti su putevi kao i uzroci migracije žena koje su svoje mjesto pronašle u Republici Hrvatskoj. Početak rata u Ukrajini 2022. godine donio je i val migracije ukrajinskih žena s malodobnom djecom u Hrvatsku. Nakon početnog šoka i ratne stvarnosti, mnoge su žene sa svojim obiteljima pronašle utočište u Hrvatskoj. Nakon nekog vremena počele su se prijavljivati na Zavod za zapošljavanje jer im je nedostajao, kako kažu, “radni ritam” i zaokupljenost radom kako bi manje razmišljale o svom domu. Mnoge od njih bile su profesorice glazbe, nastavnice, ekonomistice, pravnice, liječnice, a danas u Hrvatskoj rade kao hotelske kuharice, sobarice, čistačice ili konobarice. O njihovoj poziciji malo se razmišlja jer “ljudska je empatija kratkoga daha” te su mnoge od njih bile suočene s mizerno plaćenim poslovima jer bi “trebale osjećati zahvalnost” što uopće rade.

Danas smo suočeni s povećanim dolaskom radnica iz tzv. trećih zemalja, najčešće iz Nepala, Filipina, Indije i Bangladeša kao ekonomskih migrantica. Njih je potreba za boljim životom, boljim egzistencijalnim uvjetima natjerala na promjenu životnog prostora, napuštanje doma pa i civilizacijskih i kulturoloških navika. Hrvatska je veliki dio gubitka vlastite radne snage zbog migracija u ekonomski naprednije zemlje Zapada nadoknadila ekonomskim migranticama iz navedenih zemalja. Danas one u Hrvatskoj rade najčešće u uslužnim djelatnostima ili u kućanstvima. Suočene su s predrasudama da “uzimaju naše poslove” i da “računaju na našu socijalnu pomoć” u društvu koje je zaboravilo na procese koje je i samo prolazilo u vlastitoj tranziciji te ima također veliki broj vlastitih građanki u migraciji. Iste te ekonomske migrantice često su izložene profesionalnoj degradaciji i potplaćenosti te lošim radnim uvjetima. Što to govori o nama kao društvu?

Treća je skupina migrantica u Hrvatskoj gotovo “nevidljiva”. One su tražiteljice azila najčešće zbog zlostavljanja i narušavanja osobnih sloboda i prava. Mnoge od njih nemaju niti dokumentaciju. Neke “zarobljeno” čekaju u hrvatskim prihvatilištima azilanata trenutak da ih “državna komisija” primijeti, obradi njihov slučaj, odobri ulazak u društvo, a time i na tržište rada kako bi, koliko toliko, nastavile sa željenim normalnim životom. Neke smo od njih upoznali u udruzi Borders:none na satovima učenja hrvatskoga jezika o kojima smo pisali u prethodnim člancima. Dojmila nas upornost dviju žena iz Konga, majke i kćeri, u njihovoj želji da svladaju hrvatski jezik. Majka je po struci veterinarka, a kći medicinska sestra te žele naučiti hrvatski kako bi jednog dana bile spremne za tržište rada.

Društvo raste u razumijevanju i prihvaćanju različitosti

Kada bi društvo malo kritičnije zagledalo samo u sebe, shvatilo bi da živi u svijetu koji je prožet migracijama i da “stalno na tom svijetu samo mijena jest”. Žene, kao i djeca, najranjivija su skupina na tom putovanju i kao društvo smo pozvani na promišljanje, prije nego na osuđivanje, o tome kako razumjeti uzroke, motive i puteve žena u migraciji. Nijedna od njih nije otišla iz lagodnoga i lijepoga života, a došavši na “željeno mjesto odredišta”, ponovo se suočava s raznim oblicima degradacije, eksploatacije i diskriminacije.

IZVOR: https://eige.europa.eu/publications-resources; https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/svetlana-i-tatiana-imamo-smjestaj-i-hranu-ali-i-nula-eura-prihoda-voljele-bismo-se-bar-osisati); https://www.enciklopedija.hr/clanak/migracija

FOTO: Instagram Borders:none