Certamen Ciceronianum Arpinas

Svaki je jezik živući organizam koji se mijenja u prostoru i vremenu, greška je čovječnog umovanja zato uopće pripisivati nekoj takvoj skupini govora određenje jezika. Ipak, mada krutost koju jezik prividno pokazuje svojim debelim rječnicima i tiskanim pravopisima uvjerava većinu u njegovu statiku, filolozi prvi sami znaju kako je to možda i pomalo smiješno. Ono od čega će se sastaviti pravopis, grammatica brevis i srednjoškolska skripta svakako je većinom utemeljeno na jeziku koji ljudi govore, no svaki jezik sadrži mnoštvo varijacija unutar sebe. Tako se Rimsko Carstvo prostiralo mediteranskim bazenom i dolazilo u kontakt s milijunima govornika stranih jezika (otuda se kasnije i razvija vulgarni latinski). Biti školovani govornik jezika imperijske jezgre ostala je ekskluzivna privilegija aristokracije i velikaša, nije se kakvim obrazovnim sustavom širio među mase. Također uzmimo u obzir što govorimo o jeziku koji se koristi već više od dvije tisuće godina, i to od različitih ljudi za različite svrhe, pa tako brzo postaje jasno da latinski nije nužno bio tako normiran kao što su to danas nacionalni jezici unutar kojih je došlo do buđenja nacionalne svijesti i potreba da se jezik “ogradi” od vanjskih utjecaja.

Zato se za latinski kakav ga danas učimo ustvari uzima velikane poput Vergilija, ali i Cicerona. Ciceronova djela pružaju izuzetni uvid u svijet visokih učenjaka onih vremena, ali čitajući ga neizbježno je osjetiti inteligenciju kojom slaže svoje rečenice. Tako se upravo specifični idiom njegova stvaralaštva uzima kao standard latinskoga jezika – tako se u njegovu čast i najveće europsko natjecanje u poznavanju toga jezika održava upravo u njegovu rodnom gradu.

Potpuna imerzija!

Profesorica Ariana Stepinac svake godine vodi jednoga učenika naše škole u Arpino radi sudjelovanja na ovome natjecanju, pa je tako ove godine ta privilegija pripala meni, a time sam bio i jedini predstavnik Hrvatske među natjecateljima iz čitave Europe. Tako smo onda 8. svibnja pošli Flixbusom s Autobusnog kolodvora preko Ljubljane, Trsta i Firence sve do Rima. Vožnja je bila ugodna, a temperatura čitavim putem taman onakva da nam nije vruće noseći kofere. Suputnici su nam većinom bili mladi zapadnjački parovi na turističkim ekskurzijama, ali i poneki umirovljeni Slovenci pa se već ovdje uspostavila jezično disperzivna komunikacija. Mojemu pojednostavljenom engleskom, improviziranom (izmišljenom) slovenskom i grubo nategnutom i obezvrijeđenom hrvatskom rijetki bi govornici tih jezika zavidjeli, ali sam zato uspješno spustio svoje sjedalo u ležeći položaj zahvaljujući pomoći slovenskih umirovljenika.

Stigli smo u Rim već oko 10 sati ujutro, a vlak prema Arpinu kretao je tek u 16 sati. Kako smo takoreći zaspali na izlasku iz Zagreba i probudili se u veličanstvenom Rimu – ispred nas se pružilo šest sati za iskoristiti! Brzim smo hodom obilazili najvrjednije lokacije, ali smo se uputili i na izložbu u Palazzu Bonaparte norveškog ekspresionista Edvarda Muncha gdje smo proveli nekoliko sati razgledavajući njegov opsežni opus. Izložba je izvrsno postavljena te omogućuje posjetiteljima da gotovo prijeđu u drugi svijet, prateći kronologiju i emocionalni razvoj ličnosti samoga Muncha kroz njegovo stvaralaštvo, kontekstualizirajući ga i unutar historiografskog konteksta kasnog 19. i prve polovice 20. st. Ovako su se mnogi zadržavali na klupama gledajući u jednu od više varijacija slika poput Poljupca, Vampira i naravno općepoznatog Vriska – proživljavajući samo neke od osjećaja koji su uprli Munchov kist.

Proletjelo nam je vrijeme, krenuli smo nazad k Stazione Termini, glavnom kolodvoru Rima. Tamo smo se i našli s “Karlovčanima”, koji su ustvari iz Srijemskih Karlovca, zbog čega me je jako iznenadilo nakon puta i silnog hodanja čuti njihovu ekavicu i na trenutak sam se malo zapitao (Nije moguće da se u Karlovcu koristi ekavica?…). Ubrzo su stigli ostali učenici bivše države zajedno sa svojim profesorima i profesorkama iz Beograda i iz Niša, odnosno kako bi oni rekli – iz Niš – budući da tamošnji srpski idiom ponegdje zapostavlja padežni sustav.

Brzo smo se sprijateljili na putu do Cassina, maloga mjesta blizu Arpina u kojem smo bili smješteni. Laknulo nam je u moru Talijana koje goni averzija prema engleskom i nakon kaosa Rima naći se s govornicima našeg jezika, kao što su to i kolege klasičari. Obišli smo sve ključne teme – počevši od studentske (i učeničke!) blokade i općenitog socioekonomskog stanja u Srbiji i kod nas, preko jezičnih razlika, pa uređenja obrazovnog sustava i slično. Velik dio spomenutoga bile su nam kontinuirane teme cijeloga puta.

O čemu nego o prijateljstvu?

Prvi dan u organizaciji naših domaćina, petak, bio je već dan natjecanja, a ono je trajalo nevjerojatnih pet sati. Vidljiva je bila raznolikost emocija ulazeći u tu školu i u te učionice među svima nama. Prilikom dolaska svakom je od nas dan papir ispunjen dijelom Ciceronova posljednjeg filozofskog djela De Amicitia (O prijateljstvu). Nitko zapravo nije očekivao dobar rezultat jer su nam profesori kazali da je proces ocjenjivanja poprilično upitan te da su mnogi naši izvrsni učenici imali neprimjetne rezultate. Svima nam je i laknulo zbog toga, tamo smo uistinu bili jer volimo latinski i obrazovanje koje njegovo učenje obuhvaća.

Vjerujem da postoji intrinzična ljepota među ljudima koji cijene znanje, a ove su učionice i hodnici u cijelosti žarile njome. Nitko se od nas nije zapravo “poznavao” (što god bi poznavati nekoga trebalo biti), ali smo se svi osjećali i držali kao najbolji prijatelji. Grupiralo nas se tako da smo svi Slaveni bili u istoj prostoriji, čime je započelo i naše panslavensko druženje u kojemu smo nastojali pokušavati se sporazumijevati na našim materinjim jezicima. Svatko bi samo objasnio neke specifičnosti svog slavenskog jezika pa bismo davali sve od sebe da izbjegnemo engleski, ali nam nije ni bio stran. Upoznali smo i učenika iz Poljske koji se svojim izborom odlučio učiti, kako je rekao, srpsko-hrvatski jezik, pa nas je oduševljavao dok smo čekali da nam se podijele testovi. Isto tako smo ovo vrijeme ispunili uspoređujući rječnike pa me iznenadilo da i Srbi koriste Žepićev rječnik koji je sveprisutan u našem školstvu. Nekolicina nas se i smijalo kad smo vidjeli koji nam je tekst dan jer je to Ciceronovo djelo omiljeno mnogima od nas. Rekao bih da tko se nije proslavio u prijevodu, svakako je u toj prostoriji naučio sve što je Ciceron imao za reći.

Sami je tekst svojom jezičnom težinom bio i nešto lakši od onoga što se u našoj školi obrađuje pa sam stekao dojam da je naše filološko obrazovanje među najsnažnijim u Europi, budući da je drugima bio izazovan. Isto tako su svi moji novostečeni prijatelji najviše držali fige za mene: “Bitno da netko naš bude u prvih deset!” kazalo se.

Nakon natjecanja pet nas je autobusa odvezlo na ručak u okolne restorane. Ovdje sam se sprijateljio s jednom Sofijom koja je iz Rusije, ali je odrasla u Madridu te sam tako s njom razgovarao na svakom mogućem jeziku, što je doista bio veliki užitak za oboje. Razgovor smo vodili na hrvatskom, ruskom, španjolskom i engleskom pa su nas drugi za stolom gledali gotovo u strahu u nekim trenucima, a ona i ja silno smo bili uvjereni da se možemo sporazumjeti na hrvatskom i ruskom ako se dovoljno trudimo. U nekom sam joj trenutku od umora počeo nesvjesno odgovarati na španjolskom kada se više nisam znao služiti ni hrvatskim. Pošto smo pojeli ručak, autobusi su nas odvezli na brdo iznad Arpina gdje su za nas učenici domaćini priredili obradu Shakespearea na engleskom. Prije i nakon toga mnoge su relevantne ličnosti u izglačanim odijelima držale doista duge pozdravne govore isključivo na talijanskom te smo se za to vrijeme prošetali oko brda.

Od samostana do tuluma

Subota nam je bila dan izleta. Imali smo talijansku turu po Arpinu koju smo odmah napustili kada smo shvatili njezinu isključivo talijansku prirodu i sami razgledali gradić. Nakon toga smo ponovno imali dug i društveni ručak, a tada su nas odvezli u Monte Cassino, benediktinski samostan na stjenovitom brežuljku, smješten na mjestu starog rimskog grada Casinuma. Ovdje smo bili očarani nevjerojatnim pogledom na Latinsku dolinu kao i lijepim razgovorom s jednim od talijanskih profesora o povijesti samostana, ali ovaj put (hvala Bogu) na engleskom. Arhitektura samostana je predivna, šarmantni atriji i uređene travnate površine oduševile su nas.

Navečer smo se vratili u Arpino radi zabave organizirane za nas. Ona se u početku dosta mučila s pridobivanjem entuzijazma (i brojki) publike, ali se kasnije razvila u lijepi koncert na otvorenom. Bilo je i mnogo djece koja su bila apsolutno oduševljena čitavim događajem i koja su vodila plesne “vlakiće”.

Dobar dan i doviđenja

Brzo su nam protekla ta tri dana, u nedjelju smo već dočekali oproštajnu ceremoniju kao i proglašenje rezultata. Nažalost, nitko naš se nije ostvario, većinom su pobjedu odnijeli Talijani (tko bi to očekivao…). Zbog loše organizacije i sat vremene kašnjenja programa za koje nismo vidjeli nikakvo opravdanje, morali smo poći uoči kraja samoga programa i prije no što smo uopće saznali prvih deset mjesta. Tako je jedan učenik u našem autobusu osvojio četvrto mjesto, ali, kažem – u autobusu, budući da smo već otišli.

Profesorica i ja smo po povratku u Rim opet projurili, ali ovaj put drugim putevima, po najvrjednijemu što vječni grad nudi. Također smo posjetili izložbu u Palazzu Esposizioni World Press Photo, odnosno svjetskog natjecanja u novinarskom fotografiranju. Ovdje su vladali doista prodorni i ozbiljni osjećaji, a mnogi su ljudi bili vidljivo uzrujani. Neke ste od tih fotografija zasigurno vidjeli, a pokrivale su razne krize i nepravde po ovom našem planetu. Posebno su me dotaknule slike iz zatvora El Salvadora i majka zatvorenika, kao i prikaz migrantske rute iz Južne Amerike prema SAD-u, pogotovo mi je bilo prodorno vidjeti domorodačke zajednice kako pomažu migrantima na njihovom strašnom putu kroz prašumu. Posebice su bile strahovite fotografije Gaze, jedna je prikazivala ulicu nalik bilo kojoj koju biste našli u Zagrebu, samo što se iz daljine diže stotinu metara velika kugla eksplozije, vatre, dima i pepela dok ljudi bježe.

Upoznali smo i radnika na kolodvoru za kojega su nam njegovi kolege rekli da je također iz Hrvatske. Entuzijastično smo mu se obratili, ali nas je razgovor ostavio utišane. Rekao nam je da je ustvari iz Hercegovine i da je otišao ’92. te otada radi po Rimu, kako se silno želio vratiti, ali nije mogao, niti je imao čemu.

Memento mori

Izuzetno sam zahvalan za ovo iskustvo i dovijeka ću ga cijeniti i pamtiti. Doista je bilo divno biti okružen tako lijepim ljudima koji su se također toliko posvetili izučavanju klasičnih starina i latinskoga jezika. Atmosfera međunarodnog jedinstva bila je živa i tako lako tada opipljiva. Bilo je kao da smo na tri dana bili u nekome drugom, možda stvarnijem svijetu. Svatko je bio tako uzbuđen reći nešto o svome životu i svojoj zemlji, ali još je više htio čuti od drugih o njihovome.

Ovdje je bilo nemoguće ne osjetiti solidarnost sa Srbima, slušajući o stanju njihove zemlje bilo mi je gotovo pa i neugodno kada sam shvatio koliko je preko Dunava život teži zbog same političke situacije i kada sam čuo da zbog blokade (u kojima mnogi od mojih novih prijatelja i sudjeluju) ove školske godine gotovo pa i nisu imali ikakvu školu. Ismijavali smo prisilna jezična razlikovanja, kao i vladajuće političke stranke obiju naših zemalja i složili smo se da naša vladajuća i tamošnja Vučićeva stranka (SNS) međusobno imaju više zajedničkoga nego sa svojim narodima. Razgovarali smo o cijenama malina koje uzgaja obitelj Milice iz Srijemskih Karlovca i o tome kako su ostali bez prihoda jer Srbija sada uvozi španjolske maline koje se prodaju za upola manju cijenu. Prepričali su mi i turobne događaje svoje povijesti od raspada Jugoslavije do danas pa sam ostao zadivljen njihovom snagom uoči takvih događaja.

Zaokružio bih time da sam ostao uvjeren na ovome putovanju u to kako je ovaj svijet samo skupina raznih narativa koji se jedan s drugim mjestimice poklapaju, a mjestimice kontriraju. Najljepše su točke u toj ravnini čovječanstva upravo one gdje dolazi do tih preklopa raznih narativa, gdje uredne jednodimenzionalne plohe postaju vibrantne svilene tkanine osebujnosti i jedinstva. Nosioci su tih preklopa upravo ovakvi događaji na kojima se ljudi razdvojeni granicama i politikama susretnu i zajedno jedu. Nosioci su i srcelomni razgovori s ljudima naše dijaspore, kada vidimo gdje su to naši ljudi svuda razbacani. Nosioc je i Žepićev rječnik na učeničkim klupama od Zagreba i Splita do Beograda i Niša. Nosioci su svuda kamo gledate, svijet vam daruje svoju ljepotu samo ako ste ju spremni vidjeti i dati joj daha. Obrazovanje koristi u proširenju toga vidika, pogotovo klasičarsko. Valja propitkivati tako svaki narativ, izvrnuti njegovu plohu naglavačke, uzduž i poprijeko, uvidjeti kako se mjeri na preklopu s drugim narativima, ali naravno, prije no što išta bitno zaključite o tom svijetu, sjednite i porazgovarajte s dobrim prijateljem.

FOTO: privatna arhiva autora, prof. Ariana Stepinac