Otvori svoje srce, posjetitelju. I svoj um. I svoju dušu. Dok prolazite kroz izložbu ”SHOAH“ i obavijaju vas prizori i zvuci prošlosti, slušaj  glasove žrtava, gledaj crteže djece, dotakni imena ubijenih. Budite glasnik ovog mjesta. Ponesite sa sobom poruku koju samo mrtvi još uvijek mogu dati živima: poruku sjećanja. (Elie Wiesel)

Auschwitz. Nema zloglasnije riječi. Čim je izgovorim, tijelom mi prođu trnci. Najzloglasniji je to logor u sustavu nacističkih logora i mjesto koje je od svog otvorenja 14. lipnja 1940. pa do oslobođenja 27. siječnja 1945. progutalo oko  1 100 000 života nevinih ljudi. Ogroman je kompleks sastavljen od Auschwitza I (originalnog kampa) gdje se nalazi zloglasni natpis ”Arbeit Macht Frei, ” , Auschwitza II Birkenaua gdje su se nalazile plinske komore i krematorijske peći te oko 40 potkampova. Najveći je od njih bio Monowitz, također poznat kao Auschwitz III. Ovog ljeta provela sam skoro cijeli dan u logoru i ovaj posjet utjecao je na mene kao malo koja druga iskustva u mom životu.

Arbeit macht frei

Ne mogu točno reći kada sam prvi put čula za holokaust i Auschwitz, no otkako sam mogla shvatiti što su te riječi zapravo značile i što su podrazumijevale imala sam goruću želju posjetiti ovo mjesto. Jer, jedno je gledati i čitati o ovom mjestu, a drugo je vidjeti ga uživo. Sam pojam likvidacije ljudi bio mi je nezamisliv i nadala sam se da će mi posjet bolje prikazati kako su ljudi tamo živjeli i preživljavali…i umirali.  Zato sam se ujutro 23. lipnja zajedno sa svojim ocem uputila autobusom iz Krakova do Auschwitza.

Obilazak počinje prolaskom pored poznatog i zloglasnog znaka ”Rad će vas osloboditi”, što naravno ne može biti dalje od istine. Gotovo jedini način da izađete iz Auschwitza bio je put kroz dimnjake.

Hodajući logorom, odmah postaje jasno koliko je ovo zastrašujuće mjesto. Oko cijelog kampa postavljena je bodljikava žica, koja je 24 sata bila naelektrizirana, a na svakom uglu postavljen je nadgledni toranj gdje bi stajao naoružani zaštitar. Neki zatvorenici počinili bi samoubojstvo bacajući se na žicu jer je ta smrt bila brža od izgladnjivanja. Kamp je bio podijeljen u blokove, a svaki blok priča priču Auschwitza. Osim blokova posvećenih povijest kampa i standardu života, određeni blokovi pričaju priču svojih država: Češke, Francuske, Poljske i ostalih okupiranih njemačkih područja. Osim toga, postoji izložba Shoah koja slikama, videozapisima i sličnim stvarima prikazuje povijest holokausta. Dok sam hodala blokovima jedini zvuk bio je tihi monotoni glas naše voditeljice u  slušalicama koja je objašnjavala i prepričavala strahote ovog mjesta, ali i povijest deportacija, izgradnje samog kampa te neke od priča zatvorenika.

Meni je jedan od najgorih blokova bio ”Dokaz zločina”.  U njemu se nalaze dokazi zločina poput spakiranih kovčega. Naime, kada su nacisti deportirali ljude, rekli bi im da idu raditi i ponesu sve vrijedno. Naravno, kada bi došli u Auschwitz sve im je bilo oduzeto, no ti su kovčezi ostali kao nijemi svjedoci zločina. Svaki je pripadao jednoj živućoj osobi. Kada hodate ovom prostorijom ispunjenom zaostalim stvarima preminulih, pojmite broj ubijenih samo na temelju broja kovčega, naočala, proteza za noge i ruke…  Osim toga, ogromna prostorija ispunjena je s gotovo dvije tone kose koja je nekoć pripadala gotovo 40 000 ljudi. Naime, kada bi zatvorenici došli u logor, kosa im je bila odrezana, dezinficirana, sušena i zapakirana u vreće i prodana njemačkim tvrtkama kao sirovina.

Ulaz slobodan – izlaz kroz dimnjak

U Auschwitzu također postoji prostorija koja mi se zauvijek urezala u sjećanje. Prostorija je hladna i mračna. Riječ je o plinskoj komori i krematoriju. Tijekom velike ekspanzije kampa logorske vlasti preselile su operaciju masovnog ubijanja u Birkenauu i postupno ukinule krematorij i plinsku komoru u Auschwitzu I. Danas su ponovno izgrađene plinska komora i krematorij jer su u Birkenauu ostali samo temelji. Plinske komore i krematorij bili su uništeni tijekom likvidacije dokaza zločina. Zadnji krematorij koji je bio u pogonu do samog kraja dignut je u zrak 26. siječnja 1945., dan prije oslobođenja logora.

Hodajući prostorijom osjećala sam strašnu neugodu i želudac mi se okretao. Na zidovima se još uvijek mogu vidjeti tragovi noktiju jer plin ne ubija odmah. Gušite se par minuta do smrti. Sablasna tišina prati vas do izlaska, i, jednom kada izađete, shvatite da iza sebe ostavljate mjesto masovnog ubojstva žena, djece i muškaraca. Sve što se imali priliku čuti do ovoga trenutka vrti vam se u glavi. Vrtlog brojeva, informacija i priča nevinih ljudi i težina ovog znanja visi na ramenima poput Sizifove stijene. Ne možete se ne zapitati, kako su se svi mogli praviti glupima dok se ovo ovdje događalo. Sistematsko ubijanje ljudi, kao na traci, samo sat vremena od glavnog grada. Izlazeći iz Auschwitza nisam se mogla ne zapitati, ako se ovo na ovakvoj razini dogodilo tada, koja je garancija da se neće ponoviti? Što smo mi stvarno naučili iz ovoga? Nisam bila ni svjesna da još nisam ni vidjela glomaznost ovoga mjesta. 

Auschwitz – Birkenauu

„ Kakav je to miris? Osjećaš li i ti miris pečenja mesa? Peku li oni piletinu usred noći?” samo su neka pitanja koja je KItty Hart-Moxon postavila svojoj majci dolaskom u Birkenauu. Najveći kamp u cijelom kompleksu, Birkenauu, prostire se na 692 012 m2. Rad na Auschwitzu II započeo je 1941. godine, a za vrijeme najvećeg ubijanja 1944. u njemu se nalazilo više od 90 000 tisuća ljudi. Hodajući po tračnicama, nisam se uopće mogla zamisliti u vagonu kasno navečer kako putujem prema ovom mjestu. Birkenauu je ogroman. Slušati o brojkama i vidjeti ga uživo je kao dva odvojena svemira. Barake na barakama, gdje god se prostire pogled. Naša voditeljica uvela nas je u jednu baraku, i, iako je ogromna, nikad se u životu nisam osjećala tako klaustrofobično. Zanimljivo je da, iako su u Birkenauu svi zatvorenici bili svedeni na životinje, čak i tamo bio je prisutan seksizam. Naime,  ženske barake upola su manje i u mnogo su gorem stanju, mjesta za spavanje su uža, a stanje prostorija lošije je od stanja onih prostora na kojima su boravili muškarci.  

Put smrti

Nakon kratkog obilaska, turu smo nastavili sami. Duboko u mislima, nisam ni shvatila da sam se zatekla ispred vagona. Jedan je jedini vagon tamo koji je svojevrstan relikt koji stoji na istom mjestu na kojem je stajao 1945. kada je iskrcao zadnju ‘isporuku’ Židova. U mislima su mi se vrtjele slike ljudi kako izlaze iz vagona. Blijedih pogleda, čvrsto držeći svoju djecu i kofere u rukama. Neki od njih u tim su vagonima već tjednima, okruženi glasnim psima i dernjavom ljutih nacista. Od vagona pratila sam put po kojem je prije mene prošlo milijun ljudi, a koji je prozvan Putem smrti jer se s njega nikada nije vratila nijedna osoba. Teškoga koraka ubrzo sam došla do ruševina prve plinske komore i krematorija koji su tako nemilosrdno, kao na industrijskoj traci, gutali  živote. Danas su ova tvornica smrti kao i njoj slični objekti samo ruševine i žive jedino u sjećanjima preživjelih. Pored krematorija stoji malo umjetno jezero. Iako djeluje idilično, barem na prvi pogled, to je jezero groblje milijuna ljudi čiji se pepeo nalazi na njegovu dnu. Čak ni u smrti ne mogu napustiti Auschwitz.

Nakon obilaska Turu smo završili smo tamo gdje smo je i počeli, kod ulaznih vrata. Dok sam odlazila, prošli su me trnci i nisam si mogla pomoći. Okrenula sam glavu i gledala tračnice i toranj sve dok nisu nestali iz vidokruga. Čudan je to osjećaj – napraviti nešto što je za 1,1 milijun ljudi bilo nemoguće. U autobusu do Krakova vladala je sablasna tišina zbog kolektivnog šoka od užasa koje smo vidjeli. Sjećam se da sam najviše razmišljala o priči o djevojci koja je u mojim godinama najviše željela raditi u WC-u jer je za nju to bilo najsigurnije. Nikako nisam mogla sebe zamisliti u toj situaciji. I onda me udarilo. Ni ona se nije mogla zamisliti u tome. Ni jedan čovjek ne može sebe zamisliti kao životinju, prisiljenu na takav život.

FOTO: pixabay.com