Boks je jedan od najpopularnijih borilačkih sportova. U povijesti se prakticirao kao borba šakama radi dokazivanja snage i moći, a borbe su uglavnom završavale smrću.

Prvim službenim pravilima boksa smatramo ona iz 19. stoljeća koja određuju trajanje runde tri minute, veličinu ringa i nesportske udarce – udarce ispod pojasa. Danas razlikujemo amaterski boks koji se izvodi na olimpijskim igrama i profesionalni boks koji se smatra najvišim stupnjem do kojeg sportaš može doći.

Nije bitno tko je jači

Mnogi govore da je boks lagan jer se udara samo rukama i bitno je tko je jači. Ali nije. Možeš biti najjači čovjek na svijetu, ali ako ne znaš kamo treba pogoditi protivnika, kako izbjeći udarac ili kako ostati sabran, snaga ti ništa ne znači. Također, neki govore i da je boks opasan jer se prima puno udaraca u glavu. Vjerujte mi, ako se boksač dobro pripremi, potresa mozga, unutarnjeg krvarenja i ostalih stvari koje mrzitelji ovog sporta iznose kao posljedice neće biti. Nakon borbe ostat će samo ranice koje zarastu nakon mjesec dana.

Da bi postao dobar boksač, ruke i noge moraju ti biti usklađene, ne smiješ zaboraviti na disanje, moraš usvojiti tehniku. Obrana uvijek mora biti spremna, a refleksi na mjestu. Vremena za razmišljanje o potezima je malo. Nije ovo šah da razmišljaš pet minuta o svim mogućim potezima i njihovim posljedicama; u sekundi moraš znati sljedeći potez! Također, tijekom borbe moraš pratiti protivnika – moraš prepoznati sve njegove mane i vrline.

Nije ugodno biti žena u muškom sportu

Treniram boks godinu dana. Nije puno, ali čovjek bi rekao da sam nešto naučila. Jesam, naravno, ali još mi uvijek dok udaram vreću trener ispravlja položaj nogu ili disanje. Jednostavno je zaboraviti na detalje dok se udara, ali oni su neophodni za dobar udarac.

Moram priznati da nije ugodno biti žena u muškom sportu. Tijekom ovih godinu dana čula sam mnoge komentare o tome da sam ja djevojka i da zato ne bih trebala trenirati boks. „Odi na ples“,  govorili su mi ljudi, „to je za cure.“ Nisam ih htjela poslušati jer mi je najdraže otići u dvoranu, navući rukavice i raditi ono što volim. Ipak, bilo je situacija u kojima sam preispitivala svoju odluku. Prije desetak mjeseci pomislila sam da bih mogla uzeti pauzu od boksa. Krenula sam na trening, ušla u dizalo i susrela susjeda koji mi je, saznavši što treniram, posprdno rekao: „Pa to i nije baš za cure.“ Samo sam kimnula te izašla na ulicu. Počela sam ozbiljno razmišljati o njegovim riječima jer ih nije rekao zbog zezancije nego vrlo ozbiljnim tonom. Nastavila sam razmišljati o tome tijekom šetnje do dvorane, tijekom vezanja bandaža i tijekom zagrijavanja. Onda je trener rekao: „Uzmite rukavice! Marija, ti možeš na vreću.“ Ponosno sam odradila trening punim plućima i odlučila ne napustiti sport koji volim zbog tuđega mišljenja i uvjerenja. Na kraju treninga trener me je pohvalio i rekao da sam bila odlična, a ja sam slegnula ramenima, nasmijala se i rekla: „To je zato što sam cura!“

MALI BOKSAČKI RJEČNIK

Tekst: Marija Ljeljak