Zašto Etnografski muzej?

Čuvari usmene baštine školski je projekt koji okuplja petnaestak učenika Klasične gimnazije koji pokazuju naklonost prema bogatoj hrvatskoj etnografskoj baštini, s osobitim naglaskom na usmenu književnost, a voditelj je ovoga projekta Dario Budimir, prof. Upravo zato Etnografski je muzej jedno od mjesta kojemu se članovi našega školskoga projekta uvijek rado vraćaju. Zato smo se i mi u subotu, 6. prosinca ove godine nakon nastave (unatoč popriličnoj hladnoći), uputili prema Muzeju kako bismo vidjeli izložbu Sa zida na zid – od vezenih do virtualno dijeljenih vrijednosti te zaronili u baš neobičan i interesantan svijet naše narodne tradicije, ali i vidjeli kako je on itekako aktualan i ovome suvremenom svijetu u kojemu živimo.

Što veže autoricu izložbe i nas?

Viša kustosica Gordana Viljetić pripremila je ovu izložbu. Imali smo sreću da je tu subotu bila i dežurna pa nam je mogla biti najbolji mogući vodič. Nakon što smo kupili ulaznice i uplatili stručno vođenje, dočekala nas je mlada kustosica Viljetić koja je rekla da je i ona nekada išla u Križanićevu 4a, doduše ne u Klasičnu gimnaziju, ali u Šesnaestu gimnaziju pa nam je to bilo baš simpatično. Stručno i elokventno (kao da je prava klasičarka) objasnila nam je da su diljem središnje Europe zidnjaci (zidne krpe, kuharice) postali popularni krajem 19. stoljeća, a 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća nalazimo ih i u seoskim sredinama, da bi uskoro postali općom modom. Iako su prvotno imali praktičnu ulogu – zaštitu zida od prskanja, ubrzo su im dodane i lako pamtljive poruke vezane uz promociju osobne higijene, zdrave prehrane ili bontona, što osim dekorativnoga jača njihov komunikacijski značaj.

Ono što su zidnjaci bili nekada, to su društvene mreže sada

Autorica izložbe rekla nam je da kustosi koji se zaposle u Etnografskome muzeju ne rade uvijek ono što bi oni željeli, nego da nasljeđuju specifične poslove koje je prije njih obavljao upravo taj umirovljeni kustos. Tako je i ona naslijedila ovu zbirku, ali ju je u skladu s duhom novoga vremena, na zanimljiv način aktualizirala, objasnivši cilj izložbe na sljedeći način: „Komparativno analizirajući tekstualno i slikovno reprezentirane stavove, norme i vrijednosti, izvezene na uporabno-dekorativnim platnima koja su krasila zidove kućanstava diljem Hrvatske, ali i puno šire, dobrim dijelom čitavog 20. stoljeća, suočavamo se s vrijednostima koje zastupamo i širimo (postamo, šeramo, lajkamo, snepamo, tagiramo, komentiramo i dr.) danas, i do stotinjak godina kasnije, po virtualnim zidovima i ekranima uređaja visoke tehnologije novoga milenija“. Tada smo shvatili – zidnjaci su itekako aktualni!

Koncepcija izložbe

Izložba je podijeljena na nekoliko različitih cjelina. One su vrlo interesantne, a tiču se svakodnevnoga života žena koje su živjele i vezle zidnjake. Osim što se tematizira izrada i likovnost zidnjaka, u središtu su te poruke i motivi na njima koji su odraz određenoga društvenog konteksta, ali i stereotipa o ženama – domaćicama i kuharicama, prisutnih u tradicionalnome društvu kraja 19. i 20. stoljeća. Kao što je vidljivo iz niza primjeraka iz fundusa Etnografskoga muzeja, prizori i poruke na zidnjacima vrlo često odražavaju stereotipnu muško-žensku podjelu uloga u patrijarhalnome domaćinstvu 20. stoljeća, bilo da je potiču, ironično je komentiraju ili joj se opiru, te su kao takvi iznimno vrijedni dokumenti svoga vremena.

Sve počinje od ljubavi…

Naravno, sve počinje ljubavi. Autorica nam je objasnila da je upravo riječ ljubav (love) bila ona koja je bila jedna od najviše pretraživanih pa smo vidjeli na koje se sve načine ona pojavljuje na zidnjacima, ali i u suvremenome životu. Osim toga, velik broj zidnjaka bio je posvećen čistoći kuće i mudrim savjetima domaćicama što je autorica povezala s mnoštvom influencerica koje šalje vrlo slične poruke ovima u virtualni prostor. Jedan značajan dio predstavljali su i zidnjaci s vjerskim motivima koji su se uvijek nalazili u spavaćoj sobi, a to je autorica usporedila s pojedinim objavama na društvenim mrežama koje su izrazito religioznoga sadržaja.

Možda i najveće zanimanje izazvala je usporedba brojnih zidnjaka s vrlo korisnim savjetima o kuhanju koji se itekako mogu usporediti s brojnim kuliranskim emisijama i na televiziji, ali i različitim podcastima u kojima se raspravlja ili uči o kuhanju. Na tome dijelu izložbe mogli smo omirisati i neke tipične dodatke ili priloge jelima, a jedan od njih bila je i svinjska mast. Autorica je posebno naglasila da su zidnjaci ponekad bili i prilika da se nešto kaže u duboko patrijarhalnome svijetu u kojemu su žene često morali puno toga prešutjeti ili ne izreći na način na koji su htjele te su u društvu bili izraženi različiti oblici mizoginije. Možda je i to jedini mali nedostatak zaista izvrsne izložbe (dakako uz hladni Muzej zbog remonta centralnoga grijanja) jer smo mišljenja da taj svijet ipak nije isključivo područje ideoloških i rodnih sukoba, nego i mjesto mira, ispunjenosti i mirnoga suživota koji nam je itekako i danas potreban.

Nakon izložbe

Kad smo izišli iz Muzeja, učinilo nam se kako nam se neprekidno pred očima prikazuju zidnjaci i poruke koje su na njima ispisane. Puno smo toga naučili, npr. da su najstariji zidnjaci imali likove s tzv. nizozemskih klompama pa se pretpostavilo da su prvi zidnjaci i pristigli iz Nizozemske, ipak to je bila samo jedna skupina motiva, ali vjerojatnije je da su k nama došli iz Njemačke i osobito iz Bavarske. Naučili smo i što su tzv. crne i bijele kuhinje te da su zidnjaci bili tipični i za manje i za veće gradove, ali i za brojna naša sela. Ipak, većina zidnjaka iz fundusa Etnografskoga muzeja potječe iz sjeverne Hrvatske i Slavonije, a samo je manji broj iz južne Hrvatske, iako i tamo postoje zidnjaci u malo promijenjenoj varijanti. Budući da je ova izložba ostvarena i u suradnji s Akademijom likovne umjetnosti, autorica nas je upoznala kako je jedan osobito daroviti student vrlo strpljivo i precizno izrađivao i rekonstruirao svoj zidnjak i zaista je taj rezultat bio impresivan, stoga preporučujemo izložbu i veselimo se našemu novom pohodu u istraživanje bogate hrvatske etnografske baštine.

FOTO: Dario Budimir, prof.