INTERVJU S HRVATSKIM GLAZBENIKOM I PJEVAČEM ROCK GRUPE CORTO

Grupa Corto već je godinama dobro poznato ime na zagrebačkoj sceni. Iako je tijekom vremena dolazilo do nekoliko pauza, duh Zagreba, nezasitna želja za glazbom, stvaranjem i živim nastupima uvijek ih je iznova vraćala na pozornicu.

Razgovor s Domagojem nametnuo se kao savršen povod za zahvalu gradu u kojem živimo. On nije samo glazbenik koji istinski živi rock ‘n’ roll, već je i umjetnik koji duboko voli svoj Zagreb, što se jasno zrcali u njegovim stihovima – pravim, iskrenim ljubavnim pjesmama posvećenim rodnome gradu. Nadalje, s obzirom na to da smo nedavno proslavili 31. svibnja, Dan grada Zagreba, teško da smo mogli odabrati prigodniji i bolji trenutak za ovaj razgovor.

Djelujete u svojem autorskom bendu Corto već dugi niz godina. Prije 25 g. objavili ste rock verziju kultne pjesme “Zagrebačkim ulicama”, a na Dan grada Zagreba izbacili ste verziju pjesme “Zagreb je najljepši grad” s originalnim autorom Dragom Diklićem. Kako je došlo do te suradnje i postoji li neki razlog zašto baš sad?

Poveznica je jasna. „Zagrebačkim ulicama“ je isto jedan prelijepi zagrebački evergreen, a kako je Corto sad nedavno, to jest prije godinu i nešto, izašao iz hibernacije te s obzirom na to da se generacijski izmijenila publika, htjeli smo podsjetiti ljude ‘ko smo mi i tako smo se odlučili na tu suradnju. Bio je to savjet našeg izdavača, ali i nama je bila velika želja da izbacimo pjesmu „Zagreb je najljepši grad“, pošto je meni to jedna od najljepših pjesama o gradu Zagrebu. Također, htjeli smo je približiti malo ovoj rokerskoj publici jer sve manje i manje bendova spominje zagrebačke ulice i Zagreb kroz pjesme, a mi smo tu konstanta i ‘oćemo ostat’ takvi.

Gospona Dragu Diklića izabrali smo zato jer, to sam ti rekao, mi je jedna od najljepših pjesama bila ta. Međutim, zanimljiva je činjenica da sam ja odrastao na trnjanskoj Savici i on je živio vrata do mene. Tak’ da sam ja od malena u biti bio njegov prvi susjed. Kasnije sam neko vrijeme izbivao iz kvarta. Preselio sam se u centar u stan te sam se dosta promijenio, tak’ da Dragec nije na prvu skužio ‘ko sam kad sam ga pitao dal’ bi bilo u redu da napravimo suradnju i obradimo u rock verziju tu prekrasnu pjesmu. U principu, zatvorio se jedan krug.

Kako je odrastanje u Zagrebu oblikovalo Vaš umjetnički identitet? Odnosno, smatrate li da je Zagreb imao velik utjecaj na karijeru?

Apsolutno! Između ostalog, Zagreb je imao veliku ulogu u oblikovanju benda i autorski i imidžom. Ja to gledam kroz jednu stvar. Pošto sam ja autor u bendu, moram reći da su ovo obrade, ali imamo mi i svoje autorske stvari poput: „Ispod zastave plave“, „Šanson“, „Štrik butik“. Kroz puno pjesama koje nisu direktno pjevane Zagrebu spominju se i grad, i ulice, i događaji. Nekako gledam na to kao na vraćanje duga gradu koji nas je inspirirao. Grad nisu samo ulice i zgrade, grad su i zakutci, i ljudi, i birtije (hahaha!), i svašta nešto što smo preživjeli kroz život i čega se rado sjećamo.

Što je bila glavna iskra koja Vas je potaknula na osnivanje benda Corto?

Bend Corto, a čuj, to je jednostavno bio neki splet događaja u kvartu. Imao sam prijatelje koji su svirali, a kad si klinac, onda se i definiraš kroz nešto, nešto te zainteresira i kroz to izgradiš sam sebe i svoju osobnost. Ja sam imao taj nekakav dar koji su prepoznali i drugi. Nisam imao baš neke dobre ocjene u školi, ali sam iz hrvatskog super prolazio, pisao sam zadaćnice odlično i bio sam skroz puknut na tu stranu. Onda sam taj svoj talent i tu svoju maštu iskoristio za glazbu. Imao sam sreće da su moji prijatelji iz kvarta također svirali, bili zainteresirani za muziku i slušali sličnu ili istu glazbu kao i ja. Okupili smo se i napravili prvi kvartovski bend; zvali smo se Kult i svirali smo samo obrade. Prvi koncert nam je bio u jednoj autolakirerskoj radionici za ekipu iz kvarta, i onda je krenulo sve. Tako je i Corto nastao. U biti, članovi su bili isti, ali ime se promijenilo i tako je sve krenulo.

Koliko znam, nije slučajnost da bend nosi ime strip-junaka Corta Maltesea… Koja je priča iza toga? Zašto baš on?

Oko imena nema neke velike fame. Ja sam u to vrijeme volio, a i dan-danas volim Corta Maltesea. Najviše sam se povezivao uz njegov duh i njegov karakter. On je bio avanturist, putnik, i uglavnom sam se kao klinac identificirao s njim jer sam volio čitati njegove avanture. Nekako sam u tom trenutku devedesetih godina baš bio u tom stripu – volio sam ja i druge stripove, ali igrom slučaja odabrali smo njega. To ime nastalo je u lokalu „Knjiga i kava“ pokojnog Milčeca, koji je isto bio simbol grada. Bio sam tamo s tadašnjom curom, i odlučili smo promijeniti ime benda u nešto konkretno.

Kako danas gledate na prve korake s bendom? Ima li nešto što biste učinili drugačije ili se držite onoga “da se opet rodim, sve bih ponovio”?

Znaš kaj, puno bih toga promijenio, samo ništa žanrovski niti ljude s kojima radim, nego bih jednostavno bio malo hrabriji, što bih preporučio i drugima. S obzirom na to da sam se dosta rano odselio od doma, već s nekih 19 godina, morao sam stalno raditi uz glazbu jer nikad nije bilo dovoljno love za preživjeti. Tada nisam imao hrabrosti prepustiti se samo sviranju jer jednostavno nije bilo financijskih mogućnosti da preživim. Možda sam trebao to napraviti, možda sam trebao više zagristi, ali kad se sjetim onog vremena, ne znam kako bih i dal’ bih danas uopće bio tu. Ali ono što bih sigurno mijenjao je to da bih držao konstantu, ne bi bilo pauza. Pogotovo ne prve pauze. Ova druga je još razumljiva jer sam dobio sina, pa je to nekako logična i moralna stvar da dignemo dečka na noge. Ono prije što smo imali, te kratke pauzice, to je bilo čisto iz neke tehničke zasićenosti svime, a i zbog toga što te svakodnevni posao dosta dekoncentrira. Ne možeš se skroz fokusirati na bend i na stvaralaštvo, odnosno autorstvo. To bih jedino mijenjao, bio bih malo čvršći u svemu.

Što Vas trenutno najviše inspirira za stvaranje nove glazbe? Koliko je teško ostati vjeran rocku u vremenima kada dominiraju drugi glazbeni žanrovi?

Nama to što se događa na sceni nije problem. Ja to uvijek svodim na te naše mikrosvjetove koje smo si stvorili kroz život i kroz stihove. U ovih 30 i više godina, fala Bogu, postoje još te oaze gdje mi odlazimo i izlazimo. To su uglavnom mjesta gdje se svira i živi rock’n’roll. Tako da ja, kad odlazim na ta mjesta i kad sam stalno u njima, nemam uopće dojam da nešto drugo postoji, odnosno to me i ne zanima. Što se tiče stvaralaštva, osjeti se da se danas druge stvari percipiraju i da se drukčije gleda na glazbu. Kroz ovih 10 godina što smo mi imali pauzu, promijenila se cijela koncepcija i menadžmenta i načina prezentacije benda. Tu smo se u početku malo i pogubili jer mi nismo internetska djeca, mi smo djeca analogije i ulice. Naša promidžba nekad su bili plakati, letci, usmena predaja i koncerti, i to je bilo sasvim dovoljno. Danas moraš raditi kerefeke po internetu i glupirati se da bi te netko primijetio, a nama je u smislu primjećivanja bitna samo glazba i naše stvaralaštvo. Ipak, snalazimo se dobro i nikad neću prestati svirati to što sviram.

Sigurno je da bih mogao promijeniti žanr jer mi sviramo tvrđi zagrebački rock’n’roll, ali ja jako volim i country muziku. Onu staru, u stilu Johnnyja Casha ili Willieja Nelsona. Zato sam svojedobno i pisao za Picksiebnere, naš zagrebački country bend. Mi samo nastavljamo u istom tonu, a odstupanja možemo imati jedino u tim nekim smjerovima. Bit će toga još. Ja imam inspiraciju svakodnevno, ali nisam toliko plodan autor da bih mogao raditi novi album svakih godinu dana. Više se posvećujem tekstovima, to mi je užasno bitno i kod mene, a i kad slušam tuđu glazbu. Moram se više skoncentrirati; kad imam tog nekog lufta u životu i kad nađem unutarnji mir, onda to krene jedno za drugim. Zna se dogoditi da napišem cijeli album u roku od mjesec dana, a da onda po godinu dana ne napišem ništa. Samo skupljam neke smjernice, ficleke i nekakve događaje u rimi koje sebi spremim u glavu.

Mnogi u Vašem vokalu i samoj pojavi prepoznaju onaj Štulićev “štih”. Sa svojim bendom znate organizirati Azra tribute koncerte (“Corto svira Azru”), a i godinama ste djelovali u projektu “Pozdrav Azri” s Leinerom i Hrnjakom. Smatrate li da je Johnny, u neku ruku, oblikovao Vaš autorski izričaj?

Apsolutno da da. Azra je bila prvi bend koji sam, ono što se narodski kaže, popušio toliko da se nisam mogao skinuti s toga. Neću sad reći da je to bilo kao nekakva droga, ali ostalo je u meni do dan-danas, što je dokaz koliko mi je to bitno i koliko je ta glazba kvalitetna. A znam da je kvalitetna jer vidim kako je ljudi percipiraju.

Ja sam s Leinerom i Hrnjakom svirao 10 godina i meni je to bila ogromna čast. Pozvali su me u taj projekt i prošli smo stvarno sve prostore bivše Jugoslavije, a svirali smo i vani, u Švedskoj i svašta proživjeli. Možeš si zamisliti kol’ko je to značilo jednom klincu koji je odrastao na Azri i kojem je to bio glavni bend koji je volio iznad svega. Meni su ti tekstovi i ta energija do dan-danas ostali broj jedan. Leineru i Hrnjaku sam užasno zahvalan na tome. To su takve uspomene koje prije jedno 20 godina uopće nisam mogao zamisliti da će ti se dogoditi – stajati na mjestu Štulića i pjevati s originalnom ritam sekcijom. Kad čuješ iza sebe originalni zvuk praktički cijelog benda osim gitare, to je jedan strašan, prekrasan doživljaj.

Mi, kad sviramo te pjesme s Cortom, nismo tribute bend. Radimo to čisto iz gušta i vidim da ljudi to vole. Znam da Štulić ima protiv toga sve, ali mi gledamo na to kao na nešto na čemu smo odrasli. Na klupicama smo svirali tu Azru kad smo bili klinci, tako da mi to uopće ne predstavlja neki problem. Mislim, ja razumijem njegove porive, ali ne gledam na to negativno jer, velim ti, mi nismo tribute bend i sviramo svoje autorske pjesme, a Azru zasviramo iz svog gušta i iz gušta ljudi koji to dođu poslušati dvaput godišnje.

Da se nadovežem na ovaj dio u kojem ste rekli kako znate da Štulić ima protiv toga sve. Opće je poznato kako on u pravilu ni ne daje blagoslov za izvođenje svojih pjesama. Jeste li ikada stupili u kontakt s njim ili dobili neku povratnu informaciju?

Znam da je on kontaktirao mnoge i zabranjivao im, neću reći baš maltretirao. Mene se nikad nije dotaknuo, ali točno znam što bih učinio da je. Zapravo je čudno da me se nije dotaknuo jer sam stvarno dugo pjevao s Leinerom i Hrnjakom, ali uglavnom je njih zezao oko toga. Da me je potražio, ja bih išao na totalno obrnutu psihologiju – išao bih na tu foru da me se konačno moj idol iz djetinjstva sjetio, pa makar i u negativnom kontekstu. Znam da mene Leiner i Hrnjak ne bi zvali da ne vrijedim. Nisam toliko samouvjeren, ali oni su mi dali do znanja da ja to mogu odraditi, da je to kvalitetno i da imam tu energiju. Nije tu stvar samo u boji glasa, nego u energiji koju je taj bend iznosio van i zbog koje mi i danas uživamo kad to odsviramo.

I za kraj, koji trenutak smatrate prekretnicom u karijeri? Pretpostavljam kako bi mnogi rekli da je to obrada Zagrebačkih ulica... Slažete li se s time ili biste izdvojili nešto drugo?

„Zagrebačkim ulicama“ nam je sigurno puno pomoglo, pogotovo na lokalnoj razini, ali mi smo cijeli taj album „Asfaltida“ izbacili dosta mladi. Neke pjesme s tog albuma danas više ne mogu ni čuti jer je to bila ona neka dječačka priča, ali ispale su jedno tri-četiri pjesme koje su ostale do danas. Izbacivanje tog albuma bilo je prekretnica i početak svega, nismo imali nekih drugih većih prekretnica. To je bio trenutak kad smo napokon skupili lovu i snimili album u studiju u Medulićevoj. Kod naših tadašnjih producenata. Nekako se zarolala priča. Devedesete su bile dosta dobre za rock’n’roll, iako mi to tada nismo mislili. Ali kad pogledaš koliko su plodnih bendova dale, to je stvarno puno.

Nekako smo se našli u tom društvu kao jedan manji bend. I dan-danas se mi ne smatramo kao ne znam što, ali možemo uvijek svirati kad god hoćemo i gdje god hoćemo i uvijek su nam puni klubovi, što je nama najbitnije. Naravno da ima publike koja voli takav izričaj jer mi imamo stvarno specifičan stil, a rijetko tko se danas usudi tako lokalno nastupati jer svi nešto kalkuliraju. Zato i pretpostavljam da nema toliko pjesama o Zagrebu koliko ih mi radimo, ili ih uopće nema. Pogotovo u rock’n’rollu ljudi kalkuliraju jer se boje da ih neće zvati u neke druge gradove. Nas to uopće nije briga jer mi pjevamo ljubavne pjesme svojem gradu i time nitko nije uvrijeđen. Vodimo se svojim motom kako mi obožavamo svoje, poštujemo tuđe i mrzimo nepravdu.

TEKST: Nika Antunović
FOTO: Privatna arhiva autorice i spot pjesme “Zagreb je najljepši grad”.