PROJEKT ZAGREB TE ZOVE
ADA: Gospodine Ciglenečki, dobro nam došli u našu Klasičnu gimnaziju koja je, koliko mi znamo, mnogim članovima Vaše obitelji bliska. Neki su već završili, a neki još svakodnevno koračaju po njoj. Ovaj razgovor dio je školskoga projekta Zagreb te zove kojim želimo bolje upoznati naš grad, njegove ulice, priče, ali prije svega i njegove ljude. S obzirom da ste svojim radom zaista obilježili jedno veliko razdoblje grada Zagreba, veliko nam je zadovoljstvo ugostiti Vas.
SOFIJA: U pripremi intervjua shvatili smo da je teško nabrojati sva područja Vaših interesa, ali vodeći interes bila je glazba. Vi ste jedan od važnih kotača hrvatske glazbene scene i premda ste u mirovini, Vaš duh ne miruje i Vi i dalje neumorno radite.
Ja i dalje još sviram, znate, sad sviram u velikom orkestru.
SOFIJA: Možete li nam reći malo više o tome kako je počela Vaša karijera?
U ono vr’eme su naši svi roditelji, ili koji su nas odgajali, mislili da svi moramo ići i u muzičke škole osim u normalne škole. Onda sam ja počel ić’ u muzičku školu i učil sam svirat’ harmoniku. I onda sam ju dosta dugo sviral, ali vjerujte, bilo mi je grozno jer kad god bi došel netko kod nas doma, u goste, moral sam ja tu harmoniku svirat’ i to mi je bilo užasno. Jedva sam čekal da se te harmonike riješim u životu.
ADA: Rekli ste da svirate još i danas.
Onda sam počel udaraljke svirat’, bubnjeve. I tak’, s bubnjem sam još i dan danas.
ADA: Dakle, rekli ste da svirate bubnjeve, da svirate harmoniku, a koliko znam Vi ste i studirali i svirali u bendu. Kako ste to uskladili? Kakav je bio tada studentski život u Zagrebu?
Studenski život je, meni se čini, tada bil bolji nego danas. Više smo se družili međusobno nego kaj se djeca danas druže, mislim, mladi ljudi. Ne znam kak’ se vi družite sa svojim vršnjacima ili se ne družite, vi ste jedna druga generacija, a mi smo opet druga generacija… jer mi stalno mislimo da je poslije naše generacije potop, tak’ mi mislimo, ovi ovdje moji, koji su još ostali živi. Više manje, svi su se preselili gore. Sad čekaju samo da još ja dođem gore.
SOFIJA I ADA: 😊😊
SOFIJA: Osnovali ste sastav Kombo 5?
Prije 30 godina, da.
SOFIJA: Šezdesetih godina. Kakvu ste glazbu tada svirali i kako je bila prihvaćena?
Mi smo bili orkestar all- around, mi smo svirali sve. Svirali smo puno američke glazbe, svirali smo puno jazza, svirali smo diksilend, jeste čuli da postoji pravac u jazzu koji se zove diksilend, imaju tri puhača naprijed i četiri ritma iza njih, klavir, bas i bubanj i gitara može bit’.
SOFIJA: A kakva je bila prihvaćenost kod publike?
Mi smo bili jako dobro prihvaćeni, bili smo sastav koji je zapravo izvrsno čitao note i zapravo bili smo pratnja svim tadašnjim pjevačkim zvijezdama u Jugoslaviji. Nema pjevača iza kojeg ja nisam sjedil u Jugoslaviji, ne postoji. Mnogi sad nisu više ni živi, no kad su bili živi.
ADA: Recite je li Vam bilo jednostavno snimiti ploču ili album s Kombo 5? Kako je to nekad izgledalo?
Onda su bili drugačiji uređaji nego danas, drugačija je bila tehnologija snimanja. Sve se moralo snimiti, a danas ne treba živog orkestra, sve se može iz tih kućica koje je dao program. Kupite danas program i sve snimiš: i klaviri, bubanj, i bas, i gitaru i violine, sve imaš, ‘ne. To danas možeš napravit’, ne treba više čovjek, ali onda se bez tog čovjeka nije moglo snimati, sve se moralo snimati uživo. Tada se najprije radila ta takozvana matrica na kojoj pjevač pjeva. Jedini pjevaču u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji, Ivo Robić, nije nikad pjeval na plejbek, uvijek je pjeval na živo s orkestrom i snimal na živo. I to je jedini čovjek koji je zapravo naš najveći pjevač svih vremena. Ja mislim da nikad nismo boljega imali. Pjevao je na engleskom, odlično na njemačkom. Nijemci ga smatraju za Nijemca zbog toga jer je on prvi čovjek koji je nakon Drugog svjetskog rata nastupal u „Perry Como Showu” u Americi i tam je pjeval Morgen na njemačkom, a onda su Amerikanci mrzili Nijemce, i otad njega Nijemci smatraju svojim pjevačem, njega Nijemci više sviraju nego mi, mi ga uopće i ne sviramo, kao da nikad nije ni postojao na radiju. Rijetko se kada vrti Robić i još neki stariji pjevači. I ovi današnji mladi ne budu nikad pjevali kak’ su oni pjevali, sramota je da to javno kažete, ali ono su bili pjevači. Prve klase.
SOFIJA: Kad već govorimo o mladima, kako Vi promatrate prilike koje se danas pružaju mladima na glazbenoj sceni?
Pa ne znam jel’ se mladima pruža dosta prilika na glazbenoj sceni i je li ih se dosta zapošljava kao mlade ljude. Mislim da na mladima svijet ostaje i zapravo treba mladih što više … jer mi odlazimo polako, zaboravljamo, ja pol’ stvari zaboravim, recimo nemrem se nekad s’etit’ kak’ se ne’ko zval. Al’ ja sam vam sad u 87. godini.
SOFIJA: Hoćete li nam spomenuti možda još neke zanimljive ljude koje ste susreli na svom glazbenom putovanju?
Ima jedan muzičar koji se zvao Tomislav Simović koji je bio treći čovjek na svijetu za pisanja filmske glazbe na štopericu. Štopericom piše glazbu. Nažalost, nije više živ. Dušan Vukotić dobil je Oskara za onaj crtani film Surogat, a dio zasluga pripada Tomislavu Simoviću jer on je radil glazbu za film, glazba je njegova.
ADA: Vratimo se malo na taj radijski aspekt Vašeg djelovanja. Kako ste postali radijski urednik?
Došel sam na radio i najprije počel radit’ kao inspicijent, da kontroliram program i sve zapišem. Onda se moralo sve zapisat’ kaj je išlo u program, nije se moglo niš’ na pamet radit’, sve je moralo bit’ na papiru. Mi smo bili veliki profesionalci, u ono što smo radili, bili smo zaljubljeni. Glazba je bila najveća naša ljubav. Muzika je moj život. Ja bez toga nemrem živet’. I sve bi napravil za glazbu.
SOFIJA: Zaslužni ste za promociju mnogobrojnih hrvatskih glazbenika i uvijek ste vodili računa o kvaliteti glazbe. Možete nam to približiti.
Ja sam uvijek vodil računa o glazbi i volio sam pomagat’ mladima. I dan danas im pomažem. Kad sam lani svirao na otvorenju Jazz festivala u Grožnjanu, tamo je došao jedan mladić k meni i pitao me da l’ mu mogu pokazat’ kak’ ja sviram bubnjeve s metlicama. Rijetko ti koji bubnjar danas svira s metlicama. Znam trojicu, a jedan je u Jazz orkestru HRT-a. Ovi drugi svi s palicama sviraju. I onda sam mu rekel da mu nemrem tu na ulici pokazat kak’ se svira. Onda sam mu fotokopirao jednu knjigu s dva CD-a da si vidi kak’ taj čovjek svira: Ed Thigpen, jazz bubnjar koji je svirao s Oscarom Petersonom u triju. On je napisao svoju „školu bubnjeva“, ja sam mu tu školu fotokopiral i poslal mu u Grožnjan da po tom vježba.
ADA: Rekli ste da se promijenio način sviranja udaraljkama kroz vrijeme. Mislite li da je to moglo utjecati i na kvalitetu glazbe?
Danas, kada pričate o glazbi, onda nemojte hvaliti neku stvar koja nije dobra. Ne vrijedi reći za nekoga da je genijalac ako je on konta kantautor. Kud biste onda metnuli Arsena Dedića, Hegedušića, Spišića i sve ove druge koji su bili… Gdje bi njih onda trebalo staviti ako su ovo ljudi koji se i dan danas „hrvaju“, zapravo, s glazbom?
SOFIJA: Mogu li danas na kvalitetu glazbe utjecati glazbeni urednici?
Glazbeni urednici mogu utjecati na kvalitetu glazbe, sigurno da mogu. Treba znati kako ide…glazba mora ići u valovima…gore, dol’e, gore, dol’e, da nema slušnih efekata nekih da vas dekoncentriraju. Glazba vas mora držat’ uz sebe ako je dobro napravljena.
ADA: Bili ste dugogodišnji urednik Radio Sljemena. Je li Vam to pričinjalo zadovoljstvo? Po čemu je taj radio Vama poseban i što ga izdvaja od drugih radio stanica?
Ja sam počel na tom Radio Sljemenu i ostal sam do kraja na Radio Sljemenu. Radil sam i na televiziji emisiju Crno-bijelo u boji, ak’ ste to ikad gledali. Svaki tjedan nova emisija.
SOFIJA: Je li to jedan od Vaših radova na koji ste najviše ponosni?
Sve što sam radil, radil sam najbolje što ja znam i trudil sam se da to bude što bolje. I puno sam učil. Al’ nemre se to naučit’ u nekakvim školama, već od ljudi koji su bolji od vas, od njih učite. Od tih velikih sam puno naučil, koji su rođeni da budu najbolji u tom poslu, vanserijski.
ADA: Pamtite li možda neke gafove ili zanimljive anegdote koje su Vam se dogodile u eteru?
Uvijek sam uzimal mlade muzičare koji su tek počeli snimati ili koji su snimili CD, nosač zvuka, da im ga predstavim, ako je bil dobar. Nikad nisam nikom rekel da ga neću uzet’. Ja sam radil jednu emisiju koja se zvala Gost urednik, svaki dan od 13 do 14.
SOFIJA: Radio je prije pojave društvenih mreža imao socijalni karakter i možete li usporediti radio nekad i sad , ima li i dalje isti utjecaj?
Ima i dalje radio stanica koje sviraju dobru glazbu, koje vas zapravo ne tuku s glazbom nego vam daju jedan ugođaj, da se osjećate ugodno, da vam je lijepo. U glazbi čovjek mora uživat’, a ne da vas glazba ubija. Dođete na neki koncert pa onda vas dirigent ubije kad ga vidite kak’ dirigira, onda si mislite kak’ uopće može dirigirat’, al’, eto, dirigira.
ADA: Osim na radiju vi ste uređivali i brojne TV emisije.
Ja ni ne znam koliko sam toga radio, radio sam dan i noć. Došao sam u 8:00 ujutro na radioteleviziju, a doma sam došel u 11 ili pol’ 12 navečer.
ADA: Kako je uopće došli do tog angažmana na televiziji?
Zvali su me urednici da dođem s njima radit’, ak’ hoću. Moj urednik Crno-bijelog u boji Tonko Jović mi je rekel: „Hoćeš doć’ kod nas da budeš glazbeni urednik i producent?” A producent vam treba odredit’ kako treba snimit’ snimku s kojom se radi; na velikom višekanalnom pultu, 40 ulaza ima tak’ da možete svaki instrument posebno snimit’. To morate doć’ vid’et’. Pitat ću šeficu na Radio Sljemenu da vidite c’eli radio iznutra.
ADA I SOFIJA: Može! 😊😊
Da vidite ljude kako snimaju i kako vježbaju prije snimanja. Recimo Jazz orkestar ima svaki dan probu od pola devet pa do dvanaest. Onda vam Simfonijski orkestar ima probe u Velikoj dvorani Lisinskog jer nemamo takav veliki studio gd’e bi oni stali, a njih je na stotine.
ADA: A mi bismo mogli doći na neku njihovu probu da čujemo kako sviraju?
Kak’ ne! Jazz orkestar vam ima i onog Janka malog, na bubnjevima. Jako su dobri.
SOFIJA: A vi ste, između ostalog, dobitnik diskografske nagrade Porin.
Četiri Porina. Na prvom Porinu 1993. dobio sam četiri Porina. Imao sam jednog prijatelja s kojim sam čitav život zapravo svirao. Umro je. Prenaglo je umro jer smo se rastali uvečer, a ujutro ga više nije bilo. I onda, kad sam došel u Šubićevu, još mi nismo bili na Prisavlju kao sada, nego je orkestar bil u Šubićevoj, došel sam na posel u sedam i ni’ko se nije sa mnom razgovaral. Radil sam do 14 kad je došla zamjena. I onda su mi rekli … i skoro sam se srušil. Bojali su se da me bude kap udarila. I njemu sam napravil taj CD. Dve godine sam se boril poslije njegove smrti da mu napravim taj CD. Posvećen samo njemu. S glazbom koju je on sviral.
ADA: Četiri Porina za jedan CD!
I s Ladom sam dobio jedan Porin kad sam bio njihov producent. Pet Porina sam dobil u svom životu i četiri Statusa Hrvatske glazbene unije, nekoliko nagrada Hrvatske glazbene mladeži…
ADA: Recite nam nešto o Rolandovoj nagradi za pedagoški i glazbeni utjecaj na mlade glazbenike koju ste dobili 2005. godine. Mislimo da je to hvalevrijedno priznanje, a kako je došlo do toga?
Uvijek sam okupljal mlade ljude oko sebe jer sam smatral da ne treba te mlade ljude oterat’, nego im treba pomoć da im otvorite oči. Kad čovjek dođe prvi puta na jedan posao koji bi on trebao radit’, morate ga osnažiti. (…)
Moji unuci su svi glazbenici. Maša i Ana završile su Klasičnu gimnaziju, Roko je sad maturant, a Luce je drugi razred Klasične gimnazije. Svi su odlični đaci. Ja ih uvijek pitam: „Kak’ vas nije sram imat sve pet u školi?“ 😊 A onda oni meni veliju: „Kaj je tebi, deda? Kakav si ti bil?“ A ja sam im rekal da sam bil jedan, dva, tri, četiri 😊😊; ne znam kakav sam bil. Bil sam najbolji u sportu i u glazbu sam vjeroval… a ovo ostalo sam tak’.
SOFIJA: Prije deset godina, 2014., objavili ste album Mojih 55 godina s glazbom. Možete li nam reći nešto više o samom albumu i o glazbenim suradnjama na njemu?
Album sam snimio s Jazz orkestrom Hrvatske glazbene mladeži koji je svirao 12 godina kod nas svaki mjesec jedan koncert s najboljim svjetskim jazz muzičarima. Dolazili su najveći glazbenici, a ovaj koji ih je vodil, sad je profesor i dekan Instituta za jazz u Grazu. S njima sam radil album. Dovel sam ih i na televiziju.. i svi ti ljudi koji vani sviraju za 25, 30 tisuća dolara koncert, dolazili su kod nas tako reć’ zabadava svirati. I rekli su nam da ih možemo snimiti i koristiti snimke koliko god hoćemo. To su bile video snimke tak’ da ima tih jedno 40, a možda i više komada. A s njima sam napravil i svojih „55 godina“ kaj se čitav život bavim s glazbom. Počel sam u Crikvenici ’58. Onda sam napravil „55 godina“ pa poslije „60 godina“ pa „65“. Sad sviram već dvije-tri godine „65 godina“ s Greenhill Big Bandom.
ADA: Možete li nam reći nešto malo više o tom bendu?
Band je sastavljen od liječnika, jedan profesor, isto je liječnik, dr. Bruno Baršić, prva truba, vodi orkestar i došli su nam iz drugih orkestara profesori glazbe, đaci, književnica, studenti Muzičke akademije. Sviramo poznate jazz standarde u swing aranžmanu. Dođite na koncert sad 17. u CKI Maksimir. Evo, ak’ ćeš doć’, ja ću te uvest’ unutra, ak’ imaš dečka, dovedi si i dečka. 😊
SOFIJA: Kažu da glazba Greenhill Big Banda u ljudima stvara pozitivne vibracije i da povoljno djeluje na ljudsko zdravlje. Kako biste Vi komentirali tu rečenicu?
Pa glazba liječi, ona je inače lijek. Kad si malo tužan, onda slušaš glazbu ili čitaš neke knjige koje ti isto otvaraju oči, a dosad su bile zatvorene. Uvijek treba pozitivno razmišljat’, nikad negativno. Kad ti je nekaj negativno, to odmah izbaciš iz glave i više te to opće ne dira.
SOFIJA: Zato ja kažem da ću danas dobiti dva iz latinskoga, a ne jedan. 😊
Dobit ćeš dva, pa kaj sad! Dva je isto ocjena. I jedan je ocjena. 😊
ADA: Svojom glazbom želite oživjeti i duh starih zagrebačkih plesnjaka. Kako je to nekad izgledalo?
Nekad je u Zagrebu bilo, mislim, oko 50 plesnjaka. Od Trga bana Jelačića, najprije je bilo Dverce, tam’ je sviral prvi orkestar, pa kod uspinjače je Klub Istrijana isto imal svoju čagu. Srijeda, subota i nedjelja su bile plesne večeri. Onda ćošak Mesničke i Ilice, tam’ je bil ulični odbor gd’e je isto orkestar sviral subotu i nedjelju. Onda gore, malo više je bil tunel, do tunela je bil jedan podrum de je sviral orkestar. Na svakom ćošku se sviralo, na svim školama je bila plesna glazba. Kak’ bi i vi sad u Klasičnoj gimnaziji trebali imati isto plesne večeri.
ADA I SOFIJA: 😊😊
A ima muzičara sigurno u Klasičnoj gimnaziji, dovoljno da se može orkestar napravit’.
SOFIJA: Osim plesnjaka što je još karakteristično za stari Zagreb? Kako je bilo odrastati u njemu?
Onda kad sam ja počel, nije bilo niš’, nije bilo ni cipela, nije bilo niti šlapa. Znaš, kad sam dobil prve šlape, Batine one, crne, kaj su se kopčale sa strane, pa ja sam mislil da sam ne znam otkud’ došel. Jel nije bilo onda… Imal sam dvoje cipele. Jedne za ljeto, a jedne za zimu. Za zimu sam imal tak’ teške cipele, kad su se napile vode, nisam mogel hodat’. A dole su se nabili oni cveki železni, kad sam hodal po cesti, onda k’o da je išel tenk, malo ružiš. Tak’ je bilo. Onda su dolazili oni humanitarni paketi iz Amerike sa svim onim mlekom u prahu, jajima u prahu, konzervama, svašta.
ADA: Mislite li da danas Zagrebu nešto nedostaje da bi bio „baš Zagreb“?
Zagrebu nedostaje sve više Zagrepčana.
ADA I SOFIJA: 😊😊
SOFIJA: A koja Vam je pjesma o Zagrebu najdraža?
Ima jedna pjesma kaj se zove Za falu kaj smo bili skup. Stihove je napisal Drago Britvić, Radan Bosner glazbu, a Vice Vukov pjeva. Ima jedna posebna kitica: Na tvojem Trgu zdenec zvira/ kak da bi tekli med i mleč/ i v duši mi se svet otpira/ na vsaku tvoju lepu reč. To je baš pjesma posvećena Zagrebu. https://www.youtube.com/watch?v=DDwpuVuUtUc
ADA: Što biste poručili nama, mladima klasičarima, kao i ostalim mladim ljudima koji sanjaju svoje zvjezdane uzlete? Koja je tajna uspjeha po Vašem mišljenju?
Tajna je uspjeha rad, rad, rad i uvijek rad. Ja ti vježbam svaki dan i danas, tehnički vježbam. Jednog dana se dođe do tog da se ti čudiš instrumentu, a on se čudi tebi ak’ ne vježbaš. To se čuje. Gledate jedno u drugog, šta se događa?!!
SOFIJA: Ostavili ste puno toga Zagrebu i svima nama u nasljeđe, neumorni ste i dalje, glazba traje. Kakvu budućnost predviđate samoj glazbi?
Glazba je sad malo potonula, po meni, recimo ovo kaj sad današnja omladina piše … prelako dolaze do nekih stvari za koje se treba puno sjesti, dobro stolac zagrijat’ da bi to dobro ispalo. Danas nemamo više ni velikih aranžera, onih koji orkestriraju, pišu za orkestar, da dobro zvuči, ne?! Ove godine, ak’ ste gledali Krapinski festival, bila je retrospektiva starih pjesama o Krapini, i onda se vidjelo kakvi su “oni stari” bili koji su to radili. To je bilo uživanje. Recimo, profesor Mihaljinec je napisal jedan „medlih“ gd’e je išla jedna pjesma u drugu, to je bilo predivno! Ja sam radil skoro sve Krapine, 45 Krapina sam prenosil: na Radio Sljeme i na prvi program televizije.
ADA: Recite nam za kraj što si priželjkujete u ovoj godini?
Pa ja imam sve u životu. Imam šestero unučadi i jedno praunuče. Od sina imam četvero, od kćeri dvoje i sad sam od unuke koja se udala postal pradjed. Imam jednu malu djevojčicu od godinu i tri m’eseca, hoda i govori. Luna. Eto, tom se veselim najviše, da njih imam. Da su svi zdravi i da su dobro, eto. Želim nam svima zdravlje. Profesorima želim veće plaće.
ADA I SOFIJA: 😊😊
Uvijek su vam profesori bili zapostavljeni, ali u svim sistemima su bili zapostavljeni. A oni su nam jedina podrška za dobar odgoj i da djeca budu drugačija; da nema ovih kaj se prave važni, kaj se voliju tuč, pijeju i ne znam kojekakve druge stvari rade. To je meni nezamislivo. Meni je nezamislivo da ne’ko mlade ljude i djecu napada na bilo koji način.
Osim toga, prema ženskom se svijetu moraju stvari preokrenut’. Nisu dobre. Ovi muškarci koji stalno misle da su glavni, nisu nikad bili glavni. Ni ne budu.
ADA I SOFIJA: 😊😊 Slažemo se!
Možda dođe do matrijarhata, ponovo. To bi bilo za ljudski svijet dobro. Žene nisu tol’ko zločeste k’o muškarci. Puno su bolje. I lako se s njima dogovoriš. Uvijek im treba dat’ za pravo. Nikad se nisam protivil. Uvek sam rekel: “Ak’ ti tak’ misliš, nek’ tak’ bude.” I sve je okay.
SOFIJA: 😊Onda lako ženama oko Vas.
Ja se ne volim svađat’, kaj se bum svađal bezveze, za gluposti neke, to je bezveze.
SOFIJA: 😊 Želite li nam nešto reći za kraj?
Pa meni je drago da ste me vi pozvali. Eto, to mi je već vel’ka nagrada.
SOFIJA: Nama je drago što ste se odazvali i došli k nama u Klasičnu gimnaziju. Dođite nam opet.
Došel bum k vam opet i don’el bum vam jedan vel’ki spisak tih svih “najvećih” koji su bili, o kojima bi trebalo govoriti. I don’el vam bum jedan CD sa zagrebačkim pjesmama. A ovu vam pjesmu bum pustil, da čujete kak’ je to lepa pjesma. https://www.youtube.com/watch?v=AOCYcKGZxcA
ZAGREB TE ZOVE: Zahvaljujemo gospodinu Ciglenečkom što se odazvao pozivu na razgovor u Klasičnoj gimnaziji i što je našem gradu i nama ostavio toliko toga u nasljeđe. Veselimo se ponovnom susretu.
Intervju vodile učenice Sofija Lalić i Ada Simonetta, na snimaču učenica Erika Uka. U pratnji profesorica Dubravka Matković, mentorica projekta Zagreb te zove.
FOTO: privatna arhiva mentorice
