Video koji ste upravo pogledali nije ni iz kakve ratne zone, već je snimljen na ulicama New Yorka u ljeto 1969.

Stonewall riots bili su spontani nemiri i demonstracije protiv provale njujorške policije, NYPD-a, u StoneWall Inn, gej bar na Manhattanu. Vrativši se unazad u to vrijeme, period opće socijalne nelagode zbog Vijetnamskoga rata, kao i društveni milje koji je i dalje karakterizirala dominacija tradicionalnih vrijednosti patrijarhalnosti i obitelji kao takve. Moguće je tada prihvatiti, odnosno razumjeti kao očekivane od tih vremena, princip zakona protiv homoseksualnosti i prakse policije koja ih provodi, čak i ako nas katkad nasilje ovakve povijesne crtice iznenadi.

Ipak, vremena u kojima živimo zahtijevaju od nas hitro pobuđenje društvene i političke svijesti, a od Stonewalla i onoga što ga je uzrokovalo možemo naići na značajnu pouku primjenjivu danas.

Zašto je onda došlo do StoneWalla? Zašto je policija bila ta koja se primila toga zadatka da suzbija tu populaciju? Ako je socijalno ostraciranoj zajednici rodno varijantnih ljudi pribježište bio lokal kao što je bio taj, to očito naznačuje, tj. afirmira shvaćanje njihova položaja na rubu društva, van pogleda javnosti. Naposljetku, zašto nam je pamtiti StoneWall?

Zašto StoneWall? (O vremenu)

Pozivam vas da poslušate pjesmu suvremene američke folk pjevačice Joan Baez u kojoj oslikava svojim uglađenim hispanjolskim sopranom i drevnom umjetnošću lirike, upotpunjena nježnošću klavijature, ovaj društveni položaj, ali i tu prirodu ljudskosti ljubavi kakvu se riječima ne može prenijeti ove zajednice onih vremena.

Pjesmu je Baez uputila svojoj gej publici u znak podrške i zasluge skupini koju je društvo istjeralo. Služi kao svojevrsna himna od istaknute umjetnice, poznate po svojemu aktivizmu koji je vezala svojoj duši bliže nego što je glazbu, kojom je jednoj od najugroženijih društvenih skupina uputila milosrdni portret. Premda je pjesma danas stara 47 godina, o njujorškoj gej sceni, iz ljubavi Baezina djela srođen je bogati, intimni i općeljudski prikaz izgrađen empatijom, a koji svojom književnoumjetničkom vrijednošću omogućava unaprjeđenje razumijevanja dijela njezine publike širemu društvu.

Jedna je od onih pjesmi kojoj se morate vratiti kroz godine kako biste ju ponovno poslušali, ne biste li u njoj pronašli nešto novo. Baez otvara pjesmu dvama vezanim stihovima koji zadaju ton čitavoj pjesmi, opisujući noćnu scenu van pogleda neprijateljski nastrojenog autoriteta u sigurnosti podrške drugih i skrovitosti mraka. Predstavljajući noćni život u čijoj je prirodi sloboda prikaza samoga sebe, neovisno o onomu u svjetlu dana. Baez nadalje opisuje mlade ljubavne istupe u svjetlu toga mraka, naglašavajući neprimjerenost onoga čemu svjedoči u uzvišenom pogledu društva. Obitelj ne razumije svoje dijete i njegovu socijalnu devijaciju (skretanje s očekivanog puta životnog razvoja), koliko god se majka trudila shvaćati svoga sina kada on baš i nije bio tatin sin. Dijete zato nazdravlja autoritetu svoga obiteljskoga okruženja i sam traga svijetom za samim sobom i ispunjenjem te osobe koja on biva.

Uskraćenjem javnoga života za nekoga takvoga, noću je izlazak u kojemu će se on pronaći. Erotika kulta ljepote muškoga tijela i konkurentna atmosfera nazočne mladeži (a ovdje su ljudi često dugo mladi, kultom mladosti), otvaraju vrata raskalašenošću i brzim ljubavima. Ovdje se slušatelj pronašao u slavi te skrivene zajednice, pribjeglica iz vanjskoga svijeta kojemu se odupire. Kako traga za oduškom, skoro pa ni ne vjerujemo svojim očima kada vidimo njegovu ljepotu.

Oslanjajući se na arhetipski rasnog lika, uspostavlja dihotomiju među likom visokog crnca s pouzdavajućim smaragdnim prstenom i napasnih policajaca. Dok je crnac zaustavio tučnjavu samim svojim prisustvom, policija samo čeka priliku da bilo koga od tih ljudi privede, ističući Jamesa Baldwina, gej pisca i aktivista koji je sam bio žrtva policijske agresije, kao nekoga koga silno žele. Nadalje ističe pripadnika radničke klase i viših društvenih skupina, vozača kamiona sa ženom i djecom, kao nekoga tko se ovdje udomaćio.

Zadnja konstruktivna strofa pjesme veličanje je ljubavi, nazivajući promatrani par svojim najdražim, zanesenim u plesu i uglazbljenome smijehu, držeći jedno drugoga kao što to priliči mladim ljubavnicima – Meni će oni uvijek ostati – neposramljeni, neobuzdani i nekrivljeni – The altar boy and the thief. Njen simbolistički par čine crkveni pomoćnik – mladić poslušno podvrgnut autoritetu tradicije, kao i lopov koji ga je izbavio odande svojim vidnim kršenjem društvene norme – odražavajući ljubavno oslobođenje ličnosti kojemu je svojstvena uzajamnost što je jedan drugome pruže u istospolnom odnosu pod takvim društvom. Ali oni nikada neće biti sretni – Baez uspostavlja ovo zatvarajući svaku strofu stihom o nedostižnom odušku za kojim se ovdje traga, ne samo prilikom, već pravom na punu sreću bića što je životom čovjeku obećano.

Tko je to Amerikanac? (O naciji)

Sjedinjenje su Američke Države uspostavile svoju hegemoniju one noći kada su njezine vojske sletjele na normandijski pijesak. Rooseveltov New Deal izbavio je zemlju iz kapitalističke implozije Velike depresije, a idući je rat bio prekretna točka kojom se nekadašnja kolonija uspostavila kao svjetska velesila. Uslijed Drugog velikoga rata, osnažena je kapitalistička nacija agresivno suzbijala komunističke i općenite društvene neprijatelje paranoičnim mccarthyismom – lovovima na vještice u obliku ocrnjivanja neistomišljenika i popratnih političkih progona u građanskom društvu. Na tlu Republike policija je oduvijek bila ta koja je odražavala fiktivne vrijednosti ideološkoga duha nacije, progoniti pobjegle crnce koji su iz Zapadne Afrike bili oteti kako bi iz prerije američkoga Juga iscrpljivali pamuk, bila je jedna od prvih zadaća američke policije. Industrijska je revolucija kroz 19. st. transformirala puk u industrijaliziranu radničku klasu koja je izgradila kapitalistički sustav države kakav i danas stoji – zato je ovu preobrazbu koja je izgradila modernu Ameriku logički nužno razumjeti kako bismo razumjeli društvo koje je porodilo Stonewall.

Budući da je mehanizam proizvodnje zahtijevao centraliziranu upravu, nekad slobodni seljaci i nezavisni obrtnici u ranijim danima kolonije sada su se našli podvrgnuti autoritetu industrijalaca i njihovih interesa. Ipak, ta podvrgnutost nije prošla bez otpora.

Naime, prije pojave tvornica i masovne proizvodnje, ljudi ovih sredina u 19. st. bili su više od obrtnika, bili su članovi semiruralne zajednice. Uzevši u obzir primjer postolara, kada ne bi bilo posla okrenuli bi se svome agrarnom imanju i živjeli bi od njega. “Svatko je imao svoju kravu, svinju i vrt.” Što je društvo postalo industrijaliziranije, to je radnik bio razjedinjeniji od svojih alternativnih izvora prihoda, pa je tako i novi pojam nezaposlenosti postao spektakl i izvor straha, budući da se takav radnik nema na što drugo osloniti nego na poslodavca, dok je donedavna takva prilika besposlenosti bila jedna za odušak, slično novom pojmu godišnjega odmora. Ipak, u ovome su periodu obrtnici u svojim zanatima uobičajeno imali pomoćnika zaduženog čitati novine naglas radniku, a takav je puk zato bio visokoobrazovan i utkan u visoku kulturu. Upravo iz tog bogatog opusa radničke klase čujemo najjezovitija upozorenja na svijet kakav je nastajao.

Došlo je do psihološke preobrazbe čovjeka kao radnika kojoj svjedoči i zamjena pojma cijene pojmom plaće u radničkom ugovoru. Premda je nekoć prihod čovjek stjecao prodajom svojih dobara za cijenu kakvu vrijede, ovisno o kvaliteti njegova rada, kapitalizam je čovjeku-radniku prihod udjeljivao plaćom, odnosno dnevnicom. Čovjek je prije prodavao svoje proizvode za neku cijenu, a sada prodaje svoj rad, odnosno samoga sebe iznajmljuje poslodavcu i njemu u cijelosti prepušta ekonomski suverenitet. Ovime je čovjek kao ljudsko biće sveden na trošak rada, a njegovo je umijeće i stvaralaštvo rada njemu uskraćeno u mizeriji posla u kojemu on zato ne uživa.

Osuđujući tzv. novi duh ovoga vremena, “Još i 1854., mala skupina vrlo vještih proizvođača klavira piano e forte u New Yorku izjavili su da je dnevnica istovrijedna ropstvu i da se nadaju da ‘Je dalek dan kada će oni (koji primaju dnevnicu) tako potpuno zaboraviti što je to nužno čovječnosti da će se ponositi sustavom njima nametnut iz nužde i u opreci s njihovim osjećajima nezavisnosti i samopoštovanja. Neka je zanat proizvođača klavira dugo pošteđen takvih iskaza degradirajuće moći sustava dnevnice.'”

The Industrial Worker, 1840. – 1860., knjiga o američkoj radničkoj klasi i zbirka isječaka iz radničkih časopisa tadašnjice, 1924., kanadski povjesničar Norman Ware.

Svedemo li ovo na osnovniju razinu, nekoć je urar mogao izrađivati satove mjesecima ili godinama, primjenjujući svoju vještinu i znanje, a te bi konačne proizvode sam mogao prodati i od tih novaca živjeti. Ako ne bi bilo posla, oslonio bi se na svoje manje unosne izvore prihoda kao što su bili oni od prodaje životinjskih proizvoda i povrća sa svoga imanja, odnosno njima bi se sam prihranjivao kada ne bi bilo prilike za ozbiljnije poslovanje i zarađivanje. Industrijalizirani radnik međutim ima redoviti poslovni ugovor u kojemu odgovara autoritetu svoga poslodavca dok izvršava svoje radne obveze, tipično u očajnim uvjetima i u smjenama po 12 sati on sebe prodaje. Ali nema druge, zato što industrijalizirani pogoni brže i efikasnije proizvode, a pritom istiskuju nezavisne obrtnike s tržišta – sve dok se i oni ne moraju podvrgnuti kapitalističkom monstrumu što ga je utjelovila tvornica.

“Čini se da neki od ovih [proizvođača cipela] misle da su doseljenici u grad namijenjeni ni za koju drugu svrhu nego da bi im bili podanici… Čini se da oni smatraju da je sramota raditi; da radnik nije onoliko dobar kao drugi ljudi. Ovi mali snobovski i umišljeni individualci koji imaju malo zasluge iz druge ruke… Moraš činiti kako oni traže… ili te otpisuju… za tebe više nemaju posao.”

Još jedan izvadak iz navedene knjige, datiran u 1844. godinu. Valja napomenuti da iako jezik tekstova zvuči revolucionarno i marksistički, oni su ustvari konzervativna i obrambena reakcija na kapitalizam koji je njima bio radikalna novost i prijetnja uspostavljenom načinu života u Republici.

Sjeveroistok države bio je središte opisane preobrazbe. Tako su u ovome vremenu ovdje djelovale radničke organizacije kao što su bili Vitezi rada i Industrijski radnici svijeta. Vitezi su bili prva masovna organizacija radničke klase u Americi i zauzimali su se za kraći radni dan i općenito uzdizanje dostojanstva radnika. Naslijedili su ih, kako se nazivaju izvorno, Industrial Workers of the World, čije su se novine tiskale na čak 19 jezika tamošnje radničke klase, uvelike sačinjena od novih doseljenika iz Europe. Organizirali su štrajkove i borili se za bolje radne uvjete, ali su i prozivali kapitalizam i industrijalizaciju koja ga je uspostavila kao neprijatelja svakoga radnika, sjedinjavajući pritom po prvi put u Americi ljude preko etničkih, rasnih, vjerskih i jezičnih identiteta, kao i roda. Nadilazile su se i povijesne predispozicije cehova i gildi u građanskim društvima, odnosno političko se djelovanje organiziralo na razini svih radnika.

Zbog ovoga su postali visoka meta države, suzbijajući njihova okupljanja, šireći lažne vijesti o njihovim članovima, ilegalnim hapšenjem, nasiljem, zlouporabom zakona nakon što je novi Špijunski akt 1917. omogućio proganjanje članova IWW-a zbog njihove opozicije ratu. Poneki nasilni okršaji s policijom postali su uobičajenost, kao što je i to što je policija zanemarivala nasilje protivnika IWW-a prema njima, a čak je i s njima surađivala. Uvođenjem novog zakona policija je provalila u desetine ureda sindikata i zaplijenila njihove papire, suzbivši rad organizacije, premda je u manjoj mjeri nastavila djelovati. Poznati članovi sindikata uključuju Joe Hilla, Eugene Debsa i Helen Keller.

Drugi je svjetski rat ponovno bila prilika da srođene sile države i privatnog kapitala industrijalaca suzbiju ikakav otpor kod kuće. Pod prvim direktorom FBI-a Edgarom Hooverom progoni svih zamišljenih neprijatelja nacije odvijali su se neviđenim tempom. Kršeći i same zakone koje je agencija bila dužna slijediti, njegov je FBI špijunirao političku opoziciju (poglavito radničke udruge) i suzbijao ih novodonesenim zakonima koje su mu ratne okolnosti omogućile. Ličnost je koja utjelovljuje agresiju policije i općenitoga autoriteta države, dok su ekonomiju nekad sigurnosne službe održavale tako što su hvatali pobjegle robove, tada im se uloga u novom duhu vremena prilagodila tako što su suzbijale radnički otpor, ugnjetavajući nasiljem štrajkove na poziv vlasnika tvornica. Ovime se dokazuju primarno kao alat nacije pri suzbijanju onih koji ometaju središnje ekonomske interese industrijalaca, odnosno buržoazije. Ovo je Amerika koja nam je dala StoneWall.

Što mi država ima reći kako da se ja oblačim? (O naciji općenito)

Prošavši kroz povijest vidimo preko Atlantskoga mora bivšu koloniju čiji su ljudi živjeli u predindustrijskim, semiruralnim zajednicama. U kojoj su ljudi radili kao neovisni obrtnici uz potporu seoskog posjeda. Pojavom parnog stroja u Novome svijetu omogućena je industrijalizacija preradila neovisnu i decentraliziranu zemlju u kapitalističku naciju kojom rukovode interesi industrijalne klase. Ova je nacija ugnjetavala prirodni otpor novonastale radničke klase, odnosno otpor svakidašnjih ljudi koji su u tom sustavu ispaštali.

Napokon nailazimo na temu roda u zapadnjačkoj suvremenoj kulturi. Ali prvo moramo reći par riječi o Mustafi Atatürku i iranskom Rezi-šah Pahlaviju kako bismo razumjeli implikacije same nacije na nešto poput roda. Raspad Osmanskog Carstva tražio je preustrojenje Turske u novoj političkoj okolnosti, tada je Otac Turaka uveo zabranu feza, tradicionalne turske kape, kako bi država djelovala zapadnjački i razvijenije. Sličan primjer intervencije vlasti u odijevanje svoga naroda bio je u Iranu. Dok je Islamska Republika danas zloglasna po svojemu kršenju ljudskih prava pri prisiljavanju skromnog odijevanja na žensko stanovništvo, iznenađujuće jest što se nasilje države ondje iskazalo na potpuno suprotan način prije manje od sto godina. Naime, slijedeći primjer Turske, 1920-ih iranski je šah nastojao reformirati svoju zemlju kako bi bila više zapadnjačka, ali i kako bi se sjedinile etnički raznolike skupine u njoj. Promjena načina odijevanja bila je drastična tome društvu i nepokrivene su žene znale redovito biti napadnute na ulici, zbog čega je šah zadužio policiju da ih štiti. 1936. šah je u iznenađujućem potezu zabranio nošenje sve islamske nošnje i zapovjedio policiji da prisilno skidaju svakoj ženi hidžab, nikab, burku ili čador – zbog čega su nasilni okršaji između policije i žena koje su smatrale to nužnim dijelom svoje odjeće postali redoviti, neke su žene čak i godinama ostajale kod kuće jer im je bilo neprihvatljivo izaći u javnost bez toga.

Prisjetimo se da se nacija razvila rame uz rame s kapitalizmom, predstavljajući državu određenog naroda, pritom pojam naroda objedinjuje njegove političke, gospodarske i kulturne značajke. Oslonimo li se na sociološko tumačenje, politike ovih država sasvim su smislene. Ukratko, društvo se sastoji od baze koju čine radnička snaga koja proizvodi sva dobra kojime društvo raspolaže, njoj pripada velika većina ljudi gdje god u svijetu. Nad bazom stoji superstruktura koja obuhvaća sve društvene ustanove poput kulture, vjere, znanosti, umjetnosti, prava, medija, politike, obrazovanja – obitelji kao osnovne društvene jedinice; ali i državnih aparata kao što su vojska i policija. Baza uspostavlja i osnažuje superstrukturu, a superstruktura definira realnost baze. Primjeri ovoga su nam božansko pravo kraljeva, gdje su monarhije svoj legitimitet (kao i pokornost kmetova) opravdavale s pomoću kršćanske vjere, ali i svakidašnje stvari kao što je odnos osobe prema svome poslu. Dok je proizvođačima klavira piano e forte u New Yorku u 1840-ima bilo nezamislivo i neprihvatljivo da oni nisu ti koji vode poslove svoga obrta, samo sto godina kasnije, izmjenama na superstrukturi, takav je odnos prema radu postao nova norma u bazi što ju čini radništvo. Moguće je dakle manipulirati superstrukturnim sastavnicama kako bi se uvjetovala promjena u bazi. Pravo je možda najjasniji primjer odnosa superstrukture i baze zato što propisuje zabranjena ponašanja u nekom društvu. Zakoni koji štite privatno vlasništvo i suzbijaju radnička prava jasan su primjer samoodržavajućih mehanizama kontrole prisutnima radi održavanja uspostavljenih društvenih i ekonomskih odnosa, kao što su i sjajni primjer međuovisnosti baze i superstrukture, zato što proskribiraju metode narušavanja društva koje postoji.

Pred Bogom se ovako ne ponaša! (Kulturno opravdanje ovakva društva)

Napokon možemo govoriti o samome Stonewallu i onomu što ga je uzrokovalo. Preobražena je američka nacija poslije Drugog svjetskog rata doživjela i izmijene u svojoj superstrukturi i bazi ispod nje. Prosječna je osoba ovisila o svojemu poslu, koji je sada možda i bio van industrijskog sektora, ali i dalje pod kapitalističkom upravom, kao što je bio uslužni sektor koji se razvijao kako bi uzdržavao rastuće gradove. Ovi su poslodavci imali pristup širokoj populaciji radnika, kao što su i imali policiju i općenitu državu na svojoj strani, što im je omogućavalo nasilno ugnjetavanje radničkog otpora, budući da bi se uvijek našao netko voljan raditi u takvim uvjetima.

U ovakvim okolnostima nisu svi uspijevali opstajati, religiozno fundamentalistički velikaši i vlasti koju su činili diskriminirali su pripadnike manjina, ne zapošljavajući u poželjnije poslove crnce – koje se na razini čitave zemlje diskriminiralo Jim Crow zakonima segregacije, a žene su održavale kućanstvo i odgajale djecu, na radnome bi se mjestu, ako su uspjele do njega doći, trpjele nisko dostojanstvo. Sufražetkinje koje su početkom stoljeća tražile pravo glasa i šire sudjelovanje žena u tome društvu susrele su se s kulturnim, odnosno vjerskim protuargumentima o tome kako su žene podvrgnute muškarcu (Ipak je žena samo izraslina Adamova rebra) i da im je mjesto u kući.

Tko je prvi razbio čašu? (O ličnostima i njihovoj noći i moći)

Oni koji su odstupali od ovih nasilnih društvenih normi tako što im društvo nije uspjelo zabraniti da budu drugačiji, našli su se bez posla i odbačeni od svojih obitelji, ovdje govorim o rodnovarijantnim ljudima, odnosno tzv. homoseksualcima, lezbijkama i transvestitima perioda.

Dok je muškarac bio odgovaran, muževan, snažan, inteligentan, kulturno uzdignuti vjernik, a žena pristojna, dobra, poslušna i uredna kućanica, mnogima ovakvo društvo nije bio topao dom, niti su u njemu mogli pronaći posao ako je njihova egzistencija i odstupanje od te norme bilo toliko izraženo.

Obiteljima nije bilo lako, normalizirani protestantski duh obitelji kao takve zajednice postao je uvjerljiva sastavnica kulture, pa bi roditelji odbacivali svoju djecu ako se tomu nisu podvrgavala. Znanost je tada pomagala, klasificirajući homoseksualnost kao vrstu duhovnog poremećaja i preporučujući neosnovane medicinske intervencije kako bi se liječilo.

Upoznao bih vas sada s dvjema najvećih ljudina ovih vremena, a to su Marsha P. Johnson i Sylvia Rivera. Marsha se rodila 1945. u New Jerseyju, otac joj je radio u pogonu General Motorsa, a majka joj je bila kućna pomoćnica. Pohađala je evangelističku metodističku osnovnu školu i odrasla je bliska Crkvenom nauku. Rođena muškog spola, oblačila je haljine već 5 godine, ali je prestala zbog uznemiravanja vršnjaka u susjedstvu. Bila je žrtva vršnjačkog seksualnog nasilja kada je imala trinaest godina, a općenita joj je ideja homoseksualnosti bila strana i nedostižna, premda je tomu osjećala sklonost. Majka joj je uvijek govorila da je to gore nego da je pas i nagovarala ju je da se bogato uda za nekog milijardera. Napustila je kuću sa 17 godina i ondje se nikada nije vratila, u New Yorku se uzdržavala konobareći i seksualnim radom. Seksualni je rad u ovo vrijeme bio vrlo prisutni pojam u zajednici takvih ljudi, budući da su bili diskriminirani van drugih poslova.

Sylvia Rivera rodila se u obitelj portorikanskog oca i venezuelske majke. Otac je ostavio obitelj, a majka je izgubila život samoubojstvom kada su njoj bile tri godine pa ju je zato odgajala baka. Baka nije podržavala njeno ženstveno ponašanje, budući da je ipak bila rođena, kao i Marsha, muškog spola. Napustila je dom s deset godina i uzdržavala se survival seksom, odnosno dječjom prostitucijom. Uzdržavali su je stariji pripadnici te marginalizirane zajednice, samo su joj ime dodijelile Kum i Kuma 42. ulice, dvije starije trans žene koje su držale oko na mlađim i ugroženijima koji su se ondje našli. Marsha joj je postala bliska prijateljica i zaštitnica, udomivši ju.

Stonewall Inn isprva je bio mafijaški gej bar oronule kvalitete i razvodnjenih pića, služeći gejeve, beskućnu omladinu i slične socijalne delinkvente. Krajem 60-ih prihvaćali su i žene poput Marshe i Sylvie. Redovni susreti i okršaji s policijom bile su im izvor straha, a provala u bar 28. lipnja 1969. godine bio je prekretna točka.

Opravdanje bi policiji bilo što ti barovi nisu imali licencije za služenje alkoholnih pića, ali te im se licencije namjerno izbjegavalo davati kako bi ih se indirektno kriminaliziralo, budući da tada još nije bilo propisanih zakona protiv homoseksualnosti. Policija je inače bila podmićena tjedno da ostave gej barove na miru, a mjesečno bi ipak provaljivali u njih, premda bi se obično najavili. Ove noći nisu i desetak policajaca iz Jedinice za javni moral, neki prerušeni u civil, su ušli u bar. Zaposlenici su upalili svjetla što je označavalo provalu policije i ljudi su pokušali bježati, ali je policija zatvorila izlaze. Poredavši ljude i pregledavajući im dokumente, odvodeći ljude u toalet gdje bi im pregledavali genitalije da se uvjere u njihov spol, a hapsilo bi se one najdelinkventnije, žene poput Marshe i Silvije. Policija je bila loše koordinacije i pojačanje im je kasnilo, neki su pušteni ljudi samo ostali ispred lokala, a ondje su se stotine ljudi počeli okupljati kako bi svjedočili, ali i kako bi se izrugivali policiji i nasmijavali ljude. Netko je među njima viknuo “Gay Power!”, popularni slogan nalik pojmu Black Power, a počelo se i pjevati We Shall Overcome, pjesmu koju je i Joan Baez popularizirala. Ovdje se našao i mentor Bob Dylana Dave Van Ronk, koji je stanovao blizu i koji je rekao da je sklon bilo kome tko se sukobljava s policijom i da je zato došao podržati ljude.

Skupina od deset policajaca se zabarikadirala u bar, a vani su ljudi pokušavali provaliti unutra kako bi oslobodili one koje je policija držala. Tada je došlo i pojačanje policije, pa su se ljudi poredali u plesnu liniju i počeli pjevati u ritmu kako bi koordinirali istovremene udarce protiv nasuprotne policijske falange. Stigla je oko 2 ujutro i sama Marsha, koja je s još dvije transrodne žene činila avangardu pri sukobljavanju s policijom. Zatvorenici ženskog zatvora u istoj su ulici počeli vikati u podršci “Gay rights!” i bacati zapaljeni namještaj kroz prozore zatvora na ulicu, a demonstranti na ulici su okretali aute i palili smeće kako bi se pripremili za navalu policije. Nemiri su nastavili idućih pet noći, a već su iduće noći držani govori pred ulazom u bar kojima se tražilo politički organizirano djelovanje.

No pasarán! (Preobrazba identiteta)

Stonewall često biva neshvaćen, romantiziran ili pak žrtva povijesnog revizionizma koji mijenja središnju poruku događaja. Već idući dan novine poput The Village Voicea su opisivale prosvjednike kao “sile pederstva”, “slabiće” i sl., premda je to što je itko na ovaj način spontano nadvladao policiju bilo neviđeno. Prosvjednici su se okupili pred uredom časopisa i prijetili da će im spaliti zgradu. Ali znajmo da Stonewall nije bio prvi slučaj aktivizma za prava rodnovarijantnih ljudi niti je bio prvi okršaj takvih s policijom. Ranije su već od pedesetih djelovale organizacije kao što je Mattachinsko Društvo.

Mattachinci su izrasli iz komunističkih intelektualnih krugova, ali su već tri godine nakon osnivanja sami osnivači napustili skupinu iz protesta. Naime, budući da je rastuća organizacija postajala radikalnija i sklonija ljevijim i revolucionarnim politikama, zauzimajući za temeljna radnička prava i širu društvenu pravdu, reaktivni impuls u organizaciji je bio konzervatizam u obliku izjavljivanja odanosti Sjedinjenim Američkim Državama i njenim zakonima, kao i da osuđuju “subverzivne elemente pokreta.” Predstavljali su stavove starijih homoseksualaca, vjerujući da se moraju dokazati ostatku društva kao normalni, sasvim kao i oni, osim po tom jednom nezamjetnom detalju – ali o tome se ne mora pričati. Nekoliko dana poslije Stonewalla, na redovitom prosvjedu Mattachinaca na kojemu se tražilo da svi muškarci dođu odjeveni kao takvi i žene kao žene, dvije su se žene spontano primile za ruke – zbog čega je jedan od organizatora počeo vikati “Nema toga! Nema toga!”

Sami su Stonewall Mattachinci gledali kao užasnu sramotu. Godinama su pokušavali uvjeriti ostatak društva, tzv. strejt zajednicu, da su homoseksualci normalni i pristojni ljudi kao i oni, a ovakvo je ponašanje pred svima prikazalo zajednicu kao budale. “Vrišteće kraljice koje formiraju koreografske linije i izvode udarce nogom bile su suprotno svemu što sam želio da ljudi misle o homoseksualcima … da smo gomila drag queenova u Villageu koji se ponašaju neuredno, kičasto i jeftino“, rekao je član organizacije.

Reakcija na Stonewall možda nam i znači više nego sami nemiri. Stonewall je označio transformaciju identiteta homoseksualca i njegove delinkventnosti. Dok je do tada normalno bilo živjeti pognute glave i patiti se u vlastitoj mizeriji, skriveni u ormaru, Stonewall je naznačio da homoseksualac može istupiti na ulicu kao takav i ondje javno biti znan. „Znaš, dečki tamo su bili tako prelijepi—izgubili su onaj ranjeni izraz koji su pederi svi imali prije deset godina“, rekao je pjesnik Allen Ginsberg koji je stanovao u Ulici Christopher gdje se nalazio lokal.

GAY LIBERATION FRONT

Adrenalin Stonewalla motivirao je ozbiljno političko djelovanje koje je započelo organiziranjem. Odbacujući pristup Mattachinaca, koji su zagovarali u svojih četiri ključnih točaka program ujedinjenja homoseksualaca u zajednicu; educiranje homo i heteroseksualaca o etičkoj homoseksualnoj zajednici nalik onoj crnaca, Meksikanaca i Židova; kao i to da tom zajednicom vode oni “socijalno osvješteniji homoseksualci”, uz to da se zauzimaju za homoseksualce koji su žrtve svakodnevne opresije.

Organizacija je po prvi put, za razliku od homoapologijskih Mattachinaca, stavila riječ gej u naziv, “liberacija” je odabrana kako bi naznačila ozbiljnost i opseg promjene koju predvode, a fronta je odabrana po uzoru na narodnooslobodilačke organizacije poput alžirske Fronte nacionalnog oslobođenja i Fronte nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (odnosno Viet Cong).

Sukobljavali su se s tradicionalnim pojmovima obiteljske zajednice, patrijarhata, rodnih uloga, ali i van te sfere su se zalagali za Crne pantere, kao i pokrete u zemljama Trećeg svijeta. Premda je bila radikalna i kratkog trajanja zbog unutarnjih nesuglasica, inspirirala je niz slično imenovanih pokreta diljem Zapada.

“Verbalni napad na muškarce i žene koji se ne ponašaju onako kako se od njih očekuje odražava ideologiju muške superiornosti. Muškarac koji se ponaša kao žena smatra se da nešto gubi, dok se žena koja se ponaša kao muškarac omalovažava jer ugrožava uživanje muškaraca u njihovim privilegijama.”

KAKO smo potlačeni – podnaslov Riječi – Gay Liberation Front manifesto, 1971.

Dokument svakako vrijedi pročitati, budući da su njegove riječi prodorne danas jednako kao što su i tada bile. Sadrže revolucionarne perspektive i postavljaju ozbiljna pitanja, koliko za homoseksualce, toliko i za društvo u kojemu žive. Središnja je paradigma prisutna u manifestu ta da je opresija homoseksualnosti samo refleksija samodestruktivne prirode društvenih odnosa pod teretom seksizma, patrijarhata i kapitalizma. Kritizira se dakle brak i obiteljske odnose, nazivajući već u prvom odlomku ženu robom muža. Svakako se ovime odbacuje želje starijih homoseksualaca za socijalnom integracijom homoseksualaca, opovrgavajući to društvo kojemu su se nekoć homoseksualci silno željeli priključiti.

Jedan korak naprijed, dva unazad (Uspon Pride pokreta)

Stara tegoba srama i mržnje samoga sebe igrali su ulogu u daljnjem rascjepkavanju pokreta. Premda ih je društvo grupiralo sve po tome što su drugačiji od rodne norme, članovi su zajednice bili najraznolikija skupina ljudi. Među njima je bilo od beskućne omladine, preko studenta, seksualnih radnika, pa sve i do znanstvenika (čovjek koji je vikao Nema Toga!, naprimjer je astronom i radio je za američke oružane snage). Ovako široka skupina ljudi drugačije je shvaćala svoje mjesto u društvu i unutarnje tenzije među njima odražavale su šire društvene. Dok su marginaliziraniji ljudi poput Marshe i Sylvie osnovale Street Transvestite Action Revolutionaries (STAR), organizaciju koja je zbrinjavala beskućnu djecu koju su njihove obitelji odbacile; drugi nisu shvaćali svoje ugnjetavanje van okvira samog rodnog/seksualnog identiteta.

Ovako su se privilegiraniji u pokretu odvojili u organizacije poput Gay Activists Alliance, koja se fokusirala na političko djelovanje u okviru zakona i koji su pokušavali dobiti zakon zabrane diskriminacije po seksualnoj orijentaciji. Deklarirali su se politički neutralnim i time odbacili radikalno ljevičarsku politiku Fronte. Zauzimali su se samo za gejeve i lezbijke, zapostavljajući sve ostale.

Okršaj ovoga smo vidjeli na prvim komemoracijama Stonewalla, iz čega su i nastale današnje povorke ponosa. Na Danu oslobođenja ulice Christopher 1973. aktivistkinja feminističkog pokreta Jean O’Leary je u svome govoru negativno govorila o drag queensicama i o tomu kako takvi ljudi spuštaju čitavi pokret u očima društva – na što se sama Sylvia Rivera popela na pozornicu i uzela joj mikrofon:

“[Ovi] ljudi pokušavaju učiniti nešto za sve nas, a ne samo za muškarce i žene koji pripadaju bijelom srednjoklasnom, bijelom klubu. A upravo svi vi njemu pripadate!”

Sylvia Rivera svoj improvizirani govor zatvara isticanjem klasne i rasne nejednakosti kao glavnim problemom pokreta. Uvidjela je isključenje ljudi poput sebe i onih u STAR-u iz pokreta. Video preuzet s WebArchive.

Sama se O’Leary kasnije ispričala za svoje stavove tada. Kao lezbijka se odvojila od Gay Activist Alliancea jer su ondje dominirali muškarci, a mladi ju je feministički pokret isključivao, želeći se sami distancirati od lezbijka: „Gledajući unazad, ovo mi je toliko neugodno jer su se moja gledišta od tada jako promijenila. Sada nikada ne bih napadala transvestita*.” „Bilo je grozno. Kako sam mogla raditi na isključivanju transvestita*, a istovremeno kritizirati feministkinje koje su tada davale sve od sebe da isključe lezbijke?”
*Premda je pojam transvestita bio u široj uporabi tada, ustupio je prostor pojmu transrodnosti.

Gay pride? (Laži liberalizma)

Moderni pokret za ujednačenje prava rodnovarijantnih ljudi uvelike je izgubio svoje revolucionarno prapočelo i postao je gotovo predmet ismijavanja i samih ljudi za čija bi se prava trebao zauzimati.

Moramo razumjeti temeljnu faktualnost toga da je rod kulturno definirani pojam, dakle dok je spol odraz biologije, premda je i sam nešto kompleksniji i varijantniji no što nas se uči u školi, općenito se većinu ljudi može grupirati u pripadništvo jednomu od dva spola. Rod jest kulturna manifestacija i psihološka determinacija spola u pojedincu. Rod je simbolistički izraz društvenog shvaćanja uloga i odnosa spolova, a on zato zavisi od kulture do kulture, a svaki je čovjek svojevrsni glumac koji je životom svoj tekst i sve popratne didaskalije vrlo vješto uvježbao.

Nije toliko do toga da netko jest muškarac, već je to stvar bivanja muškarcem. U Drugome spolu, feministkinja Simon de Beauvoir poznatim je riječima kazala: “Ženom se ne rađa, već se ženom postaje.”

Ovdje postaje jasno što se dogodilo pokretu. Čitavi duh revolucije koji se osjetio u noći Stonewalla, izgubio se unutrašnjim sukobima među ljudima koji su te noći bili ujedinjeni protiv zajedničke opasnosti. Sjedinjenje u političkom djelovanju, koje se odvijalo u Gay Liberation Frontu i njegovim imenjacima, izgubilo se izdvajanjem organizacija užih ciljeva koji su bili dostižniji i, naprosto, lakši. Mada su transrodne žene činile avangardu revolucije one noći, na njih se nije mislilo kada je Gay Activists Alliance tražio i postigao pravne uspjehe za prava (bijelih) gej muškaraca.

Kulminacija te pravne bitke u koju se pretvorio institucionalizirani pokret bili su zakoni protiv diskriminacije po spolu, kasnije i rodu, kao i ozakonjavanje istospolnog braka.

Što se tiče društvene percepcije zajednice, ljudi koji odstupaju svojim bivanjem od rodne norme, nazivalo se kroz zadnjih 75 godina homoseksualcima, gejevima, lezbijkama, transvestitima, queer osobama; a među sobom butchevi, queens, majke (mother); pa češće samo gejevima. Onda je iz toga niknuo čitav niz identiteta koji razlikuju rodni identitet od onoga što se naziva seksualnom orijentacijom. Primijetite da je vokabular zajednice opsežniji za one muškog spola, budući da je ženski rod prozračniji zatvor od onoga muškog. Ženama je kreativnost i ljubaznost ne samo očekivani, već dopušteni dio izraza njih kao ljudskih bića, dok se u muškaraca i takve karakteristike mogu gledati sa sumnjom. Lezbijke se lakše mogu uklopiti, budući da nisu toliko primjetno različite od drugih žena, kao što je slučaj u muškaraca.

Leksik koji je rastao kako bi otvarao i rušio granice samootkrića i propitkivanja opsega vlastite duše, postao je gotovo restringirajući apsurd koji samo što ne ismijava ljudsku prirodu. Politika identiteta i njezino vječito i beznačajno nadmetanje ispravnijeg vokabulara, ustručavaju diskusiju o temi i pretvaraju sve te etikete u laku metu desničarskih napada. Jezik je ključna fronta svake društvene preobrazbe, ali on je po samoj definiciji samo niz simboličnih riječi kojima se komunicira. Ali ako nema supstancije iza tih riječi, one su besmisleni paravan.

Najveći poraz pokreta bila je njegova mattachinska integracija u društvo. Kukavičke su strategije nenadahnutih pojedinaca toga da se očajnički nastoje uklopiti i pripadati strejt zajednici, a da pritom nisu priznati i viđeni u punom pogledu bića, bilo to neizlaženjem iz ormara ili držeći se po strani u smislu individualnog izraza (ponašanje, govor, odijevanje, stav) – dakle dokazujući se kao socijalno osviještenim i prikladnim društvu.

Također se zapostavila temeljna nepravda među svim tim ljudima, a to je upravo to što su oni uopće bili grupirani po nečemu kao što je to koga vole, mada, osim toga, nemaju veze jedni s drugima. Sam je pojam LGBTQ+ zajednice heraklitska povreda čovjeka zato što izdvaja iscrtkanu skupinu ljudi po tome što odmiču od nekakve norme i podrazumijeva barem njihovo razlikovanje od drugih ljudi, ali i njihovo isključenje iz ostatka društva što ga čine svi ostali, normalni, uklopljeni ljudi. Umjesto da je politički pokret doveo do pravih pobjeda, pretvorio se u psa koji laje, ali ne grize – u arhaično, pseudopolitičko tijelo, koje nema stvarnu ulogu u unaprijeđenju prava ljudi za koje se navodno zauzima.

Summa summarum (Kamo dalje)

Isti neprijatelj o kojemu su nas oni postolari i izrađivači klavijatura 1840-ih upozoravali, isti neprijatelj s kojima su se Industrijski radnici svijeta borili i isti neprijatelj koji se usudio propisati što bi to sam čovjek trebao biti i koji je to viđanje bio spreman braniti i nasiljem- on jest kapitalizam. Homoseksualac, ili ti gej, ili možda čak, ako ste za to spremni – čovjek, neće uživati u punoj slobodi života dokle živi pod iscrpljujućim i agresivnim ekonomskim sustavom starim samo dvjestotinjak godina.

U drevnome su Egiptu svećenici bili gospodari kulture i znanja jer su bili rijetki koje je višak proizvedene hrane mogao prehraniti, a da se sami ne moraju baviti poljoprivredom. Ništa se bitno nije promijenilo u odnosu tih rukovoditelja superstrukture, današnjih bogataša, buržoazije ili elita, kakogod, s malim čovjekom baze koja ima osam milijardi.

Nehotice se kultura prilagodila kako bi opravdavala društvo u kojemu živimo. Ako su ljudi živjeli u kućanstvu roditelja i djece, onda će se podijeliti po načelu: karijera ocu, kuća majci. I ovo smo propitkivali i žene su se izborile kako bi se taj odnos promijenio jer smo shvatili (i feminističke aktivistkinje su nam obznanile) nepoštenost toga. Vrijeme je da uvidimo da je isključenje rodnovarijantnih ljudi, odnosno jednostavno ljudi koji svojim ponašanjem odmiču od te uspostavljene, vjerski uvjetovane, slike čovjeka, jednaka nepravda. Istovremeno je trenutak da se upitamo po čemu su to zapravo ti ljudi različiti i što nam to govori o našim normaliziranim ulogama? Je li zdravo biti žena, odnosno živjeti kao jedna – je li zdravo biti muškarac, odnosno živjeti kao jedan? Što je to uopće što čini muškarca ili ženu – svaka će kultura nešto drugačije reći, ali možda bismo trebali prepustiti samima sebi svoj razvoj ličnosti – tražiti zdravi omjer sebe i društva u svome biću.

Kriza mentalnog zdravlja što je proživljavaju mladi muškarci diljem Zapada, simptom je bolesnog društva, a na tu nas je bolest Stonewall pokušao upozoriti. Tehnološka revolucija koja je zapostavila mušku heteroseksualnu omladinu i rodna norma koja im nije omogućila laku prilagodbu, dovele su do uspona incel pokreta i neonacističkih figura poput Andrewa Tatea. Normalizirana je agresivna politika individualizma i fanatička predanost održavanja te, inače skrovitije, dominacije muškarca nad ženom, kao što se i propagiraju tim krugovima kriptovalute kao metode stjecanja bogatstva – što je odraz nelagode zbog ustupanja ekonomskog suvereniteta kapitalizmu, ali dvjestotinjak godina kasnije. Upravo su ovakvi mladići neki od najpredanijih pobornika takvih političara ili barem podložni podupiranju njihovih politika.

Ako hoćete čuti o stvarnom Ponosu, nalazi se u djelovanju palestinske alQaws organizacije za seksualnu i rodnu raznolikost u palestinskom društvu, koja je u svojoj izjavi Osvrt na queerstvo u vrijeme genocida prošli lipanj izjavila u 7. točki: “…Snimke kojima smo redovito svjedoci, na kojima izraelski vojnici poziraju sa svojim duginim zastavama i drugim zapadnjačkim gej simbolima na ruševinama našeg društva, zajedno s genocidnim počiniteljima koji se hvale seksualnim zlostavljanjem, mučenjem i silovanjem palestinskih muškaraca, žena i djece, samo potvrđuju ono što palestinski queer pokret govori već desetljećima: cionistički kolonijalni poduhvat počiva na seksualnom zlostavljanju Palestinaca. Usvajanje antikolonijalnog, antikapitalističkog queer okvira u razumijevanju naše stvarnosti nije samo opcija, već nužnost.“

Vrijeme jest da konačno obznanimo zajedničku nepravdu koja je temeljna modernim društvima, a to je ta njezina osovina ekonomskog rukovodstva. Kao što su fiktivne i kukavičke linije između organizacija za prava rodnovarijantnih ljudi samo bile prepreka unaprijeđenju čitavih ljudskih prava, tako i danas omamljeni pokret što jest LGBTQ+ nudi samo lažnu sigurnost etiketa nauštrb toga da se održavaju stvarna i nepokolebljiva prava, budući da bi se rodnovarijantne ljude vrlo lako moglo poslati nazad u vrijeme poput onoga prije Stonewalla, kad bi se sva fiktivna prava i garancije oduzele. Ne smijemo dopustiti da velikaški interesi nacije vrše krađu naše kulture interpretacijom kakva priliči njihovim interesima, a koja odstupa od osnovnih načela čovječnosti i koja je prijetnja dobru svih ljudi. Neka je zaboravljen sukob geja i homofoba, žene i mizogina i sama suprotnost muškarca i žene, kao i fiktivnih rasnih, etničkih i vjerskih crta koje su išarane među nama. Potrebno je smijeniti taj kulturni rat onim koji se krije ispod njega, a to je klasni rat. Neka su ljudi slobodni bivati prozračnom nutrinom i punim sjajem sebe, neovisno o onomu što je nalagano i od njih očekivano unutar ovog sustava. Neka su ti duhovno emancipirani ljudi politički ujedinjeni protiv zajedničkih prijetnji kapitalizma i fašizma. Jedino tada možemo govoriti o poštenoj komemoraciji Stonewalla.

FOTO: Sve su slike upotrebljene isključivo radi obrazovnih, a ne komercijalnih razloga i ispoštovana su sva relevantna autorska prava.