Slavenka Drakulić rođena je u Rijeci 1949. Piše knjige na hrvatskom i engleskom jeziku, a neke su prevedene na više od 20 jezika. Njezina knjiga Smrtni grijesi feminizma (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. U književnim djelima posvećena je najviše ženskom tijelu, bolesti i traumama te životima kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavljuje članke u prestižnim svjetskim novinama i časopisima.  

Vi ste svestrana umjetnica koja se vješto snalazi u mnogim izražajima, ali Vaša nova knjiga O čemu ne govorimo, kao i Nevidljiva žena, koja joj je prethodila, zbirke su kratkih priča. Zašto ste se poslužili baš tim oblikom?  

Kad razmislim, većina mojih knjiga sastoji se upravo od kratkih formi, bilo da je riječ o novinarskim ili književnim žanrovima, o esejima, reportažama ili pričama. Očigledno mi je ta forma jako draga. S druge strane, moje je iskustvo da ponekad tema određuje oblik. Spomenuli ste zbirku Nevidljiva žena. Isprva sam tu knjigu zamislila kao jedan tekst, roman u prvom licu koji ima jednu glavnu junakinju. Već sam ga skoro završila kad sam shvatila da ne funkcionira. Jednostavno, morala sam nešto promijeniti, pa sam ga razlomila u priče. 

Starenje ženskog tijela 

O čemu ne govorimo uglavnom se bavi temama koje su hrvatskom društvu tabu. Zašto osjećate potrebu ispričati te priče i kome su one namijenjene?  

Mislim da je svakom piscu vrlo teško odgovoriti na pitanje zašto. Ne bih znala zašto pišem o nekoj temi, dok o drugoj ne pišem. Sigurno ne samo zbog toga jer je to, kako kažete, tabu u društvu – iako ne u književnosti. Najčešće pišem iz ženske perspektive, pa mi se tema starenja ženskog tijela nametnula kao nužna iako možda nepopularna. 

Iz starenja nerijetko proizlazi bolest, a oboje su pojmovi koji su većini bolna točka. Kako to da umjesto pružanja podrške i razumijevanja stigmatiziramo procese koji su čovječanstvu prirodni od pamtivijeka?  

Zato što živimo u takvoj kulturi, koja vrednuje mladost, snagu, brzinu, izgled, uspjeh, novac… Teško se tome oduprijeti, pa se velika većina ljudi povodi, zapravo podčinjava, vladajućim vrijednostima. 

A te vladajuće vrijednosti, kao što su izgled i mladost, ljudima nikad nisu toliko značile koliko znače danas. Ima li smisla težiti vječnoj mladosti? Zašto svi pokušavamo ostati zamrznuti u vremenu? Kome je to u interesu?  

Mislim da su ljudi uvijek željeli izgledati bolje. No nekada ta želja nije bila ostvariva, osim malom i bogatom dijelu društva. Danas je uljepšavanje i pomlađivanje uz pomoć industrije ljepote postalo svima pristupačno. Pogotovo žene troše milijune na sredstva za uljepšavanje, posebnu prehranu, razne programe mršavljenja, plastične operacije itd. Mediji, odnosno oglašavanje, u tome igraju presudnu ulogu jer kreiraju poželjan izgled žene, koji se, usput rečeno, tijekom povijest itekako mijenjao. 

Da se vratimo na samo djelo! U knjizi O čemu ne govorimo često spominjete Irenu Vrkljan, a imala sam Vas priliku slušati kako o njoj govorite na Festivalu svjetske književnosti. Koji je bio njezin značaj za razvoj ove knjige, ali i Vas kao autorice uopće?  

Irena Vrkljan bila je vrlo važna spisateljica za hrvatsku književnost uopće, posebno za onu koju pišu žene. I to ne samo stilski, svojim kratkim, fragmentiranim romanima poetske proze nego i tematski. Ženski pogled na svijet i okrutnost obiteljske stege bile su joj omiljene teme. Da me čuje, sad bi se protivila da govorim o ženskom pogledu na svijet, a kamoli o ženskoj prozi! U tom smislu nije bila u tijeku sa suvremenom teorijom književnosti, ali što mari ako je prva kod nas pisala upravo tako? Bila mi je dragocjena i kao učiteljica i kao prijateljica. 

Pišete i na engleskom i na hrvatskom jeziku. Kako je došlo do te podjele? Kakav je osjećaj čitati svoja prevedena djela?  

Bio je to čisti stjecaj okolnosti da sam počela pisati na engleskom. Počela sam surađivati sa stranim novinama, pogotovo za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Bilo je malo prevoditelja s hrvatskoga i novine nisu mogle dočekati prijevode, tekst im je trebao odmah. Tako da bi u redakciji ispravljali moj broken English. S vremenom sam bivala bolja. Trajalo je to desetak-petnaestak godina u vrijeme dok sam jako malo objavljivala u Hrvatskoj. A čitati prevedena djela začudno je, pogotovo ako se radi o nepoznatim jezicima i nepoznatom pismu, kineskom, farsiju ili armenskom, recimo. Knjige su mi prevedene na tridesetak jezika. Iako, dodala bih da se to ne događa mojom zaslugom jer prevođenje ovisi o mnogim okolnostima u kojima sam pisac odnosno spisateljica ne igra nikakvu ulogu. 

Čest su motiv Vaših djela žene koje je povijest ako ne zanemarila, onda višestruko izvrnula njihove priče. Kako to da osjećate potrebu ženama kao što su Mileva Einstein ili Dora Maar, koje su živote provele u sjeni muškaraca, udahnuti novi život?  

Jednostavno, kad sam čitala njihove biografije, činile su mi se suviše suhoparnima. Nedostajala im je još jedna dimenzija da te osobe ožive. Pa sam na sebe uzela taj zadatak! Naravno, držala sam se činjenica, ali sam pokušala dramatizirati njihov život i tako ga učiniti zanimljivijim za čitatelje. Razumije se, tim postupkom povijesne ličnosti postaju i književne. 

Feminizam nikada nije popularna tema 

Jedna je od Vaših najpoznatijih knjiga esejistička zbirka Smrtni grijesi feminizma. Kako doživljavate feminizam danas i koja je njegova važnost u suvremenom društvu?  

Prvo bih definirala feminizam tako da znamo o čemu govorimo. U najširem smislu to je borba za jednakopravnost. Dodala bih tome i potrebu da žene budu ekonomski nezavisne jer bez toga neće moći ostvariti neka prava, na primjer pravo na rastavu braka. Mi živimo u državi u kojoj je jednakopravnost žena naslijeđena iz socijalizma. Zbog toga izgleda kao da se ne moramo boriti ni brinuti. No trebalo bi znati da država uvijek može poništiti neka prava, na primjer slobodu izbora rađanja, odnosno pobačaja. To se dogodilo u demokratskoj Poljskoj poslije 1989. Pobačaj je pravo koje je u opasnosti da bude oduzeto u specifičnim političkim okolnostima. Zbog toga je prije nekoliko mjeseci francuski predsjednik Emmanuel Macron na inicijativu ženskih organizacija postigao da pravo na pobačaj uđe u ustav. 

A Vaši radovi o feminizmu, kako su bili primljeni kad su prvi put bili objavljeni i kako uspoređujete to s odgovorom koji danas dobivate na svoje objavljene radove?  

Govorimo o novinarskim tekstovima objavljenim negdje od 1978. do 1984. Prve su reakcije bile negativne, osobito kad je riječ o tadašnjoj vlasti. Feminizam i borba za ženska prava nikada i nigdje nije bila popularna tema, kako tada tako i danas. Kad se toga sjetim, pravo je čudo da sam mogla objavljivati takve tekstove, kritične prema društvu, patrijarhatu i položaju žena bez obzira na to što su zakonski bile izjednačene s muškarcima. Danas mi se čini da možete pisati kritički, ali da to nema utjecaja ni odjeka, i to me brine. 

INTERVJU VODILA: MAJA KALEB, 1. c 
FOTO: Copyright by Fraktura

Intervju sa Slavenkom Drakulić nastao je u sklopu projekta Čitanje suvremenih hrvatskih književnica koji je u Klasičnoj gimnaziji pokrenuo nastavnik Alen Orlić.