INTERVJU S TANJOM BARAN, GLAVNOM UREDNICOM RADIJA SLJEME
Tanja Baran novinarka je i radijska voditeljica te urednica Radija Sljeme. Za svoju emisije Purgeraj nagrađena je Večernjakovom ružom 2022. godine. Uz to naslovna je docentica na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta hrvatskih studija, autorica je knjiga Usmena književnost križevačkog kraja te Hrvatska vinska kultura. Stalna je vanjska suradnica Glasa Koncila.
Gospođo Baran, Vaš je rad iznimno bogat. Kako je tekao vaš put od radijske voditeljice do urednice?
Najprije sam 1994. na četvrtoj godini studija kroatistike na Filozofskom fakulteta u Zagrebu došla kao suradnica na Radio Sljeme. U tom statusu tri sam godine skupljala iskustvo, radila početničke poslove, skupljala izjave, ankete, novinarske priloge, išla na konferencije za novinare. Već mi je tada izazov bio jednu konferenciju za novinare od sat vremena sažeti na minutu i pol, koliko urednik prosječno dade za izvještaj na radiju za naše Vijesti. Te davne 1994. moj pokojni urednik Ivan Jurišić rekao mi je: Mala, ti si sa sela, a ja sam iz Križevaca rodom, ajde ti odi na sajam u Križevce i nešto tamo snimi. Otišla sam bez ikakvog predznanja, nitko me nije uputio čak ni kako se pritišče taj snimač. Snašla sam se i pitala jednog tonca. Rekao mi je: Mala, ti sigurno imaš vina tam’ pod Kalnikom. Reci svom tati nek’ on meni natoči pet litri, onda buš ti meni karnister donesla, a ja bum tebi za uslugu smontiral snimku. Tada zaista nisam znala kak’ se reportaže snimaju i da je reportaža kraljica novinarstva te da ju je najteže napraviti. Jedno sam se jutro probudila u četiri, obula čizme i otišla na križevački sajam. Srećom je tam bil i moj stric s pajcekima pa mi je on pomogel. Naime, na radiju su bitni zvukovi, već sam tad bila svjesna da su za takvu reportažu ključni zvukovi životinja pa sam na primjer snimala krave kako muču. I tak’ sam s pet litri vina i svojim konceptom krenula za Zagreb vlakom. Kolega mi je pomogel smontirati, vinčeko je nestalo i ja sam predala svoj rad na vrpci, kako se tada radilo. Urednik je s dvojicom kolega komentirao moj rad: Mala je odlična, mnogi bi od vas mogli učiti, primljena si! Tako sam krenula na taj trogodišnji put kao vanjska suradnica te sam 1997. primljena u stalni radni odnos, a to je trebalo dočekati jer sam trebala diplomirati pred Božić 1996. Od tad sam u šesnaest godina, od 1994. do 2010., naučila sve od igle do lokomotive, od početničkog posla pa do statusa urednice u programu. Zatim sam 2010. otišla u Religiju na Prvom programu Hrvatskog radija. Tamo sam bila šest godina, ali sam i dalje na Radio Sljemenu radila svoju Kajkavijanu četvrtkom navečer, tako da nisam imala nikakav odmak od Radio Sljemena. Imenovana sam 2016., a onda i izabrana za glavnu urednicu Radio Sljemena.
Jesu li radio i mjesto urednika vaše prve ljubavi ili ste prethodno htjeli raditi drugdje?
U Križevcima sam išla u pedagošku školu koja je imala program današnjih gimnazija. Razmišljala sam kako ću biti profesorica hrvatskog i književnosti, završiti taj studij u Zagrebu i vratiti se u Križevce predavati u nekom gimnazijskom programu. Imala sam još nekoliko prijateljica u Križevcima koje su bile vrlo darovite te su također razmišljale u tom smjeru. Tak’ sam si ja mislila kak’ se mi budemo obrazovane vratile iz Zagreba i mijenjale križevačku stvarnost. Međutim, na četvrtoj godini studija došla sam slučajno na radio. Kad sam bila mala, moji baka i deda uvijek su slušali radio. Osobito pamtim Jutarnje kronike Prvog programa Hrvatskog radija u sedam i Vijesti u petnaest sati. Oni su se budili prije sedam i nisu išli na posel van na grunt sve dok nisu odslušali Jutarnju kroniku. Probudila bih se s njima i gledala kak’ oni slušaju tu kroniku i razmišljala si kakvi su to mali ljudi koji stanuju u tim radijskim prijemnicima. U podne bi baka skuhala ručak, pralo bi se suđe pa je trebala biti tišina od tri do pola četiri za vrijeme Vijesti. Tako je krenula ta fascinacija radijem, ali nisam si mislila da bih ja to radila. Postoji izreka koja kaže: Čovjek snuje, a Bog određuje.
Dobitnica ste Večernjakove ruže za najbolju radijsku emisiju. Možete li nam reći nešto o ideji i konceptu vaše emisije Purgeraj koja vas je dovela do te nagrade?
Uvidjela sam i kao urednica Radio Sljemena i kao novinarka da općenito nedostaje zagrebačkih tradicija u javnom prostoru i da bi bilo bolje da ih i u našem programu ima više. Mi u programu Radio Sljemena jako inzistiramo na zagrebačkom štihu, bilo kroz jezik, bilo kroz teme ili sadržaje. Tako sam smislila taj Purgeraj koji ima svoju jedinstvenu koncepciju. Emisija je podijeljena u šest rubrika. Pitam svoje goste: Kak ste kaj? Zakaj volite Zagreb?, raspravljamo o dotepencima, o kušlecima, o zagrebačkoj kajkavštini i za kraj pitam ih kak’ vide Zagreb u budućnosti. Obvezno odsviramo dvije zajedničke pjesme. U goste mi dolaze javni ljudi koji dulje vrijeme žive u Zagrebu. To je kriterij koji ja držim, a tu mi stalni sluša- telji, osobito oni stariji Zagrepčani koji imaju neke dulje loze u Zagrebu, znaju prigovarati jer očekuju da će u svaku emisiju doći ljudi koji imaju barem tri loze zagrebačke, odnosno da su pravi purgeri. Međutim, nije bila zamisao da bi u tu emisiju dolazili samo purgeri s tri loze jer sam iz iskustva znala da ako to stavim kao kriterij, emisija je gotova za dva mjeseca. Mora biti da taj čovjek živi u Zagrebu da bi mogao nešto iz svog osobnog iskustva reći, da to nije netko tko se tek doselio, ili netko tko je rođen u Zagrebu, ali nikad nije živio ovdje. Dakle, javni ljudi koji su dulje vrijeme u Zagrebu i koji su Zagrebu nešto dali.
Smatrate li sebe purgericom?
Ja držim za sebe da sam dvostruka purgerica. To je rijetka titula. Rodom sam Križevčanka, a Križevčani su purgeri, i to po kralju Beli IV., još iz 13. st. On je susjedima Kalničanima dao plemstvo, a građanima Križevčanima titulu slobodnoga kraljevskog grada. Taj je isti Bela IV. deset godina ranije dao povlastice slobodnoga kraljevskog grada Zagrepčanima. A kako sam ja s osamnaest došla živjeti u Zagreb, znači da više živim sa zagrebačkim purgerima, nego što sam živjela s križevačkim. Da se razumijemo, ja stalno obilazim križevačke purgere jer su mi u Križevcima svi, cijela moja obitelj, za sebe zato držim da sam dupla – i križevačka i zagrebačka purgerica.
Kako biste vi definirali purgera?
Koplja se lome oko pitanja: Tko je zapravo purger u Zagrebu? Naslušala sam se tih različitih mišljenja. Mislim da je ključna misao da je purger onaj koji se tako osjeća. Slušajući svoje goste, neki stvarno drže do toga da je purger onaj koji ima barem tri zagrebačke loze po majci i po ocu, čula sam mišljenje da je purger onaj koji je u Zagrebu rođen, da je purger onaj koji u Zagrebu živi cijeli život, čula sam da je purger onaj koji u Zagrebu živi barem pola života, da je purger onaj koji je Zagrebu nešto dao, da je purger onaj koji se srodio sa Zagrebom, a čula sam i da je purger onaj koji se tako osjeća. Mislim da je ovo sroditi se sa Zagrebom i tako se osjećati najpoštenije jer ova ideja s tri loze može stajati, ali gdje to piše, tko je to odredio, u kojem je to propisu, zakonu, dokumentu? Zašto moraju biti baš tri loze? Možda mogu biti dvije, možda četiri. A što vrijeme više odmiče, to je veća rasprava na našim društvenim mrežama o tome tko je purger; koga je to Baranica dopeljala, pa taj nije purger, onda neki drugi slušatelj piše nema veze da nije, ali kao da je; pa taj je puno dal Zagrebu; mi ga tak lepo slušamo; pa tak lepo o Zagrebu pripoveda; zakaj ne bi… Gledajte, na društvenim mrežama Radio Sljemena budu takve rasprave, ljudi znaju biti i ogorčeni, neugodni i prosti. Svega zna biti, s tim da mi jako njegujemo kulturu javnog govorenja pa prostake i ljude koji se neprimjereno izražavaju u javnom prostoru mičemo, jer ne damo da zagađuju prostor naših društvenih mreža. Eto, dok sve to traje, držim da ima smisla da na neki način „provociramo“ i motiviramo naše purgerske rasprave dovođenjem gostiju iz javnoga svijeta.
Mislite li da Purgeraj čuva identitet purgerskog Zagreba?
Da, u mjeri u kojoj to radio može. Radio i mediji mogu puno toga, ali ne mogu sve.
S nekim gostima znam razgovarati o tome kako bi se sačuvale stare zagrebačke purgerske tradicije jer nismo slijepi pa vidimo da te tradicije ipak nekako idu u ropotarnicu prošlosti. Neki gosti, osobito oni koji su doživjeli taj raniji zagrebački šarm, kažu kako bi bilo divno da kočije opet voze, da barem u turističkom smislu po gradu hodaju gosponi Fuliri. Svi bi voljeli ajngemahtece, voljeli bi da se hoda u šlafrukima, da se koriste badecimeri. Slušam goste kako sanjaju, tu i tamo još netko i govori kajkavski, većina ne, ljudi koji su se4 doselili nikako ne. Onima koji su tu živjeli žao je da toga purgerskog štiha više nema, sanjaju da bi se to opet vratilo, ali to je opet stvar kompletne zajednice hoće li se uprijeti ili neće. Nedavno sam čula prijedlog da se osnuje kajkavski vrtić jer ako imamo engleski vrtić i njemački vrtić, zašto ne bismo imali i kajkavski vrtić. Eto, ima i takvih prijedloga jer će kajkavski u Zagrebu možda postati endemičan.
Utječu li migracije stanovništva na iščezavanje zagrebačkih tradicija?
Nije da su skroz iščeznule, ali ih je sve manje. Raspravljam s gostima o tome što bi trebalo učiniti da jezik, tradicije, kultura i srođivanje sa Zagrebom ne nestanu, da onda stanovništvo koje dolazi ne nametne Zagrebu i Zagrepčanima svoje tradicije. Mi smo stalno u nekakvim migracijama, novi dolaze i neki Zagrepčani odlaze. Nakon Domovinskog rata naročito je došlo do miješanja. Kad bismo nekad s periferije dolazili u Zagreb, imperativ nam je bio da se uklopimo među Zagrepčane, da probamo govoriti kao oni, posjećivati mjesta koja oni posje- ćuju, da se jednostavno pokušamo ponašati kao oni. Sad imam osjećaj kao da se to nekako izgubilo, da više nije važno sroditi se sa Zagrebom i Zagrepčanima, nego kao da svi žive svoju enklavu, dapače, svatko nameće neke svoje tradicije sa strane i pod utjecajem svega toga, zagrebački se kulturni identitet gubi.
Želite li za kraj nešto poručiti učenicima Klasične gimnazije?
Želim im poručiti! Molim vas, dragi klasičari, uz sva bogatstva koja vam profesori svih struka u vašoj školi daju, posebno mi je na srcu da budete dobri u latinskom i grčkom jer ste po tome drukčiji od ostalih. A znate zašto? Vi imate tu privilegiju kao što ju rijetko tko ima da možete biti savršeni u klasičnim jezicima. Sad se događa ovaj digitalni svijet i umjetna inteligencija prevodi, ali ni ona nije svemoguća, ne može zamijeniti čovjeka, a jako je malo ljudi pismeno na latinskom i grčkom. Pa budite nam vi svjetlokazi za latinski i grčki kako bi se imali kome obratiti svi koji su u klasičnom svijetu nepismeni ili nedovoljno pismeni. Svakako čuvajte i identitete hrvatskih krajeva iz kojih dolazite vi i vaši roditelji. Nepresušno su nam bogatstvo!
TEKST: Nikša Pavelić, 4. B
FOTO: privatna arhiva Tanje Baran
