Povratak tradicionalnog putovanja u Rim

Naša škola poznata je po tradicionalnom putovanju u Rim u drugom razredu, no to je putovanje bilo uskraćeno klasičarima već nekoliko godina zbog COVID-19 pandemije. Ipak, ove su godine tu tradiciju nastavili 2. b, d i e, koji su se 25. veljače zaputili prema Rimu, a drugi dan na isto su se putovanje uputili i učenici 2. a i c. Naravno, svi su učenici putovali u pratnji nastavnika: s njima su išli profesori Vilušić, Andrić, Anić, Svaguša i Orlić te profesorice Miščin i Stepinac.

Vrijeme ne zaboravlja sve

Probudivši se u skučenom autobusu, jutro nas je dočekalo prekrasnim prizorima Toskane – nekadašnje Etrurije, prostora na kojem je obitavao drevni, predrimski narod Etruščana. Prolazeći kraj brojnijih gradića srednjovjekovne Italije, slušali smo priče o političkoj fragmentaciji Apeninskog poluotoka uslijed pada Zapadnog Rimskog Carstva, koja se protezala sve do ponovnog ujedinjenja pod Viktorom Emmanuelom II., tek u 19. st.

Ova stvarnost je, dakako, osjetljiva i danas jer se Talijani uvijek prvo poistovjećuju sa svojim rodnim gradom, pa regijom, pa onda tek Italijom. Posebno je primjetna podjela između bogatijeg i industrijaliziranijeg sjevera, koji je orijentiran prema Europi i siromašnijeg, mediteranskog juga, koji je, po nekim stavkama, orijentiran na svoju prošlost.

Svi putevi vode u Rim

Brzina koja nam je bila potrebna da obuhvatimo svoj opsežni program, kao i nevjerojatne velegradske gužve, često su nam smicale s uma kulturno-povijesnu bit putovanja, odnosno činjenicu da se uslijed brzog hodanja i naguravanja po kaotičnim rimskim ulicama i za vrijeme konstantnih prebrojavanja – provjera nije li se tko izgubio – mi uistinu nalazimo u srcu rimske države, na lokalitetima o kojima ne slušamo samo u sklopu svog klasičarskog obrazovanja godinama već i za koje čujemo iz opće kulture cijeli život.

Upravo tako, pretrčavajući ceste, uslijed stalnog razdvajanja grupe i ponovnog spajanja da bismo se samo ponovno razdvojili na idućem semaforu, u jednom trenutku našli smo se pred monumentalnim Kolosejem, koji, kao i većina rimske ostavštine, izgleda kao gotovo nametnuta izvanzemaljska struktura koja jasno dočarava moć rimske države. Ideju Rima u našim glavama grade povjesničari opsesivno rabeći fraze poput “Rimljani su bili izrazito napredni…”, ali ovdje, pred monumentalnom teatralnom klaonicom koja svojim stasom nadmašuje sve okolne građevine, ako si dopustimo odstupiti od žurenja i naguravanja, možemo gotovo iskusiti strahopoštovanje prema civilizaciji za koju smo dotada mislili da je tako dobro poznajemo, koju uvijek opisujemo s dozom empatije zbog zaboravljenosti koju trpi.

Srce najuspješnijeg militarističkog režima u povijesti

Nastavivši pored Koloseja, uputili smo se na Forum Romanum koji danas funkcionira kao muzej na otvorenom – sterilni i nježni lokalitet, nešto što nam je djelovalo pomalo nedolično za trg kojim su se, između ostalog, nekoć provodili ratni zarobljenici u sklopu trijumfa.

Našli smo se svega nekoliko desetaka metara od mjesta gdje se nekoć nalazila rostra – antička govornička platforma koja je funkcionirala kao polazišna točka svakog slave željnog Rimljanina. Naime, u populističkom rimskom političkom sustavu govornička vještina bila je ključni alat svakog državnika. Iz rostre su zato niknuli mnogi slavni govornici poput braće Grakho – koji su dali svoje živote u borbi za gospodarska prava rimskog naroda i Cicerona, koji je ondje održao svoje slavne Filipike protiv Marka Antonija (nazvane po Demostenovim govorima protiv Filipa II. Makedonskog). Rostra je bila fizička manifestacija i uporište rimske javne sfere – centar rimskog političkog dijaloga. Upravo je zato ondje Marko Antonije odlučio objesiti dekapitiranu glavu i ruke Cicerona kao znak svoje moći i dominacije.

Na Forumu se također nalaze ostaci Vestina hrama, kao i golemi kompleks koji je funkcionirao kao njihov dom. Kult Veste i same vestalke svjedoče grotesknoj patrijarhalnosti antičkoga Rima. Naime, vestalke su bile birane kao djevojčice iz plemićkih obitelji, što su njihove obitelji doživljavale kao čast. Idućih su 30 godina živjele kao “kćeri države”, odnosno, ropkinje države, zadužene za njegu svete vatre, uz određene druge kultne zadaće kao i prezervaciju svoje nevinosti. Neuspjeh u izvršavanju njihovih zadaća kažnjavao se bičevanjem i kamenovanjem, a kasnije i živim ukopom. Ove su se metode birale zato što su se vestalke smatrale presvetima da bi se njihova krv prolijevala. Vestalke su fizički snosile psihičku bol Rima, zato je jedna bila živa pokopana uslijed katastrofalne bitke kod Kume – smatralo se da je prekršila zavjet nevinosti i time prouzrokovala srdžbu bogova.

Hram svih bogova

Na sličan način kako nas se Kolosej dojmio, ponovno smo se našli zatečeni ugledavši Panteon. Monumentalna je to zgrada koja svjedoči drugim vremenima, div koji mirno stoji tisućljećima i promatra izmjene civilizacije oko sebe. Zgrada, koju karakterizira golema kupola – najveća nepodržana betonska kupola i danas, služila je kao uzor renesansnim arhitektima 1500 godina kasnije, kada su ljudi ponovno bili spremni posezati za takvim arhitekturskim pothvatima.

Hram, sagrađen u doba Hadrijana, kada je Rim doživio veliku javnu obnovu, bio je monumentalno svetište rimskim bogovima i vladajućem caru. Srednji vijek preživio je tako što ga je Bizant predao u ruke papa koji su ga prenamijenili u crkvu.

Društvene prilike u Rimu

Pošli smo iz Rima kako bismo posjetili Hadrijanovu vilu u Tivoliju. Vila je golemi kompleks, veći od Pompeja, koji sadrži sve zamislile i nezamislive luksuze onoga vremena: bazene, terme, fontane; palače, knjižnice, dva različita kazališta, “vilu unutar vile“, odnosno Maritimno kazalište koje je bilo okruženo kružnim kanalom… Hadrijan je u svoj dom inkorporirao arhitekturske elemente iz cijelog carstva, odnosno, neke je građevine dao sagraditi kao kopije onih iz Grčke jer se ugledao na tu kulturu.

Premda vrijedi de gustibus non est disputandum, manje akademski prodiskutiran element Hadrijanove vile jesu skriveni podzemni tuneli kojima su se služili sluge čija je namjena bila postići nevidljivost tih ljudi, što svjedoči o zapanjujućoj dekadenciji visokih rimskih krugova.

Vezuv – talentirani prezervator

Preselivši se u hotel u Napulju, bili smo dužni posjetiti Pompeje – svjetski poznati lokalitet. Grad je postao zamrznut u vremenu 79. godine naše ere uslijed erupcije Vezuva, pritom prezervirajući grad u nevjerojatno dobrom stanju, pod šest metara debelom dekom pepela i vulkanskog kamena. Očuvanju grada također je pridonijelo to što se u kasnijim vremenima nije gradilo preko ostavštine, što omogućuje arheolozima neometan pristup ostacima antičkom grada.

Šećući rimskim ulicama, prisiljeni smo doživjeti stare Rimljane kao sebi ravne, premda nas dijele vrijeme i oprostive kulturne razlike. Njihov grad svjedoči prosperitetnom mediteranskom bazenu (Pompeji su tada bili na obali); vile koje sadrže prekrasne unutarnje vrtove koji funkcioniraju kao središte kuće, a omogućavali su ugodni boravak za vrijeme vrućih i sparnih ljetnih mjeseca – arhitektonski izum koji je danas potpuno zaboravljen u izgradnji novih objekata diljem Sredozemlja. Ulice podsjećaju na kakav dalmatinski grad, no bitna je razlika to što su ulice Pompeja funkcionirale ujedno i kao kanalizacija. Taj se problem “rješavao” tako što su se akvadukti praznili na ulicu pa bi tako ispirali onečišćenja.

Manje poznati gradić koji je nastradao u toj erupciji Vezuva bio je Herkulanej. Taj je grad, zbog svoje blizine Vezuvu, bio puno bolje prezerviran od Pompeja zato što je pepeo ubrzo prekrio i sloj lave. Herkulanej je vremenska kapsula koja svojim nevjerojatnim detaljima i veličinom prikazuje izgled jednog talijanskog grada u Rimskom Carstvu. Znamenite su (uz dojmljive vile, balkone i kipove) očuvane insule ne zbog svoje ljepote već zato što svjedoče svakodnevnom životu prosječnog Rimljanina. Insule su bile stambene višekatnice u kojima su građani diljem carstva živjeli u vrlo lošim, nehigijenskim uvjetima. Insule su zapravo bile nalik sirotinjskim prebivalištima usprkos činjenici da je najamnina u njima bila iznimno visoka – što ukazuje na ranjiv i slab položaj većine Rimljanina – demografske skupine koja je često, zapravo, zanemarena u analima povijesti.

Temeljna vrlina rimskog svijeta

U Vatikanu smo imali priliku doživjeti renesansnu depikciju kršćanske teologije u obliku slavne Michelangelove Piete. Tvoreći iz kamena kip Marije koja drži tijelo mrtvog Isusa, Michelangelo se osvrtao na drevnu vrijednost antike koja je danas poprilično zaboravljena, a to je pietas.

Umjetnina, isklesana iz mramora, zagovara majčinske dužnosti brige i krajnje požrtvovnosti svojoj djeci – držeći ih i u smrti. Ova skulptura oživljava temeljnu deontološku vrijednost i načelo Rima, pietas, koja, uz vrijednosti simplicitas i gravitas (jednostavnost i ozbiljnost) čini romanitas – “rimskost”. Vrijednost karakterizira odanost domovini i tradiciji te se ponajprije promicala među dječacima uglednih obitelji, naglašavajući njihovu dužnost nastaviti ponosnu liniju pater familiasa njihova roda.

Sat vremena na vrhu Hadrijanova mauzoleja

Najdojmljivije iskustvo s cijeloga putovanja bila mi je pauza za ručak na Hadrijanovu mauzoleju, nekadašnjoj grobnici careva, koja je kasnije prenamijenjena u tvrđavu, zatim u zatvor, pa u palaču, pa u muzej ratne povijesti i sada u muzej o samoj zgradi.

Pogled s vrha zgrade, koja je nekada bila najviša zgrada u Rimu, daje dojmljiv i jedinstven prikaz Rima kao grada, ali i kulturne tranzicije koja se ondje odvijala. Iskusivši ovo putovanje i vidjevši ove slavne spomenike toj drevnoj civilizaciji uživo, postalo nam je jasno što zapravo znači da Rim nikada nije pao – oduvijek smo to shvaćali kao frazu koja veliča Rim, no zapravo ukazuje na potpunu suprotnost, na njegovu tihu i dopuštenu propast prouzrokovanu nezgrapnim apetitom vladajućih skupina za novim osvajanjima, dok su se istovremeno zanemarivale i potlačivale osnovne potrebe rimskog građanstva. Iz ove apatije vladajućih skupina rodio se i sam slavni Kolosej te popratna fraza – panem et circenses – kruha i igara. Naime, carevi su odlučili da umjesto da liječe duboke probleme rimskoga društva koje su se protezale stotinama godina, daju izgraditi monumentalnu građevinu kako bi zabavljali puk te mu skrenuli pažnju s težnje insurekciji, a istovremeno se taj puk prisiljavalo da živi u skučenim i gnjusnim insulama sklonim požarima.

Kada govorimo o Rimu, govorimo o ljudima čiju je moćnu civilizaciju politička korupcija i kolektivna apatija prepustila povijesnim knjigama, ali također govorimo o civilizaciji koja doista nikada nije propala onako potpuno kako nam pojam 476. ukazuje, već su samo njezino znanje i mentalitet usnulo utonuli u srednji vijek te ponovno zaživjeli renesansnom.

Od Rimljana nas danas dijele samo vrijeme i kulturne razlike, ali svejedno im nalikujemo i po onim najgorim i po onim najboljim karakteristikama.

FOTO: prof. Vilušić i Tomi Sokolović Čižmek