Predstavljamo lidranovce

Literarni rad MENE NE ZANIMA KAKO IZGLEDAM

sudjelovao je na županijskoj razini smotre LiDraNo te je bio predložen za državnu razinu koja se, nažalost, ove godine neće održati.

MENE (NE) ZANIMA KAKO IZGLEDAM

Što je bila starija, to joj se činilo da se sve više gubi u mislima, u oblacima, u brojkama i slovima. Sve su je manje zanimale knjige i filmovi i sastavci. Ponekad se činilo da joj je svejedno i da joj se ništa ne da. Kad bi joj netko ponudio, pristala bi nestati, sakriti se na jadranski otočić. Nije tu bilo ničega pretjerano čudnoga; ta svakog tinejdžera zna uloviti mlohava egzistencijalna kriza kad je život ‘onak’, totalno pljuga’ i kad se lakše rastopiti u lokvici mračnih i dubokoumnih misli nego na sunčanome mjestu razmišljati kako će i tome doći kraj.

No kako to i inače biva, ona je skroz nesvjesno potonula u krizu. Instagram je postao jedini kontinuirani izvor zabave, mršave djevojke koje poziraju kraj bazena postale su ideal kojemu valja težiti. Nikada prije nije joj bilo bitno ni koliki joj je obujam struka ni koliko joj nadlaktice nalikuju onima prosječne slastičarke što po cijele dane mijesi tijesto. Prije su je zanimali filmovi i knjige, a na sebe nije stigla obraćati pažnju. U trenutku kada je sve postalo nezanimljivo, jedina preostala briga bila je misao zašto joj je, pobogu, bedro toliko široko, a prsti tako bucmasti. Odjeću je sve više mrzila, a pronalazak odjevne kombinacije bio je najveća noćna mora. Naposljetku je shvatila da više nema izbora – kile su tu da se gube, i ona ih pošto-poto mora izgubiti!

Kad pogleda unatrag, potpuno joj je jasno: zna koja je kap prelila čašu. Taman se vratila iz Mrkoplja sa starcima, a prije par dana se i ošišala pa si je bila pomalo ružnjikava. Bio je to najvrući dan u godini, mutna subota kod Ivana, frendovi iz osnovne i boca prozirnoga. Obukla je traperice i majicu dugih rukava jer je mislila da u tome dobro izgleda. Nebo je bilo nježne ružičaste boje i svi su se htjeli fotkat’ na balkonu. Nije ni slutila da će upravo te slike u njezinu mozgu pritisnuti presudni imaginarni prekidač. Na svakoj slici izgledala si je odvratno. Nije se mogla načuditi koliko joj trbuh loše izgleda ni kako su joj grudi šlampave. Ruke su joj se činile nikad debljima, a kosa prekratkom. Zar ona zaista tako izgleda?! Par suza je iscurilo, ali to nije ništa što čaša-dvije ne može riješiti, zar ne? Našla joj se pri ruci čaša votke previše, pa je sljedeće jutro provela nagnuta nad wc-školjkom uz poglede roditelja koji, pa recimo to tako, baš i nisu pucali od ponosa. Toga dana ništa nije ni htjela ni mogla jesti i shvatila je da može tako živjeti dok ne izgubi višak kila. Gricnut će nešto usput, zaboraviti na glad, utopiti se u zadaćama, entropijama, morfemima i sufiksima. Nitko se nije zabrinuo što manje jede. Svima je već dojadilo slušati naporno kvocanje o tome kako odvratno izgleda u majici koju je neki dan kupila, a mami je dosadilo gledati nagomilanu odjeću na krevetu prije svakog izlaska.

Nitko se ni nije morao zabrinuti, na debljinu se ionako svi žale: i Petra i Iva i Anja i Leona, a od Marte je čak čula da isprobava novu dijetu u kojoj, pazite sad, samo puši i pije vodu. Divila se curama kojih se sjećala kao bucmastih, a sad im se čak ni bedra više ne razliju kad sjednu. Ona je htjela biti takva, htjela je nositi majice s bretelicama za vrućih ljetnih predvečerja. I nije bilo pretjerano teško, kile su same od sebe silazile. Zaokupila se filmovima, knjigama i glazbom. Draga joj je bila ona ‘Debela devojka’ Električnog orgazma: ‘Moje se nogavice kreću ka zvonima, mene ne zanima kako izgledam.’ Izgubila je u četiri mjeseca sedam kila…

Što se više morala zaokupljati drugim stvarima, to je više shvaćala koliko joj nedostaju stare navike (nedostajali su joj burgeri i tjestenina, a i tatina poznata rebarca), pa je ubrzo brigu oko debljine obraza zamijenila brigom oko klimatskih promjena, a fascinaciju mršavim nadlakticama zamijenila je fascinacija Almodovarovim šarenim interijerima. Počela se osjećati malo lakše, možda zato što doslovno i je bila lakša sedam kila, a možda zato što je počela primjećivati: primijetila bi da Iva ne jede par dana ili da Katja ne nosi kratke hlače. Primjećivala je ljude koji su se osjećali loše, a i one koji su se osjećali dobro, iako nisu bili Instagram-ideali i napokon je poželjela biti poput njih.

Shvatila je da je nešto krivo kad je čula Anu koja ide na atletiku, trči od pamtivijeka, ima pločice i ravan trbuh, tanke ruke i plavu kosu. Ana je savršena, no ipak se žali i na svoje ruke i na svoje noge, na trbuh i prištiće. I tek tako, imaginarni se prekidač vratio u prvobitno stanje. Da, sami smo sebi najružniji, najdosadniji, najdeblji. Kako voljeti sebe kad ti je tata svaki dan na drugoj dijeti, a mama od trinaeste pokušava dobiti na kilaži? Baka često govori kako je nekada tanka bila, a sestrična je svaki dan u teretani. Treba držati do samoga sebe, ali ponekad treba i odmaknuti pogled od ogledala ili vage, pogledati uokolo, primijetiti što sve propuštamo.

Ona i dalje ne zna koja je tajna uspjeha. I dalje ima sedam kila manje i provodi previše vremena pred ogledalom. Ali odjeća se više ne gomila na krevetu, a na kvocanje se dugo nitko nije požalio. I dalje misli da ima predebele ruke, ali ponosno hoda u novim trapezicama u kojima se osjeća ‘baš onak’ skroz dobro’. I dalje si onu svoju stavi na najglasnije, ali ovaj put uz osjećaj ponosa: ‘Molim te, oprosti mi, hej, oprosti mi, ipak me zanima kako izgledam.’