Da, dobro ste pročitali: SEDAMDESETE. Naime, u četvrtak, 30. svibnja 2019., slavila se 70. godišnjica mature razreda VIII. b koji je maturirao ´48./´49. godine. Ovo će im (vjerojatno) biti zadnja okrugla godišnjica, pa zašto ne proslaviti povratkom u školske klupe?

Devetero bivših učenika VIII. b okupilo se ispred glavnog ulaza u školu da bi se u svojim starim školskim klupama prisjetili svoga školovanja. Dočekali su ih učenici drugog razreda zajedno s profesorima Gjurašinom, Matković i Venturin, ali i televizijski snimatelji da uhvate ovaj veliki trenutak. Prije nego što su nasmijani devedesetogodišnjaci ušli u školu, fotografirali su se pred školom zajedno s našim profesorima i drugašima. Slavlje je počelo učeničkom izvedbom “Odiseje”, koja će biti izvedena u DK “Gavella” 13. lipnja, a zatim je prof. Anić, naš ravnatelj, pozdravio prisutne učenike VIII. b. Slavko Tomić, predsjednik VIII. b razreda, govorio je o svojem iskustvu u razredu:

“… Važno je naglasiti da su odnosi u razredu tijekom svih osam godina gimnazijskog školovanja bili prijateljski i da smo bili privrženi jedni drugima. To se najbolje ogleda u brojnim zajedničkim izletima, u nižim razredima na Sljeme, a kasnije na Samoborsko gorje, kojih se još uvijek dobro sjećamo. …

Đurđica: (nasmije se) Uhh…puno.

Mirko: Ajde, možeš reći. 

Đurđica: Nećemo govoriti o godinama.

Mirko: Ajde, dobro onda. Evo, ja mogu reći: preko devedeset. 

Đurđica: U Klasičnoj? Meni je bilo jako lijepo u Klasičnoj gimnaziji, imala sam dobre prijatelje i imali smo jako dobre profesore, osim možda dva, ali bože moj, uvijek se dogodi da je u nekoj grupi profesora netko bolji, a netko lošiji. Imali smo profesore koji su nam bili i prijatelji, koji su nas tako dobro poznavali, koji su sve znali o nama, kojima smo mogli doći i sve im ispričati, što je danas…veliko čudo. Sjećamo se tih profesora, Bože…naših prijatelja…

Mirko: Oni su više bili kao prijatelji nego profesori đaku, jer, u ono smo ih vrijeme trebali onakve kakve su bili. Sigurni smo da nije bilo Klasične gimnazije, ovakve, s ovakvim profesorima, da ne bismo ni mi dalje bili profesori drugima, jednako dobri, a možda čak, u nekim slučajevima, i bolji od njih. Možda je to malo prepotentno, ali…

Đurđica: Meni je iskreno jako drago što smo bili u takvom razredu i u takvom okruženju, s takvim profesorima. 

Đurđica: Najteži? Huh…meni je bila matematika. (smijeh) Najljepši su mi bili jezici, osobito latinski i grčki, koje sam kasnije studirala.

Mirko: I meni je isto matematika bila najteža. 

Mirko: Zapravo, nalazimo se svaki četvrtak u mjesecu, kao prijatelji kakvi jesmo odavno. Popijemo par pića, razgovaramo i rado se prisjećamo svih događaja koje smo zajedno proživjeli. A što se tiče ovakvih obljetnica, za to imamo međusoban kontakt i ovu listu. (Izvuče papir iz torbe) Na ovoj su listi svi učenici iz VIII. b razreda. Prekriženi su, nažalost, preminuli, a kad bi netko od nas umro, odmah bi se poruka prenijela među svima nama i izrazili bismo svoje saučašće i bili uz našeg preminulog kolegu. Uz svako ime piše adresa na kojoj osoba živi ili je živjela dok nije preminula.

Đurđica: Mislim da se klasičari trebaju držati zajedno. Najvažnije je da se držite zajedno, da ste tu jedno za drugo, da se volite i cijenite i da, jednostavno, živite u slozi. I sami vidite kako odanost, poštovanje i cijenjenje svojih kolega i zajednice utječe na dugovječnost te veze, tog zajedništva. 

Đurđica, Mirko: Hvala Vama, jako je lijepo govoriti o ovakvim predivnim sjećanjima i prisjećati se dok još možemo.