Originalna serija Normal people
Sally Rooney je zajedno s Alice Birch (Lady Mcbeth) napisala scenarij za seriju nakon što je 2018. g. knjiga nominirana za nagradu Man Booker i Hulu je ponudio ekranizaciju. Snimljena je u irsko-britanskoj koprodukciji te je povjerena redateljici Hattie Mcdonald i kanadskom režiseru Lennyu Abrahamsonu, poznatom po filmu “Room” nominiranom za Oscara. Serija je dobila mnoge pohvale kritičara za izvedbu, pisanje i prikaz zrelog sadržaja. Na 72. dodjeli nagrada Primetime Emmy nominirana je za četiri nagrade te je glavni glumac Paul Mescal osvojio nagradu za Izvanrednog glavnog glumca. Premijera serije bila je u travnju 2020. g. te je mnogima koristila kao prozor u realnost upravo zbog istinitog i dirljivog načina prikazivanja jednostavne radnje koja je bliska mnogim ljudima.
Serija Normal people oduševila je ljude diljem cijelog svijeta, iako se čini kao uobičajena tinejdžerska priča. Na Metacriticu, stranici koja ocjenjuje filmove i serije, ima uspjeh 85 od 100 temeljen na mišljenjima 25 kritičara. Snimljena je prema istoimenoj knjizi Sally Rooney, mlade spisateljice hvaljene zbog mogućnosti prenošenja stvarnih događaja na vrlo dirljiv i realan način.
Netipična tipična priča
Seriju su mnogi ljudi počeli gledati s predrasudama očekujući još jednu sladunjavu, uobičajenu seriju o dvoje zaljubljenih mladih u srednjoj školi, ali “Normal people” ih je iznenadio iznevjerivši njihova očekivanja. Serija originalno prikazuje događaje koji su mogući u životima ljudi te se suočava s mnogim recentnim temama poput ravnopravnosti, duševnih bolesti, odnosa moći i pitanja nejednakosti.
Radnja prati Marianne, kćer bogate odvjetnice, i Connela, sina njene kućne pomoćnice. Marianne je pametna, drska i bahata te je svi smatraju pomalo čudnom i hladnom, a Connel je povučen, sramežljiv, nema jasne stavove i mišljenja te se zato lako uklapa među popularne. Njihov odnos je u početku tajna zbog srama da će ih drugi osuđivati jer je on “popularan”, a ona “čudna”, te zato što njegova majka radi za njezinu. Radnja se nastavlja njihovim odlaskom na fakultet u Dublin i opisuje njihov odnos isprepleten osjećajima, željama, emocionalnim oštećenjima i duhovnim stanjima. Ono što se može uočiti pri gledanju ove serije je njihova međusobna briga jedno za drugo, poštovanje te beskrajna ljubav i obožavanje. Njihova iskustva prikazana su sirovo i emotivno, a njihov odnos i radnja dotiču samu srž problema društvene nejednakosti i njena utjecaja na donošenje odluka.
Izvrsna gluma jedan je od elemenata koji ovu seriju također izdvajaju od drugih serija ovoga tipa. Neočekivano je izvrstan nastup dvaju glavnih glumaca, Daisy Edgar-Jones i Paula Mescala. Serija je mogla biti savršeno napisana, ali bez njih ne bi bila jednako primamljiva i dobra. Oni uspijevaju duboko uroniti u svoje likove sa zrelošću te likove prikazuju bez imalo patetike i karikaturalnosti.
Zahvaljujući režiseru serija je prikazana minimalistički, bez pretjerivanja i glamura te bez glazbe. Glazba se u filmovima/serijama često koristi kako bi se “prekrila” loša izvedba ili loše napisan scenarij, ali je u ovoj seriji rijetko korištena. Iako su “Normal people” prikazani na “suh” način, uspijevaju na gledatelja prenijeti emocije i stanja likova te su ih uspijevaju uvući u priču. Erotski dio snimljen je profesionalno – nije površan i isprazan, nego je vrlo ljudski. Uz pomoć njega još dublje zadire se u karaktere likova i njihov odnos. Atmosfera serije popraćena je toplim scenama i napetošću dvaju likova uzrokovana privlačnošću koja je naglašena često korištenim krupnim kadrovima i dobrom scenografijom.
Živjeli (ni)su sretno do kraja života
Mnoge serije i filmovi koji prikazuju odrastanje ili ljubavni odnos završavaju sretnim krajem. Ideja da postoji “sretan kraj” ljude čini nezadovoljnim njihovim životom te uvijek streme za “onim nečim” čega zapravo nema. Ova serija, koja prikazuje normalne ljude s normalnim problemima i osjećajima, nudi utjehu: “normalno” je doživjeti kraj priče koji nije savršen. Predivno je to što se gledatelj osjeća normalno, ali se ne srami zbog toga, nego prihvaća da je ljepota života u samom življenju, upravo takvom kakvo ono jest – ispunjeno uspjesima, ali i neuspjesima. Ono što seriju čini originalnijom jest antiklimaks na kraju koji nije zadovoljio hedonistički poriv za sretnim krajem u kojem dvoje mladih zajednički živi sretno do kraja života. Zna se da takav kraj nije istinit te je kraj serije, iako je bolan za gledanje, zapravo osvježavajuć i poučan.
