PREDSTAVLJAMO LIDRANOVCE
„Postoje li uistinu dobri ljudi?”
„Postoji li život u kojem pijemo kavu, a da mi mozak ne izgori od tvojih dubokoumnih tema?”
„Postoje li uistinu loši ljudi?”
„Ovoga ću se puta braniti šutnjom.”
Lako tako, prigrliti šalicu velike s mlijekom i tri tone šećera i izbjegavati moj molećivi pogled. I ja bih voljela tako, rekla bi moja baka: „Mozak na pašu!” Šteta što ne mogu, šteta što moje misli nemaju granicu, šteta što mi svaka pišljiva sitnica kruži oko mozga dok ne nađe praznu ladicu, šteta što je praznih ladica previše, a meni nitko nikada nije dao ključ.
„Stvarno te ne zanima?” samokontrola mi nije jača strana, očito imam dosta mana… I o tome bi se dalo razmišljati.
„Nećeš ovoga puta”, pobjedonosno kaže i u zatvorenom prostoru stavi svoje izlizane sunčane naočale na tu svoju bezbrižnu glavu. Poprilično je velika, kladim se da ima dosta praznih ladica, ali očito je pronašao ključ. Na naočale gleda kao na oružje protiv mene, kao na štit koji ga dodatno brani od moga pogleda. Usavršila sam taj pogled, pa mi nije jasno zašto sad ne radi. Čak mi i suzice naviru iako to dugujem svojoj ulozi pasivnoga pušača. Poštar s moje lijeve strane ne kani ispustiti svoju čudnu debelu cigaru koja nikako da se potroši. Je li on loš čovjek? Ipak mi nanosi štetu. Je li njegov užitak važniji od moga zdravlja? Zar ne vidi da dim putuje prema meni, da se taj nepozvani gost sebično uvlači u moje nosnice, oči pa čak i svježe opranu kosu.
Poprilično zamišljeno izgleda, pogled mu bježi kroz prljavo prozorsko staklo, nije ni dotaknuo svoj svježe ocijeđen sok od naranče. Možda je samo imao naporan dan i ta mu je cigara potrebnija nego meni dovoljno dobar zrak, onaj koji mi ne škaklja oči poprilično grubo. Možda je nekoj siromašnoj starici nosio zadnju opomenu jer nije platila račun za struju. Možda ga je plačljivim staračkim glasom dugo molila da joj da još malo vremena, kao da on odlučuje o tim stvarima. Možda mu je nabrajala sve sinove i kćeri koji bi joj uskoro mogli navratiti i pokrpati dugove. Možda i sam ima staru majku koju dugo nije posjetio. Možda je u starici vidio nju. Možda, možda, možda… Volim tu riječ, ali stalno zaboravljam da možda nije sinonim za sigurno. Što ako ništa od toga nije istina? Što ako ga samo nesvjesno želim opravdati? Ipak je lakše vjerovati da čovjek pored mene nema loše namjere.
Kad malo bolje razmislim… Sjedi u mom najdražem kafiću i pije sok. Možda ga je šef pustio ranije s posla. Dvadeset i prvo stoljeće je, ljudi ne šalju pisma, a i računi se mogu slati i plaćati online. Daa! Možda nije bilo toliko posla i iskoristio je priliku. Možda njegov zamišljen pogled nije i tužan. Možda razmišlja o tome što mu se jede; to zna biti poprilično komplicirano pitanje. Možda je sasvim u redu, a mene tu maltretira s tom smrdljivom cigarom dok ja razmišljam o njemu i njegovim problemima. Je li on dobar ili loš čovjek? Mogu li ga samo tako svrstati u neki koš?! Je li dovoljan samo jedan njegov potez da dobije etiketu?!
„Jesi OK?” pita me naočalko nakon desetak minuta šutnje. Previše se ladica puni da se ja ne bih obrusila na svoje usne. Kao da će mi izgrizene usne pomoći da dođem do odgovora. On to vidi i zna da je to loš znak.
„Misliš da je OK što ljudi mogu pušiti cigare?”
TEKST: Antea Kanaet, 3.a
ILUSTRACIJA: Bruna Studen, 2.c
