Lektiru obično doživljavamo zamornom i dosadnom, čak i onda kad nam se priče iz lektire zapravo sviđaju. Ni ja nisam iznimka, ali iskustvo s plesom u TFC-u promijenilo je način na koji doživljavam ono što čitam.
Per aspera ad astra
TFC vrata je svojega studija službeno otvorio 2014., ali je kao tim plesača postojao i ranije. Osnivači TFC-a su Davor Worda Čiković – poznatiji kao Worda – i Ivana Rončević Barešić. Naziv Transform Crew označava želju osnivača da plesači mogu plesati različitim stilovima. Nakon što je Worda na svjetskom prvenstvu pogledao koreografiju u kojoj su koreografi i plesači spojili (dotad) nespojivo: akrobatiku, hip-hop i balet, poželio je postići nešto slično. Kako kaže, to ga je potaknulo na razmišljanje o mogućnostima miješanja stilova. „Želim biti svestran, želim poticati plesače na to da plešu svestrano. Zato sam odabrao ime TRANSFORM: želim da se moji plesači prema potrebi transformiraju u plesače hip-hopa, jazza ili plesače latinoameričkih plesova“, ističe Worda.
Nijedan početak nije lagan, pa su Worda i Ivana ubrzo shvatili da put kojim kroče neće biti jednostavan. Od treninga u dvoranama osnovnih škola do vlastitoga studija put je bio mukotrpan. No, iako im put nije bio lagan, rezultati koje su ostvarili i više su nego sjajni. Posebno treba istaknuti rezultate s ovogodišnjega svjetskog natjecanja na kojemu su osvojili tri prva mjesta s koreografijom Fantom koja je bila izabrana među deset najboljih koreografija na svijetu.
Zimska produkcija TFC-a školsku lektiru čini zanimljiv(ij)im štivom
Subota ujutro je, 22. prosinca 2018., a Studenski centar ispunjen je jekom uputa s glavne pozornice. „Pazi na skupljene noge, glava gore, moraš to iščistiti!“ dovikuju treneri koji s mladim plesačima uvježbavaju ovogodišnju produkciju plesnoga studija Transform Crew (TFC). Studenski će centar u nedjelju 23. prosinca svoja vrata otvoriti javnosti koja će sa zanimanjem gledati ovogodišnju završnu produkciju.
TFC svake godine održava dvije produkcije – ljetnu i zimsku. Ovogodišnja zimska produkcija bitno se razlikuje od svih prethodnih jer ove godine plesne skupine plešu koreografije s temama iz lektire. Ivana i Worda ističu da su htjeli povezati književnost i ples:
,,Htjeli smo preoblikovati književne priče i ‘ispričati’ našu verziju. Oduvijek volimo koreografije koje pričaju priču jer su motivirajuće i imaju dušu. Zato je ovaj korak bio logičan, on je proširenje nečega što već radimo. Izbor nam je idealan jer možda svojim izborima potaknemo mlade na čitanje.“
Worda i Ivana birali su lektire različitim metodama, ali u svaku su koreografiju uključili snažne emocije. Ivana kaže da je priče koje je odabrala već dugo u glavi povezivala s emocijama koje je željela iskazati koreografijama. Ističe da su Emma Bovary, Anna Frank, Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, Ljepotica i Zvjer i Grčka božica Afrodita već dugo teme kojima se želi baviti, a sada su se odlično uklopile u program produkcije. Worda je neke teme odabrao prema koreografijama koje je gledao u kazalištima, a nije se, kako ističe, slagao s načinom na koji su bile predstavljene. „Bile su dobre, ali ja to tako ne bih nikad napravio. Primjerice, Snjeguljicu ili Gavrana prikazao bih na manje konzervativan način i u obliku horora“, istaknuo je. The Phantom, Oliver Twist, Poison Paradise, The Raven, Sherlock i The Gladiators njegove su koreografije.
Nisu Worda i Ivana jedini koji su s ponosom prikazali svoje koreografije. Seniorke Sara Klepac (Pipi Duga Čarapa, Charlie and the Chocolate Factory), Antonia Šimurina (La La Land), Buga Ordanić (Vlak u snijegu) i Tamara Špiranec (Starac i more, Charlie and the Chocolate Factory) i ove su godine pokazale svoje koreografsko umijeće. Njihov izbor koreografija bio je također nadahnut književnošću. Sara Klepac kaže da je koreografije napravila zbog pjesama koje je već imala u glavi i koje su joj se jako sviđale, a priče su došle kasnije. Primjerice, na Pipi Dugu Čarapu djeca su je podsjetila na treninzima svojom razigranošću i veseljem.
Posljednje pripreme prije produkcije
Voditelji mladih plesača, Worda i Ivana, ističu svoju želju da publika iz njihovih koreografija uzme sve, svaku zamisao i osjećaj, da je gleda i shvati na bilo koji način, ali da uoči koliko je truda uloženo u svaku koreografiju. Ama baš svaku koreografiju oblikovali su pažljivo i radili je s obzirom na mogućnosti plesača.
„Proces stvaranja koreografije trajao je između dva i tri mjeseca. Sve se odvijalo paralelno: malo uđemo u jednu priču, malo u drugu, kako nam dođe inspiracija. Naravno, proces oblikovanja ideje traje puno duže i ne može se točno vremenski odrediti”, ističu Ivana i Worda.
Vrlo je zanimljiva činjenica da je većina plesača tijekom priprema za produkciju pročitala književno djelo koje je u podlozi njihove plesne koreografije da bi bolje shvatili likove i fabulu. I dok im je u školi čitanje lektire bila gnjavaža, sada im je bilo zabavno jer su knjige doživjeli na potpuno drukčiji način. To samo dokazuje da je čitanje lektira moguće pretvoriti u zabavan proces te da lektira ne mora uvijek biti „tlaka“.
Ljubav prema plesu = ljubav prema čitanju
Ples nikada nisam htjela ni na koji način povezati sa školom i lektirama. Lektire su uglavnom dosadne i većinu vremena ne uživam čitajući ih, no nemam baš puno izbora. Ples je uvijek bio moj i samo moj izbor. Zato sam, kad sam saznala temu ovogodišnje produkcije, bila prilično skeptična prema onome što me očekuje. Ipak, kada sam saznala da ću plesati koreografiju s temom iz Poeova Gavrana, moj se stav polako počeo mijenjati. Zbog glumačkoga aspekta izvedbe morala sam pročitati pjesmu i razumjeti je na posve drugoj razini: usredotočila sam se na osjećaje koje je pisac htio prenijeti i strah od smrti koji sam morala odglumiti. Kasnije, kad sam s drugim plesačima koreografiju plesala na pozornici i kada sam vidjela da je publika stvarno osjetila strah i da su se naježili kada smo završili, znala sam da ne bi bilo tako da nismo pročitali i doživjeli emocije Poeova Gavrana. U tom trenutku moje se mišljenje o lektiri promijenilo. Da, lektire su zamorne, vremensko ograničenje nekada je izrazito stresno jer imamo i druge obaveze koje moramo izvršiti, no lektire nam mogu pomoći da napravimo nešto nevjerojatno, kao što je to napravio TFC. Knjige imaju moć prestrašiti nas, rasplakati, nasmijati, ali i usrećiti. TFC je preuzeo osjećaje koji su već postojali u knjigama i pretočio ih u koreografije, no mi – izvođači – morali smo ih sami pronaći iščitavanjem književnoga predloška. Da nisam pažljivo pročitala pjesmu, ne bih uspjela ni dobro otplesati ovu koreografiju ni prenijeti publici osjećaje koje sam doživjela opetovanim čitanjem teksta. (Naravno, za njih ne bih ni znala da nisam pročitala Gavrana). Zbog ove sam produkcije obećala sebi da ću odsad pročitati sve lektire i pokušati doprijeti do glavne misli i osjećaja svake knjige koju čitam. Zapnem li u ikad u tome, uvijek mogu zamisliti da upravo izvodim priču čiji osjećaj želim prenijeti drugima.
FOTO TransformCrew arhiva