Intervju s prof. Čutura proveli smo sredinom lipnja, nakon zadnjih sati njezine nastave u školskoj godini 2024./2025. Profesorica je to zarazne energije u kojoj prepoznajete posvećenost i ljubav prema predmetu koji predaje, ali i prema učenicima. Na njezinim smo satovima učili španjolski ili njemački jezik, ali uz stečeno smo znanje uz nju njegovali i međusobnu komunikaciju i razumijevanje.

Tijekom svojega radnog vijeka u Klasičnoj gimnaziji promaknuta je u zvanje profesora mentora i profesora savjetnika te je dvadeset godina bila voditeljica Županijskog stručnog vijeća profesora Njemačkoga jezika u gimnazijama Grada Zagreba. Sve to poticaj je da profesoricu predstavimo u našem časopisu povodom njezina odlaska u mirovinu. (Petar Markić i Nikša Pavelić)

Profesorice Čutura, saznali smo da ste i Vi kao i mi “bili klasičar”. Kako to da ste na kraju osnovne škole odlučili upisati Klasičnu gimnaziju? 

Pa zapravo ne znam. Sasvim slučajno. Mislim da je za to bila zaslužna prvo moja mama, a zatim tata moje tadašnje najbolje prijateljice. Krajem osnovne škole, odnosno tijekom osmog razreda, malo sam pregledavala i prelistavala škole. Znala sam da ću svakako ići u gimnaziju jer sam jako voljela učiti i znala sam da ću nešto studirati, ali još nisam znala što. Tako sam tražila u koju bih ja gimnaziju išla. Jedna je moja prijateljica htjela u Desetu i tako svaka od njih negdje pa je onda moja mama rekla: “Zašto ne bi u Klasičnu?” Znači, mojoj se mami, koja ništa nije znala o Klasičnoj gimnaziji, činilo kao da je to nešto više. Valjda je ona procijenila da je to za nekoga tko voli jako učiti te da će tamo dobiti više. Zatim je tata te moje prijateljice rekao kako bismo nas dvije mogle ići u Klasičnu, on je bio klasičar, i tako smo se mi odlučile i upisale. 

Je li Vas netko od Vaših profesora u Klasičnoj možda potaknuo da budete profesor ili ste već otprije znali da ćete to raditi? 

Ntiko me nije potaknuo. Mislim da je to sve došlo ovako spontano zato što sam ja još u osnovnoj školi poučavala svoje kolege kada nisu razumjeli neko gradivo iz hrvatskog jezika. Meni je jezik, a posebice na početku materinji jezik, bilo nešto toliko razumljivo, toliko jednostvano i toliko logično. Kad se malo vratim unatrag, jako sam voljela poučavati. Imam i mlađeg brata koji je išao u Klasičnu gimnaziju. Ja sam stalno njemu nešto objašnjavala. Mislim da je to valjda došlo čisto ovako po sebi. Inače sam dosta dugo željela studirati medicinu, nemam pojma zašto i sretna sam da nisam jer mislim da je baš ovo posao u kojemu sam se ja pronašla, valjda sam rođena za to. 

Je li se Vaš dolazak tj. povratak u Klasičnu gimnaziju na mjesto nastavnika dogodio spontan ili ste na to ciljali? 

Nisam ja to uopće ciljala, nego je moj kolega sa studija Endi Jelčić, koji je studirao njemački, radio u Klasičnoj te je odlučio otići. Bio je na pola satnice i pitao je mene bih li ja to preuzela. Već me prije toga jedna moja kolegica tražila ako bih ju mogli zamijeniti sa španjolskim jezikom u Klasičnoj. Tada je to bilo u sklopu fakultativne nastave. Nije bilo kao danas u sklopu redovite nastave, nego je bilo navečer. Ja sam preuzela te grupe te sam ih vodila od 1984. kao honorarno zaposlen nastavnik. I, evo, igrom slučaja taj je kolega ponudio da preuzmem njegovu nastavu te sam od 1986. postala i prof. njemačkoga jezika zaposlena na neodređeno vrijeme u Klasičnoj gimnaziji. Nekako je po “tradiciji” ove škole da se, ukoliko su potrebni novi profesori, vrlo rado primaju bivši učenici. Dakle, kada sam se ja zaposlila u Klasičnoj, bili su skoro svi profesori koji su meni predavali, skoro svi. Možda dva, tri profesora nisu. Tako da sam imala osjećaj kao da sam se vratila doma. Kada danas gledam unatrag, više sam od pola života provela u Klasičnoj gimnaziji. Znači, maturirala sam, otišla na studij, nakon pet godina se vratila i dosad sam tu ostala. 

Rekli ste da ste voljeli učiti i da ste imali dobre radne navike. Je li vam odgovarao taj pristup u Klasičnoj? Jeste li možda pohađali neke izvannastavne aktivnosti? 

Nije bilo toliko aktivnosti kao danas. Bio je Zbor, Antička dramska grupa. Mislim da su samo te dvije stvari bile. Nisam bila u Antičkoj dramskoj grupi jer se u to doba ne bih usudila javno nastupati. Meni je pristup u Klasičnoj jako odgovarao jer volim taj neki sustav, a jezici su svi manje više usustavljeni. Išlo se u školu, onda se doma učilo, išlo se u školu i tako je funkcioniralo. Nije se nekad kao danas dogovaralo kada će te netko pitati ili kada ćeš ti nešto pisati. Ti si zapravo trebao cijelo vrijeme biti spreman kad god te se pitalo, zato smo mi kao razred imali jako dobre ocjene. Nas je bilo preko trideset u razredu i svi su bili odlični ili vrlo dobri učenici. Pod odlično ne mislim na peticu ili ovo što je danas 5.00, nitko nije imao 5.00. Ja sam imala 5.00 prije upisa ne zato jer sam ja to u osmom razredu zaslužila, nego zato zato što su mi profesori iz Tehničkog i Likovnog dali ocjenu odličan. Ona je objektivno bila vrlo dobar. Imali smo dvojicu kolega koji su se upisali s ocjenom dobar, ali dobar je bio dobar. Sada je jedan vrhunski liječnik, a drugi je isto završio fakultet. Upisivali su se učenici koji su zaista imali tu unutrašnju motivaciju da žele učiti i da žele nešto naučiti jer se smatralo da u gimnaziju može ići i da treba ići onaj učenik koji zaista želi učiti, a posebice u Klasičnu gimnaziju. Znači, mogli ste se bez problema upisati u Klasičnu gimnaziju i s ocjenom dobar, ali ti koji su se s dobar upisali, završili su je isto s dobar, ali to je stvarno ono dobar dobar. Tako da u tom smislu nije bilo tako hektično i nije bilo sve nešto jako stresno. Mislim da je to danas puno, puno stresnije jer svi danas moraju ići u kojekakve škole, a nažalost nemaju te unutarnje motivacije 

Znači, rekli biste da su učenici u ovoj školi, dok ste Vi još bili učenica, bili nekako “bolji”? 

Pa ne znam, nije baš dobar izraz “bolji”. Bilo je i drugačije vrijeme. Nije bilo tehnologije, nije bilo mobitela niti ičega od toga tako da je možda bilo manje stvari koje su nam oduzimale koncentraciju. I naši se roditelji nisu uopće “brinuli” o školi. Nit’ su oni hodočastili po školi, niti su bili uvijek upućeni “šta imaš, šta nemaš”. Znači, naša je obveza bila ići u školu i moja je mama samo bila na roditeljskom sastanku jer škola je bila “naš posao”. Roditelji su to prepustili svojoj djeci i profesorima. Znači profesorima se ipak vjerovalo da su im roditelji poslali svoje dijete da ih nečemu nauče i da ono što nastava traži na taj način treba i poštivati. Nije se toliko preispitivalo. Danas se sve apsolutno preispituje. Mislim, da se razumijemo, ja jesam da se preispituje i da se kritički misli itd., ali danas se apsolutno sve preispituje. Znači, mi smo ipak poštovali naše profesore i držali do njih, oni su nama nešto značili, ne samo po nekoj tituli, nego smo im vjerovali.

Ne možemo reći da su djeca prije bila dobre bubice, a danas ne. Mislim da vrijeme u kojem mi živimo, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, jako utječe na sve to. Danas je koncentracija jako loša. Najgora bi kazna danas bila, ne samo djeci nego i nama odraslima, da nam netko uzme mobitel na dva sata, a kamoli na jedan dan, dva dana – najgora. Da se razumijemo, tehnologija je super. Danas je recimo poučavati puno lakše, ima puno materijala, posebice za strane jezike i za druge stvari, a najmanje se uči zato što izgleda da je sve “jednim klikom” dostupno i sve je drugo prioritet. Zbog vremena, mislim da je zapravo vrijeme takvo pa se treba nekako prilagoditi. 

Njemački ili španjolski? Koji jezik preferirate i zašto? 

Malo sam razmišljala o tome pitanju. Meni su to dva potpuno dijametralno suprotna jezika. To je kao kada se čovjek prepolovi pa ima dvije odvojene strane. Recimo, njemački je bliži mom mentalnom sklopu, što znači da je on jako logičan jezik. Španjolski jezik i kultura bliži su mom temperamentu. Njemački je jezik pravila, struktura, jezgrovit je, slikovit je, s malo toga se puno kaže, s jednom riječju po cijele rečenice… On je, kad bih rekla slikovito, kao neka mirna luka – zaštićen si, siguran, možeš uvijek u tome funkcionirati jer ima stroga pravila. Španjolski je ritmičan, melodiozan, otvoren i zapravo neuhvatljiv. A kada je nešto neuhvatljivo, djeluje poput nekog oceana koji je naoko miran, a zapravo je pun neizvjesnosti i iznenađenja pa ne znaš što će te dočekati. Ovdje, s njemačkim jezikom si u nekoj sigurnosti, a ondje, u španjolskom, možda je zanimljivije. Tako da bih ja rekla da mi je njemački ratio, španjolski emotio. I točno kao da bih se razdijelila kao osoba. Dragi su mi i jedan i drugi na te načine koje sam opisala, jer ne bih mogla sebe opisati kao isključivo racionalnu osobu koja samo mora biti posložena. Ima u meni i ova druga strana – emotivna. 

U radnom ste vijeku doživjeli i izlazak Hrvatske iz Jugoslavije. Koliko je prema Vašem mišljenju promjena države utjecala na obrazovanje? 

Utjecala je, utjecala je na sve strukture, naravno i na prosvjetu. Sa stvaranjem samostalne Republike Hrvatske i sa stvaranjem demokracije dobro je došla ta otvorenost koja je jako važna, mogućnost povezivanja, mogućnost izricanja svoga stava koji može biti i neslaganje čak i s oficijalnom politikom i bilo čim. Tako je i u školi postalo puno otvornije. To su sve zapravo pozitivne promjene, međutim u toj pozitivi i u tome što ljudi shvaćaju demokraciju kao da mogu raditi sve što hoće bez posljedica, mislim da smo mi malo pretjerali i da se možda malo podilazi roditeljima, možda i učenicima, možda svima nama. Danas se kao “sve može”, ali škola i potreba stjecanja znanja postojala je i prije pet tisuća godina i sada i podrazumijevala je da uključiš i nadograđuješ sebe, znači moraš uložiti trud. Danas se sve nešto mora na brzinu jer je takvo vrijeme. Dijete krene u školu pa odmah, čim je krenulo, mora učiti ne znam koje jezike. Naravno da se znanje proširilo i da je napredovalo. Mislim da nas je tehnologija malo previše preuzela. Možete pisati o bilo kome i bilo što bez ikakvih argumenata. Mislim, svakako zagovaram tu otvorenost i povezanost s cijelim svijetom npr. mogućnost razgovaranja s nekim s drugog kontinenta, ali i tehnologiju treba koristiti odgovorno.

Mislim da je iz škole prvo protjerano učenje napamet. To je postalo kao nešto grozno, a zapravo se jako puno stvari mora naučiti napamet. Jako se danas promiče kritičko mišljenje, razmišljanje, analiziranje, ali bez toga da moramo prvo naučiti neke fakte kako bismo došli do krajnjeg cilja – kritičkog mišljenja! Mislim da je učenicima s jedne strane otežano jer im se sve čini brzo i dostupno i zapravo ih se time potiče da nemaju radne navike, da uče kampanjski. Današnji su učenici općenito užasno pod stresom zato što se unutar društva više ništa ne cijeni ili se cijeni sve i svašta. Znanje se baš previše ni ne cijeni odnosno do znanja bi trebalo doći na neki brzi način, a to je zapravo nemoguće. S druge strane shvaćam i roditelje. Njihov je cilj da djeca završe neke fakultete jer misle da će tako u društvu imati bolji status što je zapravo, nažalost činjenica, ali je to potpuno neprirodno i nenormalno. U svemu tome, tu smo gdje jesmo i nadajmo se da će se sve to s vremenom nekako posložiti. 

Kroz sve te promjene i tu hektičnost koju ste spomenuli, jeste li ikada razmišljali o odlasku ili požalili što ste odabrali to zanimanje? 

Ne, nisam nikada jer valjda je ono jednostavno dio mene. Da, ja jako volim poučavati i volim nekoga naučiti ono što mislim da znam i za što sam se obrazovala. Trudim se pronalaziti načine kako bi to doprlo do učenika. Naravno da su se metode i strategije poučavanja tijekom godina morale mijenjati, nije isto prije deset godina, prije dvadeset godina, prije trideset, prije četrdeset i sada. Mi smo se kao profesori morali transformirati i transformirati. Koliko je tko uspio, ne znam. Mogu reći za sebe da sam se trudila, ali jednostavno bez truda i požrtvovnosti poučavanje je nemoguće. Baš sam razmišljala, kada bih se sad ponovno rodila, bih li se bavila nečim drugim? Mislim da ne bih jer mi je to nešto tako prirodno i nešto što me zapravo veseli. Veseli me poučavati. Na primjer, na početku školske godine uvijek mi je bio divan taj miris novih knjiga, pa bilježnica, pa to omatanje, pa zamatanje… Meni je to kao neko otkrivanje tajnovitosti u tim knjigama, ali mislim da se tako čovjek rodi. Mislim da se na to ne može previše utjecati kao što ni roditelji ne mogu previše utjecati na svoju djecu. Donekle mogu, ali u cijelosti ne jer svatko je za nešto. Djecu se previše danas i sili na svašta, mnogobrojne aktivnosti, i zato imaju raznoraznih problema.

Gdje ste kao “klasičarka” izlazili s društvom u slobodno vrijeme? 

Mi nismo izlazili toliko. Negdje prije četrdesetak godina bio je tu jedan kafić gdje su sad ova apoteka i DM (Trg žrtava fašizma 8, Ulica kralja Zvonimira 2). Uglavnom smo tamo sjedili poslije škole, neki više,neki manje. Ja sam uglavnom manje. Išla sam tako na neke kavice, na rođendane, u kino… Dok smo bili učenici, često smo dobivali mogućnosti ići na kazališne predstave po povoljnijoj cijeni. Bila je i Muzička omladina, udruga mladih ljubitelja glazbe. Svatko tko je htio, mogao je ići i na koncerte i u kazalište. Ja sam išla jer je mene to zanimalo. Recimo u disco klubove nisam išla jer me to nije zanimalo. Prvi put sam bila u Saloonu kad smo maturirali pa su svi išli tamo. Nije se toliko izlazilo koliko se izlazi danas i nije se tulumarilo po noći, najkasnije do jedanaest, dvanaest, ali sve je bilo potpuno drugačije. Da sam tada ja htjela ići s nekim u dvanaest navečer, ne bih imala s kim jer nitko nije izlazio u dvanaest. Više se ovako družilo međusobno jer nismo imali ovih tehnikalija pa su, nekako mi se čini, ljudi bili povezaniji. Nije bilo telefona, nisi nikoga mogao zvati. Imala sam prijateljicu koja je stanovala petnaest minuta od mene, onu istu s kojom sam upisala Klasičnu. Ako sam ja htjela s njom razgovarati, morala sam otići k njoj ili je ona morala doći k meni. 

Jeste li spremni za odlazak iz Klasične ili biste još željeli ostati? Sigurno će Vam biti neobično otići nakon, kao što ste i sami rekli, više od pola provedenog života ovdje.  

Mogla bih reći: “I da i ne.” Znači, kad se umorim, onda bih rekla: “Baš lijepo, sada ću se malo odmoriti”, a kad se odmorim, onda bih rekla: ”Ostala bih, jer jako volim poučavati”. Zbog toga sam ove godine honorarno prihvatila u Prvoj privatnoj gimnaziji osam sati Španjolskog jezika baš zato da dalje nastavim tamo. Mogu zamjenjivati i neke kolegice koje predaju Njemački jezik jer oni tamo imaju obavezni Njemački i Engleski i uče Španjolski ili Talijanski kao treći jezik i moraju nešto odabrati pa ga uče dvije godine. Sad sam u organizaciji puta u Španjolsku, u Caseres, s profesoricom Kovačev za neke učenike. Plan mi je učiti plesati flamenco, već sam našla i gdje, ima škola flamenka u Zagrebu, ne biste vjerovali. Ne znam, družit ću se više s prijateljima i s obitelji. Nastojat ću raditi ono što me jako veseli, a to je pomagati ljudima, baš me to usrećuje. Kad prolazim cestom i vidim nekog čovjeka da malo zastaje pa nešto gleda mislim si:” Joj, neka mene pita, ja ću mu objasniti!” Izgleda da ja baš volim stalno nekome nešto objašnjavati i poučavati, možda i previše. Ono što me usrećuje i  što znam i što pretpostavljam da znam raditi mogu raditi s lakoćom. Možda ću upisati neki tečaj šivanja ili ovako nečega o čemu nemam pojma. Mogućnosti su razne. 

Za kraj, što biste Vi poručili Klasičnoj gimnaziji i svim klasičarima koji su sada ovdje, onima koji će doći i evo, svojim kolegama profesorima?

Na pitanje što bih ja točno poručila teško je odgovoriti. Mislim da bi klasičari trebali biti svjesni toga zašto je uopće dobro ići u Klasičnu gimnaziju koja je različita od ostalih gimnazija po tome što se tamo uče latinski i grčki jezik. Svatko će vas pitati:” Pa što sad maltretiraš djecu s nekim latinskim i grčkim? Kome to treba? To su mrtvi jezici?” To čujemo u javnosti, međutim ja mislim da to uopće nisu mrtvi jezici. Oni su itekako živi. Mislim da bi svaki klasičar trebao znati zašto je on baš ovdje i kakvi su benefiti što je tu, a nije u nekoj drugoj gimnaziji koja će mu dati sve isto. To je ono što je moja mama na početku moje “karijere” rekla – “to je nešto više”. Mislim da ta Klasična gimnazija ipak pruža jednu širu perspektivu, da se zapravo dobije nekako bolji uvid u svijet u kojem živimo jer u konačnici, antička kultura je izvorište zapadno-europske kulture. Jako je dobro doći na izvor. Mogli bismo reći da je izvor kristalno čist, i tu bi nam stvari trebale biti jasne. Mislim da bi klasičari trebali moći, kažem trebali bi, sad koliko tko, to je pitanje, bolje razumjeti i povijest, i kulturu, i književnost, i umjetnost, i filozofiju… Da bi trebali moći lakše učiti, lakše razumjeti stvari oko sebe. Da ne govorim o povezivanju etimologije koja je svuda oko nas. Ona nije samo u literaturi, ona je u svakodnevnom životu. Trebali bi moći bolje razvijati kritičko mišljenje. Ima tu stotinu stvari koje nam zapravo otvaraju taj jedan cijeli svijet antičkog doba na čemu zapravo sve počiva, a učeći između ostaloga i sve ostale predmete, pa i latinski i grčki, mislim da mi možemo puno naučiti. Često se govorilo da je klasična naobrazba “elitistička”, ali to se ponekad mislilo pod nekim negativnim prizvukom. Ja ne mislim da je to negativno, mislim “elitistička”u smislu “znam to malo više od drugoga jer želim znati”. Ne znači da drugi nisu vrijedni što ne znaju. Evo, mislim da bi Klasična nekako to trebala. To ne znači da treba učiti grčki i latinski, a ovo drugo ne, zato jer se to prelijeva apsolutno na sve. Na primjer, na matematiku, s kojom mnogi učenici imaju problema, na STEM koji se sad jako propagira… Zapravo je ishodište davno već bilo ovdje, znači ta mitologija koja je zapravo toliko čarobna i toliko može razvijati maštu. Stoga ću uvijek reći DA za Klasičnu gimnaziju, za učenike koji to stvarno žele, a ne da im je to noćna mora. Baš ću reći da, reći ću vivat academia, vivant professores jer jedni bez drugih zbilja ne mogu. Ja sam desetak godina vodila Antičku dramsku grupu pa sam još kroz to u nekim godinama već imala odmak od onoga što sam bila tu kao učenica. Uvidjela sam proučavajući antičku dramu da su u njoj poruke koje vrijede i za danas, da nije to nešto tamo mrtvo, zakopano pa sad mi o tome ne znamo. To je itekako živo. 

Ovom se prilikom u ime Časopisa MI i cijele Klasične gimnazije zahvaljujemo prof. Višnji Čuturi na intervjuu i svim godinama uloženim u prenošenje znanja i promicanje boljitka naše škole. 

ISPOD RADARA: Prije objave intervjua iz pouzdanih smo izvora saznali da je prof. Čutura na službenom oproštaju od Stručnoga vijeća profesora stranih jezika Klasične gimnazije na poklon dobila crvene flamenko cipelice. Još je ljepše što znamo da su “cipelice već plesale” jer je upisala školu flamenka na kojoj ju podučava izvjesna Sofia, Argentinka hrvatskih korijena. Baile! Baile!

INTERVJUIRAO: Petar Markić
TEKST PISAO: Nikša Pavelić 
FOTO: Nikša Pavelić