PREDSTAVLJAMO LIDRANOVCE
Literarni rad Na koncu svjetlo autorice Paule Divić sudjelovao je općinskoj razini smotre LiDraNo. Uživajte u čitanju!
Na koncu svjetlo
Tom je grčevito stiskao šake u džepovima svojega kaputa i s velikim naporom pokušavao pronaći i izbrojiti ovce. Ležao je na klupi pokraj rijeke s kojom je i sam tekao. Pred njim bezlični se dan presvlačio u večernje izdanje, u zvijezdama protkanu crninu. Kad već nije uspijevao prizvati nijednu ovcu, Tomu nije preostajalo ništa drugo nego promatrati svakidašnju formalnost izmjene dana i noći. Pokušavao je ne misliti ni na što osim na ono što ga okružuje te se usredotočio isprva na grane borova sa svoje desne strane, a onda i na njihovo korijenje. Duboko udišući opojan miris zimzelenih divova na trenutak je uspio zaboraviti.
Predosjetivši kako se savršeni užitak bliži kraju, Tom još dublje zarije ruke u džepove i s inatom među obrvama mislima se okrene prema mostu. U mislima ga je vidio jednako dobro, jednako snažno i jednako moćno kao i prvi put kada ga je ugledao još kao dječak. Grdosija od željeza obojena u crveno, zamazana mrljama hrđe, danas se Tomu činila ljepšom no ikad te nije mogao odoljeti sjećanju. Stojeći naslonjen na ogradu mosta, mnogo puta znao se zabavljati promatrajući svoj grad iz nove perspektive. Pretvarao se da je grad tuđ, a u tom su slučaju hladne ulične lampe na početku najbliže ulice počele gostoljubivo sjati toplinom. Tom je od tog trenutka uvijek bio svjestan da je za njega biti tuđ značilo biti svačiji, biti dio travke što se tiho kupa u zori, dio majke koja bdije u dječjoj sobi, vrijedan dio malenih zemaljskih života. Da bi pojačao svoj ushit, podigao bi se na vodoravne šipke ograde mosta i glasno zavrištao. Bio je to uzbuđeni vrisak djeteta koje je na trenutak osjetilo svoje tijelo premalenim za ono što živi unutra…
Kad se Tom probudio, noć je već bila duboka, a on ukočen i iscrpljen od hladnoće. Gluha tmina obuzela ga je nemirom te je panično počeo osluškivati ritam svoga srca. Praznina koja je uslijedila nakon svakog otkucaja budila je u Tomu davno zaboravljeni bijes, i on se ljutito, bježeći od svoje unutrašnjosti, okrene licem prema mostu i tekućem obzoru. Između obrva pojave mu se duboka korita inata, a malo ispod njih crnina očiju ispuni se ponoćnom sjetom. Rastrgan između svojih nemira uoči na mostu neobično kretanje mraka. Učini mu se da na početku mosta vidi nožice kako brzo trče prema sredini. Tom protrlja svoje snene oči i s nožica podigne pogled prema tijelu te spazi dječaka kako stoji na sredini mosta, žmirkajući prema njemu.
Dječakova žgoljavost nalagala je da je još podosta mlad, a gola koščata koljena prekrivena ožiljcima bila su dokaz dječačke zaigranosti. Na sebi imao je samo ispranu sivu majicu kratkih rukava i smeđe kratke hlačice. Stopala su mu bila bosa, a gusta smeđa kosa divljački razbarušena. Toma je taj prizor uhvatio potpuno nespremnog te se u nevjerici pridigao i sjeo na rub klupe, isturivši glavu naprijed. U treptaju oka pojavi se i drugi dječak i istim brzim korakom uputi se prema sredini mosta, zaustavljajući se tik do prvog dječaka. Prateći ih uzbuđenim pogledom i cupkajući na klupi od nevjerice, Tom ponovno trepne. Bojeći se da ih je svojom nenamjernom nepažljivošću otjerao, suzdržano cijukne kada ugleda i jednu i drugu stranu mosta prepunu vragolastih dječaka koji se zaigrano naguravaju, padaju, dižu i nastavljaju s igrom. Kada je komešanju došao kraj i kada je svaki dječak poderanih koljena i razbarušene kose našao svoje mjesto na mostu, nastupi muk. Ne usudivši se disati, Tom se ukipi i s gotovo ubojitim iščekivanjem nastavi gledati pred sebe. Dječaci su sada stajali potpuno mirno i gotovo s istim intenzitetom promatrali Toma kao i on njih… (Ili su ipak ulične lampe, sijajući par stotina metara iza Toma, plijenile pozornost dječaka?) Tomu se činilo da promatra stotine plamičaka kako tinjaju od ushićenja. Počevši s dječakom u sredini, svi do jednoga popeli su se na ogradu mosta, a Tomovo srce zakucalo je brzo i glasno dok se praznina oko njega ispunjavala nečime što nije mogla zadržati. Znajući što će biti dalje, Tom ponovno legne na klupu zatvorivši oči. Vrisak radosti propara zrak i pobjedonosno ispuni hladnu noć te je Tom konačno mogao pronaći i izbrojiti svoje ovce.
