Do prije nekoliko desetljeća gotovo se nije mogla zamisliti budućnost u kojoj bi moralnost samostalnih istraživanja spadala pod etičku dilemu. Želja za znanjem te mogućnost širenja čovjekovih sposobnosti smatrali su se urođenim pravima i dobročinstvom znanstvenika spram zajednice. Može se čak tvrditi da su se znanstvena istraživanja smatrala odgovornošću znanstvenika dovoljno nadarenih i inteligentnih da se koriste svojim talentima radi unaprjeđenja kvalitete života čovječanstva koja uvelike ima utjecaja na razumijevanje, a time i mijenjanje života na zemlji.
Korist i prijetnja novih znanstvenih istraživanja
Međutim, dolaskom novijeg doba brze razmjene informacija te modernih alata istraživanja, ušli smo u proturječje svrhe unapređenja znanosti. Ako je svrha poboljšanje zajednice i njezina opusa znanja, kreiranje pojava koje su istovremeno prijetnja takvoj zajednici u ime znanosti, predstavlja kontroverzu koja sa svakim novim otkrićem postaje sve učestalijom temom. Nuklearna energija samo je jedan od primjera potencijalnih prijetnji čiji razvoj znanost potiče. Može se reći da su znanstvena istraživanja u slučaju ovakvog primjera dvosjekli mač. S jedne strane omogućuju razvoj civilizacije u nuklearnom području, što može pozitivno doprinijeti društvu ako se primijeni u sektoru kao što je održivi razvoj. S druge strane predstavlja igru moći između država i još bitnije konstantnu prijetnju od rata koji bi vodio ka globalnom uništenju. Srećom, takav rat ne bi išao nikome u korist zbog čega moćne države s resursima i tendencijama da ga započnu, vjerojatno neće, uzevši u obzir pogubne posljedice koje bi nuklearni rat donio čovječanstvu.
Istraživanje oružja za uništenje prijeti slobodi svakog čovjeka
Nadalje, ako govorimo o dopuštenom razvoju, odnosno unapređenju, kako nuklearnog, pa tako bilo kojeg oružja, moramo biti svjesni dvojnih mišljenja i podijeljenih stavova. Znanstvenici bi trebali imati pravo sprovoditi svoju slobodu na način da doprinose znanosti utvrđivanjem novih znanstvenih istina i spoznaja o svijetu, od kojih su neke vezane i uz oružje. Međutim, ta bi sloboda u slučaju rata mogla rezultirati zlouporabom i mnoštvom nevinih žrtava, stradalih u tolikoj mjeri upravo zbog korištenja tehnološko-znanstveno naprednog arsenala.
U tom slučaju tuđa sloboda istraživanja direktno šteti osnovnoj slobodi svakog čovjeka tj. njegovu pravu na život. Tom analogijom bilo bi logički opravdano zagovarati zabranu istraživanja oružja u cjelini. No, u svijetu u kojem vlada prirodno stanje ljudi koje mnogi filozofi zagovaraju istinitim, gdje se u svakom trenutku svatko može okrenuti protiv svakoga, na planu država to bi značilo da je država dužna, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog zaštite svojeg stanovništva i prostora, biti u stanju vojne pripravnosti. Takvo stanje podrazumijeva ulaganje u sektor kako vojske, tako i znanstvenika koji tom sektoru svojim djelovanjem i istraživanjem mogu doprinijeti. U etiopijskom društvu lijepo je sanjariti o odsutnosti rata i vječitom miru bez oružja, no u realnosti vreba konstantna prijetnja gdje država, unatoč grozoti koja će iz toga proizaći, mora misliti na zaštitu time i na ulaganje u sredstva zaštite, odnosno oružja.
Prilike i prijetnje uz umjetnu inteligenciju
Druga kontroverzna tema umjetna je inteligencija. Njezina pojava tj. primjena u obliku Chat GPT-a 2021. godine, nešto je što je šokiralo svijet. Obrazovni sustavi koji slijede tradicionalne načine podučavanja prvi su na meti pogubnosti ovakvih pojava. Tradicionalne obrazovne institucije svoj način rada vuku još iz industrijske revolucije, kada su nositelji obrta morali od velike mase neukih ljudi brzo načiniti jedinicu koja može pisati, čitati i računati. Obične ljude poslagali bi u redove pred učiteljem s dvora i oduzeli bi im pravo govora (javnoga izražavanja) u njegovu prisustvu. Isključivo su mu se mogli obratiti dizanjem ruke. Njihov zadatak bio je da slušaju, prepisuju, kopiraju učitelja. To je bio jedan od prvih proboja javnog obrazovanja širokih masa, čiji su elementi vidljivi i u današnjem obrazovnom sustavu. Osobno činjenicu da je društvo u zadnjih dvjesto godina u potpunosti transformiralo skoro svaki svoj element i dio okruženja, a iz tih promjena izostavilo obrazovanje koje je njegova esencija za bolji i održiviji razvoj, smatram alarmantnom. Konačno, njegovi propusti postaju iznimno uočljivi dolaskom umjetne inteligencije potičući propitivanja o valjanosti sustava podučavanja. Po prvi puta u povijesti svaki učenik sve znanje svijeta nosi u džepu traperica ili jakne, što ujedno predstavlja prijetnju autoriteta profesora kao osobe obrazovanije od učenika koje je podučavala. Ne samo to, dolaskom umjetne inteligencije, sama potreba za fizički prisutnim učiteljem dolazi u pitanje. Trenutno se radi na online asistentima za učenje koji bi u ne tako dalekoj budućnosti mogli u potpunosti zamijeniti živog predavača. Nedavna pandemija korona virusa kojom se nametnula online nastava ipak nam je pokazala važnost socijalne i odgojne komponente učenja u učionici sa živim nastavnikom.
Neupitno je da će se daljnjim razvojem tehnologije ugroziti mnoga radna mjesta. Je li to nešto što bismo mi kao društvo istinski trebali podržavati ili je to put ka svojevrsnom samouništenju? pitanje je o kojem bi svaki pojedinac trebao promisliti i, po mome mišljenju, pitanje je o kojem bi se intenzivno trebalo raspravljati u intelektualnim i znanstvenim krugovima kao i u ministarstvima obrazovanja.
TEKST: Sunčica Bencetić
MENTOR: prof. Melita Rančić Kufrin
FOTO: pexels-pixabay-60582, https://pixnio.com/hr/
