Da, druge škole idu u Gardaland! I da, mi nismo bili! I daa, bili smo u Skradu! Znam, nekima će zvučati prestrašno! Samo, moram vas razočarati i reći da uopće nije bilo strašno!
Iako više od pola populacije prvih razreda nije znalo gdje je Skrad niti kako se nazivaju stanovnici Gorskoga kotara (Kotarčani!?), a druga se polovica žalila na preduge planinarske pothvate i zamazane vansice (vansice za hodanje!?), na kraju smo se svi dobro proveli! Ili se bar to tako meni čini, neki to možda i neće priznati!
Iako je cijeli taj tjedan bio kišovit i tmuran, zbog nas, a i zbog maturanata ipak se ukazalo sunce pa nas je tako dočekao sunčan i topao Gorski kotar i sve njegovo zelenilo. Nije uopće loše ići usred tjedna na izlet, izbjeći norijadu bez ogrebotina, i možda doživjeti nešto novo. Moja majka je iz Mrkoplja u Gorskom kotaru i baš mi je bilo drago kada sam saznala da se ide u Skrad. Bilo je u početku prigovora, svi bi radije na morsku obalu, u Opatiju recimo.
Šteta što se naš planinski krajolik ne cijeni dovoljno jer ima svašta za ponuditi. Šume, potoci, livade i jezera dokle ti pogled seže! Valjda je ljudima draže uloviti malo boje na kavici uz more. Ne zamjeram im, ali sve je to i zato što se premalo zna i premalo govori o ljepotama našeg planinskog kraja. Samozatajni Gorani u marketingu nikad nisu bili prejaki.
Gorski kotar skriva brojne ljepote. Šteta što ih Gorani ne znaju bolje promovirati.
Šumskim putem stigli smo do Zelenog vira, izletišta okuženog brdima. Zeleni Vir upravo je ono što Gorski kotar jest i ono što se u njemu treba očuvati. Netaknuta prioda, potoci i slapovi, šuma i livade samo su neke od njegovih brojnih ljepota. Moja je skupina prvo krenula stazom do velikog vodopada. Iako uspon nije bio nimalo lagan za nas gradsku dječicu, uspjeli smo se dovući do vodopada te ga doživjeti u cijeloj njegovoj ljepoti. Neki će reći da je vrijedilo, a neki možda da nije! Kad dođeš s asfalta, ipak treba vremena da se na prirodu navikneš. Bitno je da je palo par fotki, a neki su se zbog njih čak malo i smočili. Sve za dobar kadar! Sljedeći je na redu bio Vražji prolaz, koji vodi do pećine. Prolaz je stvarno zanimljiv i lijep, ljepši nego li mu to ime govori. Mnogima se svidio, a neki su imali i dovoljno hrabrosti zaviriti dublje u spilju, uključujući i moju razrednicu! Ipak mislim da je svima najdraži dio puta bila pauza. Sjedilo se na travi, slušala se glazba i ona boja se dobila iako nismo bili kraj mora, već usred šume! Šumski zrak udomaćio se duboko u plućnim kanalićima i moglo se krenuti prema busu (ipak je i do tamo povelika šetnjica!). Neki su tu šetnju maksimalno iskoristili pa su tako profesori putem nabrali medvjeđega luka koliko ti srce poželi!
Dobro raspoloženje vladalo je u busu prema Zagrebu te se činilo da je gorski zrak sve razveselio. Predlažem da se za svaki izlet ide isključivo u najljepšu regiju Hrvatske, u gorski kraj! Samo se nadam da mi tata, Dalmatinac, neće pročitati ovaj izvještaj. 🙂
