PRIKAZ ŽIŽEKOVE ANTIGONE

Progovarajući o pitanju slobode, autoriteta i opresije u različitim političkim sustavima u doba kada su zviždači poput Juliana Assangea i Edwarda Snowdena u egzilu zbog raskrinkavanja vlada, Antigona u Žižekovoj (re)interpretacji postaje itekako aktualna.

U povijesti drame Antigona je postala arhetip odupiranja zakonima vladajućih. Svojom tvrdoglavošću uspjela se uzdignuti iznad zemaljskih zakona postajući neiscrpnim izvorom zapadnjačke misli. Po narudžbi HNK-a Slavoj Žižek napisao je etičko-političku vježbu nastojeći povezati grčki klasik s našim raspadajućim vremenom. Kako sam kaže, klasično djelo može se održati na životu samo ako se prema njemu odnosi kao prema nečemu „otvorenom“ što gleda prema budućnosti – Žižek upravo to čini nudeći gledateljima tri moguća ishoda drame te pokušavajući potaknuti gledatelje na buđenje građanske svijesti.  Zajedno s njemačkom redateljicom hrvatskih korijena Angelom Richter Žižek donosi vizualno-misaonu poslasticu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Učenici Klasične gimnazije imali su priliku pogledati ovu dugo iščekivanu predstavu 17.  listopada  u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u sklopu fakultativne nastave predmeta Antička baština u Hrvatskoj.

Trostruki život Antigonin

Ključan trenutak drame rascijepan je na tri moguća ishoda. Prvi je vjeran Sofoklovu originalu: Kreont se predomisli, no prekasno te to vodi do lanca (samo)ubojstava. Nitko ne pobjeđuje osim konflikta samog. Tebanci ostaju bez kralja, a zbor u nastajanju kaosa hvali Antigoninu ustrajnost – fiat iustitia pereat mundus…  Drugi kraj prikazuje posljedice Kreontova popuštanja Antigoni, njezin trijumf nad imperativima koji Žižek tumači s pomoću Brechtove pohvale pragmatizmu: vladajuća klasa može si priuštiti kršenje pravila dok obični puk plaća cijenu za to. Oba završetka preispituju odnos zakonitosti i moralnosti: zanemaruje se patnja stanovnika Tebe, onih koji najviše stradavaju u oba slučaja.

U trećoj verziji kraja zbor postaje aktivan sudionik radnje. Redateljica uspješno razbija četvrti zid: kor postavlja među publiku, naglašavajući tako njegovu isprepletenost s ulogom naroda. Na vrhuncu rasprave Antigone i Kreonta zbor istupa te ih prekorava zbog besmislena sukoba preuzimajući vlast u svoje ruke, namećući vladavinu prava, uspostavljajući narodnu demokraciju u Tebi te osuđujući „elitu“ na smrt. Ovakav završetak nudi revoluciju kao mogući odgovor naroda eliti, no upravo se u njemu skriva zamka jeftinog parapolitičkog aktivizma. Žižek poručuje da je važno promatrati stvari iz perspektive udaljene od središnjeg lika, pa u posljednjoj mogućnosti nema mjesta suosjećanju s elitom (što uključuje i Antigonu). Empatija i osjećaj ljudskog dostojanstva koji su sastavni dio klasične tragedije na ovom mjestu prepuštaju mjesto širem shvaćanju problema: treba u obzir uzeti masovna stradanja malih ljudi (o kojima mediji često sustavno šute), a ne pojedinačna stradanja elite.

Odvajanje od antike futurističkim prikazom

Predstava se otvara hrvatskom himnom koja služi kao podsjetnik da je prikazani sukob moguć u svim oblicima uređenog društva. Na sredini pozornice nalazi se transparentna kocka koja funkcionira kao zaseban lik. U početku služi kao ogledalo publici koja je nasumično snimana i prikazana na velikom zaslonu čime postaje izravan sudionik predstave, a samim time i dio njene problematike. Ispred kocke izgovaraju se najvažniji dijalozi, zatim ona preuzima zadaću Antigonina zatvora, a kasnije postaje grobnica elite koja stradava od ruke naroda. Kocka preuzima i ulogu sudbine koja je pokretač radnje u mnogobrojnim antičkim djelima.

Važan segment u predstavi je zaslon u pozadini na kojemu su prikazani Polinikov pokop, Zborov revolt te bezuspješan pokušaj bijega elite. Za snimke je zaslužan Jonas Link, no zbog pretjerane upotrebe zaslona predstava ostavlja dojam konceptualnog filma čije je dijelove ponekad teško pratiti. U trenutku prestanka kronološkog slijeda predstave i početka postepenog debakla usustavljene harmonije na zaslonu se počinju pojavljivati kratke snimke ljudske autodestrukcije prikazane motivima štakora. Tako snimka rušenja „Blizanca“ zajedno s čitanjem lajtmotiva predstave ostavlja paradoksalno snažan doživljaj: Mnogo je začudnog i demonskog na svijetu,/Ali ništa nije tako začudno i demonsko kao čovjek./Ovladao je govorom i razmišlja brzinom vjetra,/Uvježbao je osjećaje za život u zajednici (!)

Čovjekova je sudbina čovjekov karakter 

U dočaravanju vladarske okrutnosti, a s druge strane brižnog očinstva, Mislav Čavajda kao Kreont uspješno balansira između dviju krajnosti, između ostalog, s pomoću kostima Silvija Vujičića. ‘Odjeven’ u crne šljokice, Kreont/Čavajda okaljat će svojom egocentričnošću, odnosno crnom bojom svoga kostima, svakoga s kim dođe u doticaj. Filip Vidović u ulozi Hemona progutan je u pretjeranoj patetici kojoj je uzrok tobožnja ljubav prema Antigoni, dok je Luca Anić u ulozi Ismene (čak i za tako plah lik) prepasivna. Alma Prica donosi snažnu izvedbu proroka Tiresije. Kostimi i šminka dobro koreliraju s karakterima likova (npr. uredna Ismenina frizura u kombinaciji s ružičastom haljinom upućuje na njezinu staloženost, dok s druge strane Iva Mihalić/Antigona u žutoj, upadljivoj haljini, razbarušene frizure predstavlja beskompromisnu buntovnicu).

Značenje Antigonina imena (anti- i -gonija = nesavitljiva, ona koja se protivi majčinstvu) navodi na zaključak da Antigona nikada neće biti spremna pokoriti se nadmoćnoj volji muškaraca. Iako ženska emancipacija nije u prvome planu, redateljica se pokušava dotaknuti i te teme jer, iako antička drama poznaje žustre i jake žene, Antigona je jedini primjer žene koja se svojim glasom koristi politički. Premda je Antigona lik koji remeti tradicionalan poredak, ona je prvotno drama neuspjelog simboličkog obreda – bezuvjetno ustraje u svom simboličkom zahtjevu iako je upravo ta njena strast nagon za smrću u najčišćem obliku. Još dok je živa, Antigona za sebe tvrdi da je „hodajući mrtvac“ jer je isključena iz sociosimboličkih koordinata. Prema tome, Antigonu se može tumačiti kao junakinju koja progovara u ime onih čiji se glas ne čuje ili kao „junakinju“ koju je nadvladao njen narcisoidni karakter. Zbor koji tvrdi da se Antigona počela buniti tek kad je izgubila svoju igračku (Polinika) proziva je upravo zbog toga, no publika sama mora procijeniti tko je zapravo Antigona.

Tko je kriv? Kojim bi putem trebalo poći?

Žižek tvrdi da je pobjeda Zbora happy ending per se, ali svojim javnim nastupima često kritizira takav oblik aktivizma postavljajući pitanja: „Što je s danom nakon revolucije? Je li Teba zaista u sigurnim rukama Zbora?“ Nema jednostavnog odgovora. Ipak , Žižekova Antigona poziva na refleksiju jer čovjek u konačnici odlučuje o svojoj sudbini, sam se izlaže riziku i pogibelji. Iako filozofija danas ne utječe na društvo toliko izravno kao u prijašnjim stoljećima, Žižek provocira dosadašnji način razmišljanja spajajući marksističke ideje s pop-kulturom, psihoanalizom i antičkom tragedijom, zaslužujući titulu jednog od najopasnijih filozofa Zapada. U doba apolitičnosti, tišine medija i sve osjetnije posljedice globalnog kapitalizma Žižek poziva na sagledavanje šire slike i postavljanje pravih pitanja približavajući HNK vodećim europskim kazalištima.

TEKST: Erika Pirić