Već nekoliko godina u Klasičnoj se gimnaziji održavaju pjesničke večeri na kojima učenici i djelatnici škole mogu pokazati svoje razne talente uz podršku svojih kolega.
Ove godine na pjesničkim će večerima svoje radove predstavljati i književnici, počevši s pojedincem upravo iz naše škole: profesorom hrvatskoga jezika Martinom Majcenovićem. Prozno-poetski program u kojemu će sudjelovati profesor, ali i učenici naše škole, održat će se sljedećega četvrtka, 24. listopada u klasičnom kabinetu u 20 sati.
Na prvoj ovogodišnjoj Večeri poezije predstavit ćete jednu svoju priču. Iako Vas neki od naših čitatelja znaju kao profesora, sumnjamo da ih većina zna da ste također i mladi pisac. Kako je Vaša spisateljska karijera uopće počela?
Ne bih rekao karijera, to je podosta teška riječ… recimo da je još uvijek hobi. Kao i većina pisaca počeo sam u srednjoj školi s pisanjem poezije, a s obzirom na to da sam se u srednjoj školi bavio i glumom, također sam se povremeno igrao i s pisanjem drama. Negdje tijekom fakulteta, kad sam imao dvadesetak godina, počeo sam pisati kratku prozu. Objavio sam neke od svojih priča u časopisima i zbornicima koji su proizašli iz natječaja u kojima sam sudjelovao. 2016. godina bila je prekretnica – tada sam se pridružio književnoj grupi 90+, skupini pjesnika i prozaika rođenih devedetih godina prošloga stoljeća. Uz njih sam počeo intenzivnije raditi na svojim tekstovima. Kao grupa održavali smo javna čitanja, što po Zagrebu, što po ostatku regije i Hrvatske općenito; ukupno smo imali oko petnaest gostovanja u cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu. Na kraju smo prošle godine objavili zajedničku knjigu proze i poezije Netko podvikne, djeca odrastu.
Nedavno sam pročitao jednu od vaših priča, Brod. Zaintrigirale su me neke od tema koje ste obradili u njoj, posebno one koje se tiču radničkoga života u predjelima koje država često zanemaruje kao što je to Dalmacija. Mislim da takve teme ne susrećemo često u hrvatskoj književnosti.
Zanimljiv mi je tvoj pomalo romantičan pogled na Dalmaciju, zanimljivo je vidjeti kako netko tko nije upoznat s pozadinom iza priče gleda na nju. Radnja je utemeljena na stvarnim događajima koje sam proživio kada sam išao u osmi razred osnovne škole, 2004. godine. Mjesto radnje je Zadar, dakle jedan od većih gradova u Hrvatskoj, ne neko toliko zanemareno mjesto. Te godine su nas naši profesori umjesto nastave zaista vodili da vidimo brod (cruiser) koji je tada stizao u gradsku luku, što sam smatrao poprilično smiješnom i nepotrebnom (da ne kažem i pomalo glupom) situacijom. U jednom trenutku bogati su se turisti spuštali s broda i stvarno (kako je to opisano u priči) davali nam novac, vođeni pretpostavkom da nitko od nas nije nikada prije vidio tako velik brod ili da smo jako siromašni. Taj je događaj bio okidač da kasnije napišem priču.
Definitivno se onda može reći da svoju inspiraciju crpite iz osobnih iskustava.
Mislim da uvijek postoji neko iskustvo, ne nužno koje sam osobno proživio – može to biti iskustvo moga prijatelja ili učenika ili bilo koga drugoga – koje mi može poslužiti kao inspiracija. Volim inspiraciju za likove pronalaziti u stvarnome životu i stvarnim ljudima; najveći mi je uspjeh kada stvorim lik koji se zapravo čini živim.
Što se tiče priče koju ćete predstaviti na Večeri poezije…
Riječ je o pomalo dužoj kratkoj priči naslovljenoj Kaktus koju možete pročitati u knjizi Netko podvikne, djeca odrastu zajedno s nekim drugim mojim radovima. Temeljena je na dijalogu četvero tridesetogodišnjaka, a čitat će je učenici. Neću puno otkrivati, naravno – koga zanima, može slobodno doći na Večer poezije i poslušati.
Kako to da ste uopće odlučili prisustvovati u pjesničkim večerima?
Bio je to zapravo poziv profesorice Makar; ne volim se gurati u događanja bez poziva.
Jeste li bili na nekoj od prijašnjih pjesničkih večeri? Ako da, kakvi su bili Vaši dojmovi?
Da, prošloga proljeća kada sam mijenjao profesora Medića. Mislio sam da je divno što škola daje priliku srednjoškolcima koji se na taj način žele izraziti. Sviđalo mi se također to što profesori također često sudjeluju u događanju; u svakom slučaju, definitivno dobar koncept.
Zašto bismo se mi učenici trebali uključiti u Večer poezije, a i pokazati interes za poeziju općenito?
Mislim da je to uglavnom stvar osobnog izbora… Onim učenicima koji se interesiraju za poeziju predložio bih da dođu i prisustvuju. Onima koji pišu poeziju nastup će dobro doći da razbiju strah od javnoga čitanja ako ga imaju. Što se poezije kao takve tiče, ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje. Mislim da tu nema “zašto”… Pisci daleko iskusniji od mene katkad ne mogu odgovoriti na pitanje zašto su počeli pisati. Predložio bih onima koji žele pisati da pišu iz gušta, iz same želje za pisanjem. Ne smije se ništa forsirati.
Želite li još što dodati?
25. listopada u Booksi će se održati književna tribina Učitavanje koju vodim sa svojim kolegom Vigorom Vukotićem; na tribini obično predstavljamo mlade autore koji često još nisu objavljeni – ovaj put po prvi puta prezentiramo pjesnike rođene u 21. stoljeću, a jedan od njih je i bivši učenik Klasične gimnazije, Mislav Graonić. Druga gošća bit će učenica trećeg razreda Karlovačke gimnazije, Marija Skočibušić, koja je već objavljivala neke svoje radove u raznim časopisima. Preporučio bih svima da dođu na tribinu i podrže mlade autore, uključujući i jednog od svojih bivših kolega.
Hvala!
Više informacija o sljedećem Učitavanju potražite OVDJE.
NEKA SE SVI UČENICI ZAINTERESIRANI ZA ČITANJE VLASTITIH PJESAMA NA OVOME SUSRETU JAVE PROF. GORDANI MAKAR DO SRIJEDE!
TEKST: Franco Enio Todorović
FOTO: Ivana Črnelč
